Ankica Dobrić: “Zašto bi ih itko uzdržavao? Treba im dati mirovinu od koje se može živjeti”
Država je kriva što je čovjek prisiljen raditi u mirovini. Jedno je želja, a drugo potreba. Strašno je da su ljudi prisiljeni raditi da imaju od čega živjeti. Onda opet čujem “Valjda imaju djecu neka ih oni uzdržavaju”. Prvo, nemaju svi djecu, nije to pravilo. Drugo, zašto bi ih itko uzdržavao? Svi su odradili cijeli radni vijek, pa kako onda mogu dobiti mirovinu od koje se ne može živjeti?
Ankica Dobrić, Foto: Promo/Nova TV
– Strepim od mirovine u toj mjeri da o tome odbijam razmišljati. Neću ni pitati kolegicu koja je nedavno otišla u mirovinu, koliko dobiva. Znam da ću se s time suočiti vrlo brzo i uistinu nemam pojma što ću kad taj trenutak dođe – rekla je Ankica Dobrić (62).
Iznimno je senzibilna sa starijim ljudima. Kako i brine o majci koja ima 86 godina, zapazila je mnoge manjkavosti sustava koje je rastužuju. Ljuti se što Zagreb nema dovoljno sanitetskih vozila, pa ako je netko star i nepokretan, ne možeš uzeti taksi da ga voziš u bolnicu. Privatni sanitet u jednom smjeru košta oko 900 kuna. Tko si to može priuštiti? Prilično je bahato zarađivati na bespomoćnim ljudima. Sanitet, ukratko, naprosto mora doći. Znalo se dogoditi da joj mamu pregledaju ujutro u 10, i da njih dvije čekaju do 17 da mamu vrate. Jer nema dovoljno vozila.
– Svi se žale, ali i svi šute. Zašto šutimo? Zašto se bacao novac u izvanjsku šminku, a nije se kupilo još 10 sanitetskih vozila i zaposlilo još 30 ljudi? U tim trenucima čekanja, donesem mami i jesti i piti, ali postoje i ljudi koji su sami. Pamtim bakicu koja je u 9 bila gotova, a tek u 14.30 je došao sanitet po nju. Niti je okusila vode, niti joj je tko prišao, niti je imala pratnju – govori Ankica.
Njezina mama živi u Domu za starije i nemoćne. Glumica je posjećuje svaki dan, donese što god mama treba ili želi, prošetaju, ali pita se što je s drugima. Po tim domovima, priča, ima predivnih njegovateljica koje rade s puno ljubavi, ali ne stižu jer ih je malo. Uspoređuje pa kaže kako vani njegovateljice imaju pet štićenika kojima se bave. Kod nas su četiri na tri, četiri kata. Za to krivi sustav i grad Zagreb. Nije joj jasno zašto se ne radi na boljitku, jer kako smo sve stariji narod, domova treba puno, a istovremeno se malo brinemo o starijim ljudima.
– Zaboravljamo da ćemo svi doći u te godine – kaže.
Iznose današnjih mirovina smatra sumanutim. A još luđe su joj izjave poput “Aaaa, ima puno starijih ljudi u centru, imaju velike stanove”.
Stariji ljudi umiru sami i danima za to nitko ne zna
– Imaju. Zašto se institucije ne angažiraju i pomognu im prodati te stanove? Zašto im ne pomognu, dok su još svjesni, savjetuju ih što da naprave da im se ne dogodi da ih netko izvara? Zašto im ne objasne što sve mogu, na što imaju pravo? Ni na koji način se ta cijela grana ne razvija, ne razmišlja se o njima. Da ne govorim o tome kad neki stariji susjed umre, a tjedan dana nitko ni ne zna da je umro – priča.
Navodi primjer susjede koja je svaki dan išla u Caritas. Kad je prestala dolaziti nitko se nije upitao gdje je. Ništa im nije bilo čudno, a svaki dan im je dolazila pomagati. Umrla je sama.
– Otuđili su se ljudi, a meni je uistinu nepojmljivo da nemaš dobar odnos sa starijima, da im ne pomogneš – govori Ankica.
Ankica Dobrić, Foto: Promo/Nova TV
Takav odnos i suosjećanje prema nemoćnijima usadili su joj roditelji davnih godina. Danas kaže da je starinski odgojena. Uvijek se dobro osjećala kad je kao mlada glumica došla u Gavellu pa bi joj prišle tadašnje prvakinje, Semka Sokolović-Bertok ili Nada Subotić. Dale su joj neku uputu na probama, a Ankici je to bilo “vauuu”, da su se uopće udostojale reći joj nešto, primijetiti je. Kao i druge starije kolegice, naravno.
– Od početka, od kad sam se počela baviti ovim poslom, to mi je bilo jako važno. Jer su stariji glumci iskusniji, bolje vide kad gledaju sa strane i mogu dati kratku uputu koja jako pomaže. Poslije, kad sam došla u srednje godine pa sam i ja imala potrebu dati nešto kolegama, savjet, sugestiju… vidjela sam uvredu i prepotenciju. To znači da ja jesam totalno starinski tip, da takvi više ne postoje. Sad misle da sve znaju i da su najpametniji. Pa kad kažem “Oprosti, ne čujem te, na Akademiji si trebao naučiti govoriti glasno”, to bude uvreda do Boga – rekla je.
Smeta ju mladost koja u tramvaju sjedi i bleji u mobitele. Umoran je, ironično priča, jer je cijeli dan sjedio u školi, pa u tramvaju opet mora sjediti. I neće, kaže, podignuti glavu, vidjeti starijeg, nego ih se na njih mora upozoriti. Ne sviđaju joj se promjene koje nose nova vremena. Posebice ne one koje se tiču njezinih kolega.
– Nekad prije, kad je stariji glumac išao u mirovinu, pripremala se oproštajna predstava, napravio se party i ispratilo ga se dostojanstveno. Jer mu je kazalište bilo druga kuća. Sad tek na grupi dobijemo poruku. Netko kaže da ide u mirovinu, a netko ni to. Ništa. Samo izađe iz grupe. Strašno, ružno i nedopustivo – priča.
Ističe Krešu Dolenčića koji je kao ondašnji ravnatelj Gavelle itekako brinuo o tome. Pozivao je starije glumce da igraju neke male role, da imaju vezu sa svojim kazalištem i to bi, smatra, trebao biti minimum. Nisu to veliki honorari, a ljudima koji su u mirovini puno znače. Znači im samo da dolaze i da se druže, igraju predstavu. I Zlatko Vitez je, hvali ga, bio plemenit po tom pitanju. Do zadnjeg dana brinuo je o Bobiju Marottiju, davao mu uloge, obožavao ga. Bio je Zlatkov profesor i Vitez ga je istinski poštovao. Do te mjere da je nakon njegove smrti pokrenuo festival komedije “Bobijevi dani smijeha”.
Do sad je bilo normalno da Vlada ljudima ne da ništa
Bobi je htio raditi do zadnjeg daha, kao i većina glumaca, no pitamo ju, što s ljudima koji više ne mogu, a moraju raditi.
– To je njima njihova država dala. Nemam što drugo reći o tome. Država je kriva što je čovjek prisiljen raditi u mirovini. Jedno je želja, a drugo potreba. Strašno je da su ljudi prisiljeni raditi da imaju od čega živjeti. Onda opet čujem “Valjda imaju djecu neka ih oni uzdržavaju”. Prvo, nemaju svi djecu, nije to pravilo. Drugo, zašto bi ih itko uzdržavao? Svi su odradili cijeli radni vijek, pa kako onda mogu dobiti mirovinu od koje se ne može živjeti? – govori.
Ankica Dobrić, Foto: Promo/Privatni album
Prisjeća se i kako je u početku strašno sramotno bilo tražiti boce po kontejnerima. Usred noći ljudi su obilazili kontejnere, vadili smeće i skupljali što im treba. Sad, u bilo koje doba dana, fino odjeveni ljudi, otvaraju kontejnere, traže boce. To je danas normalno, a ne tako davno, bilo je nezamislivo. Ističe kako se kao društvo trebamo popraviti, brinuti o svakom čovjeku, o njegovoj osnovnoj potrebi da preživi.
– Ako su radili toliko godina, moraju dobiti mirovinu od koje mogu živjeti. A ne da hodaju i obilaze kontejnere i traže boce. Briga o čovjeku podrazumijeva da ovi gore, koji ne znam za što dobivaju velike plaće, osmisle bolju organizaciju raspodjele novca. Ispada da svi imaju velike plaće za to da stotinama ljudi podijele otkaze i smanjuju im plaće – kaže.
Žalosti je što u pregovorima s Vladom, uvijek sindikati izvuku deblji kraj. Sad se obradovala jer je Vlada pristala na povećanje od četiri posto. Za to, kaže, skida kapu Andreju Plenkoviću. Do sad je bilo normalno da ne daju ništa.
Zagreb uopće ne voli svoje umjetnike
U mirovinu će za tri godine i tad će se, htjela-ne htjela, morati suočiti sa svim nevoljama koje muče umirovljenike. Voljela bi se maknuti iz grada. Bez obzira na to što je iz grada, što voli druženja, izlaske, tulume… obožava i selo. Još razmišlja o dvije mogućnosti, kako želi provesti starost.
– Jedna je kućica s okućnicom, to bih voljela, da mogu saditi cvijeće, povrće, svega po malo da obrađujem, kopam i ponosim se time. Druga je putovati tamo gdje zbog posla nisam stizala. Uložiti sve što sam zaradila u putovanja, da upoznam svijet – kaže.
Dakako, želi i nastaviti glumiti. Volimo je gledati u serijama, filmovima, predstavama. Što god da igra, radi to maestralno. I tako oduvijek. Kad joj je bilo 40 godina, sa Ksenijom Pajić igrala je mlade cure koje se žele udati. U “Ptičicama” je glumila studenticu. Sve je to mogla zbog mladolikog izgleda. No u kazalištima, ističe, mora biti i mladih i starih, glumaca svih generacija, iako je zakonom određeno da se sa 65 mora u mirovinu. Glumci to, priča, ne vole jer su u glavi dugo mladi i vole raditi. Uvijek treba netko stariji, pa se glumci postaravaju umjesto da angažiraju starije i daju im priliku da budu sretni.
– Neki dan sam srela Ljubicu Jović, presretna je jer snima. I mene je obradovala njezina sreća. Ali rekla je i “Ovaj grad ne voli svoje umjetnike”. Živa istina. Zagreb ne voli svoje umjetnike, jako malo ulaže u njih i slabo se brine o njima. Grad stalno nešto reže – završava Ankica.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Barbara Kolar: Nisam čula nikog da je nakon izračuna mirovine zadovoljno odahnuo
- Željko Krznarić: “Treba političarima dati da godinu dana žive od naših mirovina”
- Mladen Bodalec: “Imaš 2.000 kuna mirovine pa dobiješ 2.100. Kakva je to pomoć?”
- Vitomira Lončar: “Potjerali su me u mirovinu sa 56 godina. Spakirala sam se i počela novi život u Kini”
- Matija Vuica: Tužno je kad su stariji primorani nasloniti se na zgradu, pružiti ruku i prositi
- Kiki Ugrina: Umjesto skrbi koju su zaslužili, stariji danas mjesecima čekaju na pretrage
- Ante Batinović: “Ljudi u mirovini nisu starci, Stonesi ‘rokaju’ u 80-ima i nitko im ne broji”
- Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”
- Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
