Ankica Dobrić: “Zašto bi ih itko uzdržavao? Treba im dati mirovinu od koje se može živjeti”

Tatjana Pacek
8. svibnja 2022.
Priče
A- A+

Država je kriva što je čovjek prisiljen raditi u mirovini. Jedno je želja, a drugo potreba. Strašno je da su ljudi prisiljeni raditi da imaju od čega živjeti. Onda opet čujem “Valjda imaju djecu neka ih oni uzdržavaju”. Prvo, nemaju svi djecu, nije to pravilo. Drugo, zašto bi ih itko uzdržavao? Svi su odradili cijeli radni vijek, pa kako onda mogu dobiti mirovinu od koje se ne može živjeti?

Ankica Dobrić, Foto: Promo/Nova TV

– Strepim od mirovine u toj mjeri da o tome odbijam razmišljati. Neću ni pitati kolegicu koja je nedavno otišla u mirovinu, koliko dobiva. Znam da ću se s time suočiti vrlo brzo i uistinu nemam pojma što ću kad taj trenutak dođe – rekla je Ankica Dobrić (62).

Iznimno je senzibilna sa starijim ljudima. Kako i brine o majci koja ima 86 godina, zapazila je mnoge manjkavosti sustava koje je rastužuju. Ljuti se što Zagreb nema dovoljno sanitetskih vozila, pa ako je netko star i nepokretan, ne možeš uzeti taksi da ga voziš u bolnicu. Privatni sanitet u jednom smjeru košta oko 900 kuna. Tko si to može priuštiti? Prilično je bahato zarađivati na bespomoćnim ljudima. Sanitet, ukratko, naprosto mora doći. Znalo se dogoditi da joj mamu pregledaju ujutro u 10, i da njih dvije čekaju do 17 da mamu vrate. Jer nema dovoljno vozila.

– Svi se žale, ali i svi šute. Zašto šutimo? Zašto se bacao novac u izvanjsku šminku, a nije se kupilo još 10 sanitetskih vozila i zaposlilo još 30 ljudi? U tim trenucima čekanja, donesem mami i jesti i piti, ali postoje i ljudi koji su sami. Pamtim bakicu koja je u 9 bila gotova, a tek u 14.30 je došao sanitet po nju. Niti je okusila vode, niti joj je tko prišao, niti je imala pratnju – govori Ankica.

Njezina mama živi u Domu za starije i nemoćne. Glumica je posjećuje svaki dan, donese što god mama treba ili želi, prošetaju, ali pita se što je s drugima. Po tim domovima, priča, ima predivnih njegovateljica koje rade s puno ljubavi, ali ne stižu jer ih je malo. Uspoređuje pa kaže kako vani njegovateljice imaju pet štićenika kojima se bave. Kod nas su četiri na tri, četiri kata. Za to krivi sustav i grad Zagreb. Nije joj jasno zašto se ne radi na boljitku, jer kako smo sve stariji narod, domova treba puno, a istovremeno se malo brinemo o starijim ljudima.

– Zaboravljamo da ćemo svi doći u te godine – kaže.

Iznose današnjih mirovina smatra sumanutim. A još luđe su joj izjave poput “Aaaa, ima puno starijih ljudi u centru, imaju velike stanove”.

Stariji ljudi umiru sami i danima za to nitko ne zna

– Imaju. Zašto se institucije ne angažiraju i pomognu im prodati te stanove? Zašto im ne pomognu, dok su još svjesni, savjetuju ih što da naprave da im se ne dogodi da ih netko izvara? Zašto im ne objasne što sve mogu, na što imaju pravo? Ni na koji način se ta cijela grana ne razvija, ne razmišlja se o njima. Da ne govorim o tome kad neki stariji susjed umre, a tjedan dana nitko ni ne zna da je umro – priča.

Navodi primjer susjede koja je svaki dan išla u Caritas. Kad je prestala dolaziti nitko se nije upitao gdje je. Ništa im nije bilo čudno, a svaki dan im je dolazila pomagati. Umrla je sama.

– Otuđili su se ljudi, a meni je uistinu nepojmljivo da nemaš dobar odnos sa starijima, da im ne pomogneš – govori Ankica.

Ankica Dobrić, Foto: Promo/Nova TV

Takav odnos i suosjećanje prema nemoćnijima usadili su joj roditelji davnih godina. Danas kaže da je starinski odgojena. Uvijek se dobro osjećala kad je kao mlada glumica došla u Gavellu pa bi joj prišle tadašnje prvakinje, Semka Sokolović-Bertok ili Nada Subotić. Dale su joj neku uputu na probama, a Ankici je to bilo “vauuu”, da su se uopće udostojale reći joj nešto, primijetiti je. Kao i druge starije kolegice, naravno.

– Od početka, od kad sam se počela baviti ovim poslom, to mi je bilo jako važno. Jer su stariji glumci iskusniji, bolje vide kad gledaju sa strane i mogu dati kratku uputu koja jako pomaže. Poslije, kad sam došla u srednje godine pa sam i ja imala potrebu dati nešto kolegama, savjet, sugestiju… vidjela sam uvredu i prepotenciju. To znači da ja jesam totalno starinski tip, da takvi više ne postoje. Sad misle da sve znaju i da su najpametniji. Pa kad kažem “Oprosti, ne čujem te, na Akademiji si trebao naučiti govoriti glasno”, to bude uvreda do Boga – rekla je.

Smeta ju mladost koja u tramvaju sjedi i bleji u mobitele. Umoran je, ironično priča, jer je cijeli dan sjedio u školi, pa u tramvaju opet mora sjediti. I neće, kaže, podignuti glavu, vidjeti starijeg, nego ih se na njih mora upozoriti. Ne sviđaju joj se promjene koje nose nova vremena. Posebice ne one koje se tiču njezinih kolega.

– Nekad prije, kad je stariji glumac išao u mirovinu, pripremala se oproštajna predstava, napravio se party i ispratilo ga se dostojanstveno. Jer mu je kazalište bilo druga kuća. Sad tek na grupi dobijemo poruku. Netko kaže da ide u mirovinu, a netko ni to. Ništa. Samo izađe iz grupe. Strašno, ružno i nedopustivo – priča.

Ističe Krešu Dolenčića koji je kao ondašnji ravnatelj Gavelle itekako brinuo o tome. Pozivao je starije glumce da igraju neke male role, da imaju vezu sa svojim kazalištem i to bi, smatra, trebao biti minimum. Nisu to veliki honorari, a ljudima koji su u mirovini puno znače. Znači im samo da dolaze i da se druže, igraju predstavu. I Zlatko Vitez je, hvali ga, bio plemenit po tom pitanju. Do zadnjeg dana brinuo je o Bobiju Marottiju, davao mu uloge, obožavao ga. Bio je Zlatkov profesor i Vitez ga je istinski poštovao. Do te mjere da je nakon njegove smrti pokrenuo festival komedije “Bobijevi dani smijeha”.

Do sad je bilo normalno da Vlada ljudima ne da ništa

Bobi je htio raditi do zadnjeg daha, kao i većina glumaca, no pitamo ju, što s ljudima koji više ne mogu, a moraju raditi.

– To je njima njihova država dala. Nemam što drugo reći o tome. Država je kriva što je čovjek prisiljen raditi u mirovini. Jedno je želja, a drugo potreba. Strašno je da su ljudi prisiljeni raditi da imaju od čega živjeti. Onda opet čujem “Valjda imaju djecu neka ih oni uzdržavaju”. Prvo, nemaju svi djecu, nije to pravilo. Drugo, zašto bi ih itko uzdržavao? Svi su odradili cijeli radni vijek, pa kako onda mogu dobiti mirovinu od koje se ne može živjeti? – govori.

Ankica Dobrić, Foto: Promo/Privatni album

Prisjeća se i kako je u početku strašno sramotno bilo tražiti boce po kontejnerima. Usred noći ljudi su obilazili kontejnere, vadili smeće i skupljali što im treba. Sad, u bilo koje doba dana, fino odjeveni ljudi, otvaraju kontejnere, traže boce. To je danas normalno, a ne tako davno, bilo je nezamislivo. Ističe kako se kao društvo trebamo popraviti, brinuti o svakom čovjeku, o njegovoj osnovnoj potrebi da preživi.

– Ako su radili toliko godina, moraju dobiti mirovinu od koje mogu živjeti. A ne da hodaju i obilaze kontejnere i traže boce. Briga o čovjeku podrazumijeva da ovi gore, koji ne znam za što dobivaju velike plaće, osmisle bolju organizaciju raspodjele novca. Ispada da svi imaju velike plaće za to da stotinama ljudi podijele otkaze i smanjuju im plaće – kaže.

Žalosti je što u pregovorima s Vladom, uvijek sindikati izvuku deblji kraj. Sad se obradovala jer je Vlada pristala na povećanje od četiri posto. Za to, kaže, skida kapu Andreju Plenkoviću. Do sad je bilo normalno da ne daju ništa.

Zagreb uopće ne voli svoje umjetnike

U mirovinu će za tri godine i tad će se, htjela-ne htjela, morati suočiti sa svim nevoljama koje muče umirovljenike. Voljela bi se maknuti iz grada. Bez obzira na to što je iz grada, što voli druženja, izlaske, tulume… obožava i selo. Još razmišlja o dvije mogućnosti, kako želi provesti starost.

– Jedna je kućica s okućnicom, to bih voljela, da mogu saditi cvijeće, povrće, svega po malo da obrađujem, kopam i ponosim se time. Druga je putovati tamo gdje zbog posla nisam stizala. Uložiti sve što sam zaradila u putovanja, da upoznam svijet – kaže.

Dakako, želi i nastaviti glumiti. Volimo je gledati u serijama, filmovima, predstavama. Što god da igra, radi to maestralno. I tako oduvijek. Kad joj je bilo 40 godina, sa Ksenijom Pajić igrala je mlade cure koje se žele udati. U “Ptičicama” je glumila studenticu. Sve je to mogla zbog mladolikog izgleda. No u kazalištima, ističe, mora biti i mladih i starih, glumaca svih generacija, iako je zakonom određeno da se sa 65 mora u mirovinu. Glumci to, priča, ne vole jer su u glavi dugo mladi i vole raditi. Uvijek treba netko stariji, pa se glumci postaravaju umjesto da angažiraju starije i daju im priliku da budu sretni.

– Neki dan sam srela Ljubicu Jović, presretna je jer snima. I mene je obradovala njezina sreća. Ali rekla je i “Ovaj grad ne voli svoje umjetnike”. Živa istina. Zagreb ne voli svoje umjetnike, jako malo ulaže u njih i slabo se brine o njima. Grad stalno nešto reže – završava Ankica.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Ankica Dobrić: “Zašto bi ih itko uzdržavao? Treba im dati mirovinu od koje se može živjeti”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap