Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna

Tatjana Pacek
15. studenoga 2020.
Priče
A- A+

Omiljeni Kumpić iz kultnih “Smogovaca” ispričao je zašto ne vjeruje političarima za koje kaže da rade samo za svoj džep, žestoko brani prava umirovljenika, a prisjetio se i zgoda sa serije te susreta s Harrisonom Fordom. Ispričao nam je kako je nastala rečenica “Fukaš, mali, fukaš” iz “Akcije stadion”.

kumpic

Foto: Mirovina.hr

Iako su se „Smogovci“ prvi put emitirali 1982. godine, Božidara Košćaka, omiljenog Kumpića, i danas ljudi zaustavljaju na ulici. U prva dva bloka s po 13 epizoda, Košćak nije igrao. Hrvoje Hitrec je u to vrijeme za kazalište Trešnja napisao predstavu „Smogovci“. Razgovarali su o tome da Crni Jack treba imati svog prijatelja, nekog tipa koji će u njemu gledati Boga. Hrvoje je napisao taj lik, a Košćak ga je prilagodio sebi. Predstava je odlično prošla, a već treća sezona serije u kojoj se pojavljuje Kumpić donijela mu je veliku popularnost. Ljudi su ga s ljubavlju zaustavljali na ulici jer je svog Kumpića napravio kao dobrog, naivnog lika pa su se ljudi poistovjetili s njim. Mnogo pisama tad je dolazilo i u Trešnju.

 “Pisali su nam da smo najbolji, pozivali su nas doma u goste. Bilo mi je drago, bio sam sretan što su ti likovi ušli u domove gledatelja”, prisjetio se Košćak.

Veliko obožavanje publike stekao je i prije „Smogovaca“. Košćak je igrao u kultnom partizanskom filmu „Akcija stadion“, a rečenicu „Fukaš, mali, fukaš?“, o kojoj se i danas govori, on je osmislio.

“Redatelj Dušan Vukotić je bio prekrasan čovjek. Bio je jedini Oscarovac u bivšoj državi. Smišljali smo što reći u toj apoteci, na koji način da ovaj pita za kondome. Sjetio sam se tog „fukaš mali“, i Vukotiću se to jako svidjelo. Kasnije su to svi za mnom vikali po gradu”, rekao je.

Sjeća se i kad mu je redatelj rekao da Božidar Alić, Igor Galo i on trebaju otići na projekciju kod Tita, ali ih, službeno, nitko nije pozvao.

HRT neće snimati Hitrecove nastavke “Smogovaca”

“Vjerojatno su se svi gurali pa za nas nije bilo mjesta. Drugi dan kad sam došao na konferenciju za tisak Vukotić mi je prepričao kako je Tito zadovoljno dignuo ruku. To je bilo dovoljno da mi ponude kuću ili stan u Istri. Ja, budala, ništa nisam uzeo, jer sam mislio da ću se za to trebati i revanširati, a nikad nisam bio niti u jednoj stranci. I kad su me u kazalištu htjeli učlaniti u KP, odbio sam i rekao da su unutra samo lijenčine. Za koji dan mi je kolegica rekla da su pričali o meni na partijskom sastanku, da je bio prijedlog da me se radi toga prijavi komitetu. Predsjednica je rekla „On će to i tamo reći“”, govori Košćak.

Pamti zgodu sa snimanja nekih scena u bivšoj zemlji za film „Topovi s Navaronea“. U kafiću je sjedio s Božidarom Alićem i Igorom Galom. S njima je bila i filmska ekipa. Ušle su svjetske zvijezde i jedan mršavko. Tehničar je za njega rekao „Evo buduće holivudske zvijezde“, a Božidar Alić je prokomentirao „Ako je to zvijezda, što sam onda ja?“. Bio je to, tad manje poznati, Harrison Ford. Danas mu, ne skriva, nedostaju takva druženja, zafrkancija.

“Puno sam igrao u kazalištu, ali bilo je drugo vrijeme nego danas. Kazalište mi je bio drugi dom, mi glumci znali smo se posvađati, a za pet minuta smo opet pili kavu”, kaže.

Danas, dodaje, toga nema. Voli pogledati televiziju i smatra da nije točno kako danas nema autora koji bi mogli napraviti nove „Smogovce“, „Gruntovčane“, „Velo misto“, „Naše malo misto“…

“Hrvoje Hitrec je napisao nastavak „Smogovaca“. Perfektno, ali HRT nije htjela snimati nastavke. Hitrec mi je godinama bio direktor, hrvatski je orijentirani čovjek, vrlo miroljubiv. HRT je od njega prethodno naručila i neku seriju, koja također nikad nije snimljena. Izvrsno piše, igrao sam u dosta njegovih predstava. Njegove rečenice teku, ne trebate izmišljati, dodavati… Ni „Smogovci“ ne bi bili takvi da nisu te rečenice bile tako pitke, normalne. Danas gledam serije, svi se nešto svađaju. Dobri glumci, a loši tekstovi”, priča Košćak.

Foto: Kumpić i Crni Jack | Privatna arhiva

Toliko male mirovine su nedopustive

HRT, dodaje, ima 2700 zaposlenih, imaju dramaturgiju, tehniku, sve… pa se pita zašto ništa ne snimaju. S toliko zaposlenih trebali bi, smatra, raditi po dvije serije. Kao nekada. Ne smeta ga što ga ljudi, gotovo 40 godina kasnije, i dalje na ulici oslovljavaju s Kumpić.

 “Na tržnici mi dobro dođe, kad me kumica prepozna pa mi kaže „Imam za vas dobar komad“, pa u ribarnici „Nemojte ovu ribu, imam bolju“”, – smije se.

Rado popriča sa svakim, voli se, kaže, družiti s ljudima. Odigrao je u karijeri šest, sedam tisuća predstava, kazalište je njegova ljubav i za snimanja nije uvijek imao vremena.

“U ansamblu nas je bilo deset, dnevno smo igrali dvije predstave, a u svakoj imali nekoliko vrhunskih glumaca. Fabijan Šovagović, Ivo Serdar, Bobi Marotti… ti ljudi su u svaki komad donosili nešto novo. Na televiziji su u to vrijeme govorili „Nemojte njih zvati, oni rade po cijele dane. Nemaju vremena za snimanja“”,  prisjetio se.

Iako je u mirovinu otišao prije sedam godina, nema osjećaj da je umirovljenik. Nastavio je i dalje igrati predstave, ali zaustavila ga je korona.

“Volim se našaliti i reći da me moja prijateljica, ravnateljica Višnja Babić, izbacila iz predstava. Sve nas penziće. Jer nam ne može platiti. Može popuniti trećinu dvorane i ne ostaje dovoljno za honorare. Zamijenila nas je s mladima, ali je rekla da će nas vratiti čim prođe korona, kad bude mogla normalno prodavati predstave”, smije se Košćak.

U mirovini napokon ima vremena za sve ono što je želio, a nije stizao zbog puno igranja. Žali samo što je najviše radio u vrijeme kad je njegov sin Luka bio mali, pa je propustio dijelove njegovog odrastanja. Ljuti ga odnos države prema umirovljenicima, posebice prema onima s niskim mirovinama.

“Ne znam kako ti ljudi žive, a problem je tim veći što mnogi ne mogu naći dodatni posao. Neki su i bolesni, pa me ta nebriga jako smeta. Razočaran sam, 1991. sam sa Žarkom Potočnjakom i Hrvojem Hitrecom odjenuo uniformu i otišao u rat. Mislio sam da ćemo od Hrvatske stvoriti malu Švicarsku, vjerovao sam u to. U to vrijeme i Milanović i Plenković bili su vani, na sigurnom. Oni su trebali odjenuti uniformu, a ne ja s 42 godine, koliko sam tad imao. Moj sin je imao samo dvije godine. Kako da im danas vjerujem? Ne rade za narod, za te jadne ljude, samo za sebe. Zamislite život s 1300 kuna? Svi ljudi moraju imati za život, režije i hranu, a mnogi to ipak nemaju. Radili su tolike godine i nedopustivo je da imaju tako male mirovine”, smatra Košćak.

Jako je ljut na Stožer, Capaka i ekipu

Glumci imaju sreću da svoj posao rade dok žive, no mnogi od njih u mirovini teško podnose ustajanje u 5 sati u jutro i snimanja po cijele dane.

“Ja to ne želim, tako neću raditi. Posložio sam si život tako da ne radim zbog novaca. Nemam ga za bacanje, ali imam za osnovne životne potrebe. Imao sam ponudu nedavno za jednu seriju. Tražio sam tekst, nisam se vidio u tome i odbio sam. Volio bih igrati ulogu koja mi se sviđa, da je dobra ekipa i da je relativno dobar honorar. Prijatelji mi kažu to više nikad neću doživjeti”, priča.

Pridržavanje mjera u pandemiji ne pada mu teško. Pranje ruku mu nije nova mjera, to, smije se, oduvijek radi. Sa sobom uvijek ima i tri maske. Nedostaju mu druženja s kolegama. Kaže kako sad nema s kime popiti kavu jer se puno njegovih prijatelja boji korone.

“Nema više zafrkavanja, gdje god dođete svi pričaju o politici, koroni, svi su nezadovoljni. Ali nitko ništa ne poduzima da dođe do promjena. Jako sam ljut na Stožer, Capaka i ekipu. Oni stalno donose nove mjere, ali bez ikakvih sankcija. Neka pogledaju kakve su sankcije u EU za nepoštivanje mjera. Moj prijatelj živi u Rimu i ima papir koliko daleko od stana može otići. Ako ga karabinjer zaustavi, platit će kaznu. Kod nas bude uvijek onih koji stave masku ispod nosa ili je uopće ne stave. Imao sam nedavno zbog toga problem u tramvaju, a danas se opet vozim, kontrolor traži kartu, a jedan ga pošalje u rodno mjesto. Kontrolor opet kaže „Kartu, molim vas“, a ovaj mu odgovori „Marš od mene“. Po tome nitko uopće ne treba kupiti kartu, važno je samo da si jači”, priča Košćak.

Razumije da su ljudi psihički potonuli, ali ne i da su nepristojni, bahati. Glumci su poznati po osviještenosti prema starijima i slabijima, pomaganju kolegama u mirovini. I on je odigrao bezbroj predstava u humanitarne svrhe, ali smatra da bismo kao nacija trebali biti bolji, osjetljiviji prema starijima. I to bi, ističe, trebalo biti organizirano na nivou države.

‘Previše se trudite za novac koji dobivate’

“Starački domovi su nam katastrofa, prijatelj ima mamu u privatnom domu pa ju je preselio u drugi jer su joj u prvome stalno davali tablete za spavanje da nemaju brige s njom. I nitko od nadležnih institucija ništa ne kontrolira. Starijim ljudima treba pažnja. U kući imam susjedu od 95 godina i uvijek me zove kad nešto treba. Zadovoljstvo mi je pomoći joj. Stariji se moraju poštivati”, tvrdi.

U golemom opusu izdvaja uloge koje je igrao po 400 ili 500 puta; Vokija u ekološkoj bajci „Eko-eko“, Gulivera. U sjećanju mu je ostala i predstava „Umišljeni bolesnik“ u kojoj je igrao s Franjom Majetićem. Režirao je Marko Fotez, a Božidar je, priča, bio još klinac.

“Franjo je bio glumčina, a Fotez veliki redatelj. Došao je pogledati predstavu, a ja sam se, iako nisam znao da je u gledalištu, razmahao na pozornici. Kasnije mi je rekao „Mladi kolega, previše se trudite za novac koji dobivate“”, rado se prisjeti danas.

Posao nikad nije donosio doma, kao niti nervozu. Supruga Anica je znala reći da je izvrstan, dobar, a Košćak ne pamti da mu je ikad za ijednu ulogu rekla da je loš. Da je nešto loše napravio uvjeren je da bi mu obitelj to rekla, a imao je veliki raspon, od malih do glavnih uloga. Bez podrške supruge, svjestan je, ne bi izgradio takvu karijeru, ona je na sebe preuzela sve kućanske poslove i brigu o sinu.

“Držala je sva četiri kuta u kući. Nepravedno bi bilo reći tri. Jako je brinula, razumjela ako sam nekad možda bio nervozan. Zbog obitelji nikad ljeti nisam radio. Uvijek mi je bilo važno biti s njima tih mjesec ili dva pa sam ljeti odbijao sve ponude”,  kaže.

U godini koja dolazi želi si puno zdravlja i da korona napokon prođe. Tad bi se bacio u menadžerske vode. Volio bi sinu Luki, akademskom slikaru, napraviti izložbu. U veljači je već imao samostalnu izložbu, jako dobro je prošao, a sad mu Košćak želi organizirati jednu u Baselu.

“Želim si i da me moja prijateljica Višnja vrati u predstave Trešnje”, završava.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: