Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”

Tatjana Pacek
18. lipnja 2021.
Priče
A- A+

Generacije koje su za vrijeme Novog vala stajale ispred Kavkaza, obilazile Zvečku, Palainovku, Pantu, Karaku… itekako ga pamte. Glazbenik, producent i akademski slikar zaslužan je za najbolje uratke Filma, Idola, Električnog orgazma, Prljavog kazališta…

Ivan Piko Stančić, Foto: Privatni album

– Kad sam ulazio u svijet glazbe, prema starijim kolegama bio sam na visini zadatka. Posebice radi njihove nesebične pomoći i uspješnih ostvarivanja zajedničkih ciljeva. Uzori su mi tad bili Drago Mlinarec i Vedran Božić. Upravo su me oni pozvali da se profesionalno počnem baviti glazbom. Bolje nije moglo! – kaže Ivan Piko Stančić.

Generacije koje su za vrijeme Novog vala stajale ispred Kavkaza, obilazile Zvečku, Palainovku, Pantu, Karaku… itekako ga pamte. Glazbenik, producent i akademski slikar zaslužan je za najbolje uratke Filma, Idola, Električnog orgazma, Prljavog kazališta i mnogih drugih bendova. I Gibonni je nedavno rekao kako baš Piki Stančiću može zahvaliti da je ušao u glazbu. Na samim počecima, priča Piko, s jedne mu je strane bio baš Drago Mlinarec i Grupa 220, a s druge Grupa Time.

– Već tad sam bio sretnik koji se realno trebao uštipnut i protrljat oči i uši, svaki dan kad smo imali koncert, turneju, session pa čak samo dobru probu! – govori Piko koji je prvu ljetnu gažu odradio sa samo 15 godina u splitskom sastavu Atlantic.

Slučajno je uskočio na mjesto bubnjara, fanatično nastavio vježbati razne glazbene žanrove i već je sa 17 godina bio spreman za profesionalne vode.

– Na početku smo svirali i po kantama za veš, stolicama i defovima. Tad nisi mogao unajmiti studio, isprobavati na vrhunskoj opremi i još prigovarati da ti nešto smeta. Imali smo malo, gotovo ništa, no ta romantična vremena nose i smiješne trenutke, pomalo naivne, felinijevske. Prijevoz je bio katastrofa, svaki je kombi imao sto mogućih kvarova. Na jednoj turneji, primjerice, otkazala nam je kočnica na kombiju pa smo se spuštali i podmetali klompe pod kotače. Šofer bi pridržavao ručnom jer nožna nije radila. I tako tri kilometra, metar po metar, nizbrdo do Bola – prisjetio se.

Vježbao je u podrumu, na tavanu, uz gramofon, imao je tekicu u koju je bilježio pjesme koje je skidao i učio. U prvom su bendu bili sami gitaristi, pa je zahvaljujući puno ritma u sebi, postao bubnjar. Od pobjede na gitarijadi 1970., s grupom Ab ovo, u kojoj je svirao s Huseinom Husom Hasanefendićem, karijera mu je išla samo uzlazno. Da mu je netko u to vrijeme rekao kako će baš njih dvojica postati legende hrvatskog rocka, Piko ne bi vjerovao.

– Vjerojatno bih pomislio “Blago nama“ – smije se.

Kao klincu mi se nije moglo dogoditi da ne pozdravim starije

Svirao je s Grupom 220, Parnim valjkom, Timeom, Filmom, Električnim Orgazmom, Idolima, producirao je albume Prljavom kazalištu, Đavolima, Bijelom Dugmetu, Idolima, Psihomodo Popu… U sjajnom razdoblju Novoga vala živio je suludim tempom. Putovao bi četiri, pet dana u tjednu, a istovremeno je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. I njegovi roditelji su akademski slikari.

– Bili smo boemska obitelj, moji nisu bili posebno strogi. Nisu se opterećivali malograđanskim kompleksima da će sin u nesigurne rokerske vode. Rano sam se dohvatio stare očeve gitare, a crtao sam od malena – prisjeća se.

Iako rokere nerijetko prati loš glas, Piko Stančić nikad nije bio u “takvom” društvu. Ni kao dječak nije radio nepodopštine. Nije mu se, kaže, moglo dogoditi da prođe ulicom i ne pozdravi starije susjede.

– Uvijek sam bio pristojan, pristupačan i dobrih odnosa sa starijima. Moji roditelji nisu imali problema s time – kaže.

Danas su mu stariji ljudi itekako važni. Ističe kako se trudi zadržati “staro normalni” pristup. Ima nekoliko prijatelja znatno starijih od sebe i važni su mu ti zajednički razgovori, druženja.

– Njihova je dugogodišnja prisutnost u mom životu zaista je uvijek na radost i zanimljivost – kaže.

Generacija je to koja je već u mirovini ili se polako sprema. Kad vidi kakve mirovine ljudi primaju za pošteno odrađeni radni vijek Piko nije ravnodušan.

– Uglavnom se u meni probudi bijes. Neshvatljivi su mi ti razmjeri. Ljudi su svojim radom zaslužili barem tri puta veće mirovine od onih koje nam servira Mirovinsko osiguranje – smatra Piko.

Ivan Piko Stančić i Parni valjak, Foto: Privatni album

Vrijeme njegove mladosti bilo je drugačije, sigurnije, dostojanstvenije, posebice za starije ljude. Uživali su i mladi, i to punim plućima. Kad je nakon završene zagrebačke Akademije otišao na postdiplomski studij crtanja u Pariz na Ecole Superieure Nationale des Beaux-Arts, Piko bi svaka dva, tri tjedna dolazio na probe u Zagreb ili u Milano na snimanja. Skup je to bio život, ali, dodaje, tad je to bilo s pokrićem. Moglo se zaraditi i tako živjeti.

– U to smo vrijeme radili “Crno-bijeli svijet” Prljavog kazališta i “Gradske priče” Parnog valjka. Imali smo čvrstu želju da nešto kvalitetno napravimo i neviđeni dril na probama. Houri i meni ideja vodilja bila je novim albumom munjevito bar dva put prebacimo onih sto tisuća primjeraka. Htjeli smo dokazati da znamo i možemo, primjerice, potući Bijelo dugme. I to svojim stilom i novom glazbom – kaže.

Snimio sam samo jedan film, ali onaj s Krešom Golikom

U studentskom je gradu u Parizu igrao nogomet sa svim nacijama ovog svijeta. Radio je poslove koji mu nisu trebali, iz solidarnosti je nosio i namještaj jer je dečkima trebala pomoć.

– Postavljao sam i izložbe, prodavao grafike preko galerija. Svirao sam s nekim reggae bendom, no nisam želio zauvijek ostati tamo. Više me zanimalo da mi tamo nešto napravimo, tim više što su reakcije na Film “Live! In Kulušić” bile fantastične – prisjeća se.

U kontinuitetu je radio aranžmane i produkciju albuma Aerodroma, Električnog orgazma, Idola, s Goranom Bregovićem LP “Uživo iz Kulušića” Bijelog dugmeta, Stidljivu ljubičicu, Xeniu, Zvijezde… Pariz pamti po tome što mu je izbrusio ukus, profilirao stil. Atmosfera noćnog života bila je slična zagrebačkoj, ali bez njegove ekipe. Današnji klinci o takvom životu mogu samo sanjati, a na Pikov opus reagiraju s velikim respektom.

– Nedavno je bilo neko prigodno surfanje po mojoj diskografiji koja je premašila preko 100 različitih LP i CD albuma… Bilo je doista čuđenja a na kraju i smijeha veselja. Današnji klinci su prilično “u svom filmu” a ja sam isto tako u svojem, pa se čini da nam je manje više svejedno. Što u kreativnoj sferi ne mora biti neka prepreka – rekao je Piko, koji se okušao i u glumi.

Ivan Piko Stančić u vrijeme Novog vala, Foto: Privatni album

S Božidarkom Frajt je u filmu „Ljubica“ Kreše Golika igrao glavnu ulogu.

– Zaista nije mi se dalo ometati u radu svoje vršnjake profesionalce i dobre znance. Taj film vrijedi više od puno drugih i meni je bilo ovako OK! Povrh svega upoznao sam Krešu Golika, fenomenalnog čovjeka i našeg ponajboljeg redatelja. Upravo to kvalitetno i plodno poznanstvo je bilo jedno od onih pravih, s bitno starijima – rekao je Piko.

Za izniman opus nagrađen je brojnim Porinima, raznim drugim uglednim nagradama od kojih su mu najdraže – zlatne ploče. Puno ih je, govori, tada bilo prodano i u platini, a pjesme s tih albuma slušaju se i danas. Blizu je 70-e, a život u mirovini nikad ga nije plašio. Njegovi dani, nakon 65-e, kad se naprosto mora u mirovinu, možda više nisu tako uzbudljivi, ali njemu su svakako dragi.

– Moji dani izgledaju dobro i ne bih se mijenjao ni sa kime. Jednostavno, malo radim, malo se hladim – kaže Piko.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap