Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”

Tatjana Pacek
7. prosinca 2020.
Priče
A- A+

Glumac i voditelj Darko Janeš kaže kako su mirovine niske od kada zna za sebe. Sjeća se umirovljenika koji su i prije 40 godina dolazili na Trešnjevački plac pri kraju pa kupili sve što je kumicama ostalo. Ni on ne bi s mirovinom izgurao mjesec, pokriva se, rekao je, koliko je dugačak.

Darko Janeš pokazuje karikaturu s Buckom i Zadrom Foto: Tatjana Pacek/Mirovina.hr

“Jučer je bio Sveti Nikola i od jutra sam razmišljao kakav je bio lani. Već bi tjedan dana trajao advent. Pa mi se vraćaju slike okićenog Zagreba, žena koje prodaju šibe, štandova, kolone ljudi na Zrinjevcu. Jako se protivim grintanju na gužve tijekom adventa, tek sad se vidi koliko one nedostaju, koliko se atmosfera razlikuje” – priča Darko Janeš (63).

To i jest, dodaje, čar adventa, ta gužva je dio njega. Sad ćemo vidjeti kakav će advent biti bez gužvi, bez te čarobne atmosfere. Janeš smatra kako je advent nešto najljepše što se Zagrebu dogodilo. Metropola tad zasja punim sjajem, a raskoš nadolazećih blagdana dolaze vidjeti i stranci, Zagreb tih dana bude pun autobusa.

– Advent smo prethodnih godina svi provodili na ulici. Ove godine će se itekako osjetiti posljedice korone.  U samom gradu, ali i na obiteljskim druženjima. I neki članovi moje obitelji nisu iz Zagreba, ima i starijih, o kojima treba brinuti i čuvati ih. Ne znam još hoćemo li se okupiti kao prijašnjih godina. Korona je bitno promijenila atmosferu i tužan sam zbog toga – priča Janeš.

Teško mu pada i pomisao da neće gledati vatromete, izvješća o dočeku Nove godine sa svih strana svijeta. Ranijih godina, sve je to pratio pa bi se nabrijao na vlastiti doček. I obvezno nakon ponoći prošetao do Zrinjevca. Malo bi slušao živu glazbu, slavio, čestitao dragim ljudima…

Godine mu nisu proletjele, živi i radi kao da mu je 30

– To će mi nedostajati, sat i pol u društvu gdje svatko svakog ljubi, voli… Iako su mi od samog dočeka draži Badnjak i Božić. Tijekom blagdanskih dana Zagreb je jednako pun, ako ne i popunjeniji – kaže.

Sve upućuje da će u 2021. ući umirovljenički, uz obitelj, televizor i stol pun obilja. Glumac je u mirovini, naglašava dvije godine i dva mjeseca. Dani mu se ni po čemu ne razlikuju od vremena kad je radio. Bio je slobodni umjetnik, sam si je organizirao dane i posao, a tako radi i sad. Kroz silne godine slobodnjaštva naučio je da mu je ulica drugi dom.

– Radim posao koji podrazumijeva puno putovanja i stalno sam na putu. Odnosno, bio sam do korone. Nisam tipičan umirovljenik koji ne zna kamo će sa sobom ili sve radi polagano. Ali nisam bio ni tipični radnik, bio sam slobodnjak, uvijek izvan tog klasičnog ritma većine.  Kad bi netko rekao “čekam godišnji”, čudno mi je zvučalo, jer ja nikad nisam ni imao godišnji odmor. Svi su svoje financije planirali od plaće do plaće, a ja od 1. siječnja do 1. siječnja. Jer je bilo razdoblja kad smo kao slobodnjaci radili kao ludi, a onda bi tri četiri mjeseca bila prazna – govori.

Radni vijek nije mu prebrzo prošao, niti su godine proletjele. Živi i radi kao da mu je 30 godina.  Bio je član Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika i pitao je jednom prigodom kad može u mirovinu. Samo dva klika bila su dovoljna da dozna točan datum: 2.10.2018.

– Nisam mogao dočekati da predam sve papire i odem u mirovinu. Bio sam najsretniji na svijetu. Dvije mirovine potrošio sam na čašćenje – prisjetio se.

Ne misli da se državi nešto treba zamjeriti. Ističe kako i njemački umirovljenici kukaju da su im mirovine male. Takve su, kaže, kakve imamo.

– Mirovine su uvijek bile male, od kad znam za sebe umirovljenici to govore. To je i moja baka pričala, moji roditelji… Tad nisu kopali jer kontejnera nije ni bilo, ali i onda su teško živjeli. Sjećam se, jako dobro, da su umirovljenici i onda, pred kraj, odlazili na Trešnjevački plac pa uzimali ono što je ostalo – priča.

Ni on, ne skriva, ne bi mogao živjeti od mirovine. Slobodnjaci su bili osigurani po najnižoj stopi, pa sad dobiva 2.700 kuna mirovine.  Srećom, i supruga Đurđa je u mirovini, Janeš radi sa strane pa uspijevaju.

Korona mu je zaustavila predstavu u pripremi

– Ne znam kako bih da živim sam kupio hranu, platio režije… ali to je kao mali test, dokaz da se čovjek ipak može stisnuti točno onoliko koliko se može pokriti – zaključuje Janeš.

U mirovini ima dovoljno vremena za sebe, ali opet je to specifično jer je radio ono što mu je bio hobi. Kako i dalje radi voditeljski posao, a putovanja je oduvijek obožavao, došao je na svoje.

– Hrvatsku godišnje prijeđem barem tri puta. Imam i malo više vremena za čitanje, ali i prije sam čitao. Knjiga je uvijek išla sa mnom na put. Najveći benefit su nova poznanstva. U 45 godina koliko sam radio, to je najveća vrijednost  jer mnoga su se poznanstva pretvorila u prijateljstva ili obiteljska prijateljstva – govori.

Korona ga je zaustavila u igranju predstava Kerekesh teatra. U prosincu su trebali početi s prvim čitanjima nove predstave “Zauvijek susjedi”. Riječ je o komadu koji se radi po istoimenoj seriji. U predstavi će uz Janeša, kao i u seriji, igrati Ljubomir Kerekeš, Tamara Šoletić i Antonija Stanišić. Sve je zaustavljeno do nekih boljih vremena.

– Čekamo da pandemija prođe, da se cjepivo pokaže učinkovitim i na proljeće krenemo raditi. Premijera je zamišljena za Dane smijeha i iskreno vjerujem da ćemo realizirati komad – kaže.

Jedan je od voditelja kultne “Malavizije”, programu za djecu o kojemu se i danas govori. Janeš se iz tog perioda najradije sjeti kolega, Vitomire Lončar Bucke i Ivice Zadra, ljudi s kojima su njih troje radili i djece. Krenulo je, prisjeća se s “Limačijadom” na ondašnjoj Z3, a na poziv Miroslava Lilića, 1991. su se ‘preselili’ na HRT.

Tijekom rata su ga gledali iz svakog kutka Hrvatske

– “Limačijadu” smo radili na Zagrebačkom velesajmu, a z3 pamtim kao prvu slobodnu televiziju gdje si imao pravo griješiti. Ni onda ni danas nemaš priliku na velikim televizijama griješiti, dobiješ nogu. Mi smo mogli griješiti do iznemoglosti, a kroz te greške smo zapravo i učili. Uživali smo učeći novi medij s Egonom Šoštarićem koji nas je sve, cijelu generaciju naučio sve o televiziji. To nam je bila nova škola, novo zanimanje – priča.

Radili su i velike projekte; “Igre na ledu”, humanitarne akcije, razne koncerte. “Limačijada” je trajala godinu i dva mjeseca, a Malavizija pet godina. Bili su jedini dječji program, a radili su u okviru programa “Za slobodu”. Iz tog vremena Janeš pamti potresna dječja pisma. Dolazila su iz cijele Hrvatske.

– Svaki kutak Hrvatske nas je vidio. Javljali su nam se iz Like, Slavonije, Dalmacije…  klinci su pisali iz podruma, pogotovo iz Slavonije. Otvorili smo i rubriku da nešto mogu raditi, pa smo primali crteže, ručne radove. Skupljali smo to, skladištili i 1994. napravili izložbu u Hrvatskom školskom muzeju. Potaknuli smo klince da naprave novine, pa smo tako dobivali novine iz zgrada, ulica, razreda… klinci su pisali tekstove, roditelji spojili i poslali nam. I opet je bila izložba dječjih novina u Hrvatskom školskom muzeju. Dobivali smo i prijeteća pisma iz okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine da će nas likvidirati – govori Janeš.

Pregršt je anegdota sa snimanja, radeći s djecom iskreno su uživali i smijali se. Ispred studija u kojemu se snimala “Limačijada”  uvijek su bile nepregledne kolone djece. Nerijetko su morali dijeliti brojeve jer je bio limitirani broj sjedala, pa su mijenjali klince nakon svakog bloka.

– Uključivali smo ih u razgovor, pjevali su, pričali, a onda su počeli donositi torte. Jedan je vidio od drugog i dnevno nam je dolazilo po deset torti. Sjećam se da nas je ponio neki film u kojemu je torta završila na licu, zaigrali smo se i jedna je torta završila na mom licu. Svima je to bilo smiješno, osim djetetu koje je donijelo tu tortu. Tad smo shvatili da smo pretjerali, da takvih duhovitosti i sloboda ipak ne smije biti – prisjetio se.

Uvijek bi im pobjeglo ‘malo zagrebačkog’ naglaska

Bilo je pokušaja da se obnovi “Malavizija” ali to je, kaže Janeš, gotovo nemoguće napraviti. Jer, u vrijeme kad su počinjali , televizija je bila fenomen, pojam. Gledalo se, priča, na nju kao na nadnaravno. Danas na televiziju, dodaje Janeš, može svatko. Ako baš ne može na službenu, napravit će sei vlastitu preko You Tubea, Facebooka…

– Bucka, Zadro i ja poštovali smo sve norme hrvatskog jezika, ali smo ipak uveli i regionalne naglaske. Malo smo se opustili. Gosti su govorili naglaskom regije iz kojeg dolaze, a nama je malo zagrebačkog uvijek pobjeglo. Pa je i komunikacija s gostima, klincima bila opuštenija, bolja – priča.

Ne smeta ga što se njegovo ime odmah veže uz “Limačijadu” i “Malaviziju”, što ga ljudi i danas zaustavljaju na ulici, ne zbog uloga, nego radi ta dva projekta.

– Sve troje smo i prije “Malavizije” imali karijere. Kad smo to počeli raditi bili smo zreli ljudi, Zadro je imao 35, Bucka 31, a ja 33 godine. Imali smo već kazališnu biografiju, Bucka je igrala u ZKM-u ali je već počela raditi Malu scenu, Zadro je bio u Komediji, a ja sam bio član ITD-a. imali smo već dobar opus iza sebe – kaže Janeš.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap