Vitomira Lončar: “Potjerali su me u mirovinu sa 56 godina. Spakirala sam se i počela novi život u Kini”

Tatjana Pacek
10. travnja 2022.
Priče
A- A+

Glumica Vitomira Lončar već šest godina živi u Kini. Kad su je pod ‘moraš’ poslali u prijevremenu mirovinu, nije imala dvojbi. Spakirala je nekoliko knjiga, punjače za mobitel, računalo, lijekove, nekoliko krpica i započela novi život. Usporedila je život starijih kod nas i u Kini. Tamo primjerice ne postoje domovi za umirovljenike, a za bilo koji pregled naruče se već za sutra. I još biraju doktore…

– Nisam strepila od odlaska u mirovinu, jer mi nije palo na pamet da će me s 56 godina i u punoj snazi poslati u mirovinu i to u roku od pola sata! Većinu života bila sam samostalna umjetnica i doživjela sam šok kad su mi rekli da imam uvjete za prijevremenu mirovinu u koju MORAM ići. Nakon gotovo 34 godine radnoga staža otišla sam u mirovinu sa 1.700,00 kuna i dobila sam dodatak na drugi stup u iznosu od 400,00 kuna. I to je to – rekla nam je Vitomira Lončar.

Mnogobrojne nagrade i priznanja, uključujući i orden Danice s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi (1995), nisu poboljšale situaciju. Život u mirovini je nikada nije plašio jer joj je cjeloživotno učenje glavna životna strategija i znala je da formalna mirovina neće biti i mirovina u svakodnevnome životu. Na sreću, Kinezima su potrebni stručnjaci pa je i dalje korisna društvu i doprinosi zajednici. Ne, doduše, svom društvu i svojoj zajednici, u kojoj je živjela 57 godina, ali je nekome korisna.

– To je najvažnije. Kad nikome više nisi koristan, onda nastaju problemi. Zato je kod Kineza to mnogo jednostavnije nego kod nas – njihovi su stariji sugrađani korisni za obitelj, a kad više nisu, nove im generacije vraćaju za njihov minuli rad – priča.

U Kini živi i radi već šest godina. Ne poznaje nikoga tko se s 57 godina, a suprug Ivica Šimić tad je imao 63, i već u mirovini, odlučio na sličan korak. Ne zna reći je li bilo teško. Valjda je, govori, teže bilo ostati. U tom trenutku nije imala dvojbi, spakirala je nekoliko knjiga, punjače za mobitel, računalo, lijekove, nekoliko krpica i započela novi život. Snažna motivacija da promijeni život i krene iz početka izvukla ju je iz situacija koje su bile izazovne. Sad ide kraju njezina šesta kineska godina, a nada se da nije i posljednja.

U Kini joj se najviše sviđa jednostavnost života. To znači da, primjerice, nema uplatnice za struju, plin vodu… Imate kartice. Kupite struje za 100 kuna koje su vam na kartici, ubacite karticu u mjerač ispred svog stana i – imate struju. Kada potrošite iznos koji ste uplatili, Kinez vas ne ostavi da kao muha bez glave jurite napuniti karticu. Ponovno ubacite karticu i na njoj imate još deset posto iznosa koji ste uplatili, sasvim dovoljno da u miru, kad stignete, uplatite novi iznos. A uplaćuje se u susjednoj zgradi ili preko mobitela. Ne gubite vrijeme i živce na nepotrebne stvari. Nadalje, nabraja, sve, baš sve se može kupiti online i dostava stiže u najkraćem roku: od mlijeka i glavice luka pa do aviona. Ne koristi se novac, kartice, sve je na mobitelu i gotovo svi, i mladi i stari koriste mobitele. I to za sve. Država se ne brine za starije ljude jer je kultura potpuno drugačija.

Kinezima je nezamislivo da svoje stare daju u neku instituciju

– Stariji ljudi su najvažniji dio obitelji i o njima se brinu djeca i unuci. Kineska obiteljska povezanost je nama nezamisliva, kao i briga i ljubav za njihove starije ukućane. Dječja poslušnost je temelj kineske kulture i opstojnosti, a upisana je u njihove gene. Žene odlaze u mirovinu već oko pedesete, da bi mogle čuvati unuke, a muškarci oko 55. Mirovine nisu velike ali to je nebitno jer je međugeneracijska povezanost iznimno snažna. Dokle možeš, brineš se o mlađim članovima obitelji, a kada više ne možeš, oni to vraćaju i brinu se o tebi – priča.

U parku nerijetko vidi bake i djedove kako guraju kolica s unucima ili djecu i unuke kako guraju kolica sa starijim ljudima. Staračkih domova nema jer je Kinezima nezamislivo da bi svoje stare davali u neku instituciju i da se sami ne bi brinuli o njima. Koliko se mladi brinu o svojim starijima najbolje se vidi iz iskustva koje je imala tijekom zime kad je bio lockdown.

– Studenti su bili u kampusu i nisu ga smjeli napustiti, premda su počeli praznici. I odjednom, došla je vijest da svi mogu doma i krenula je akcija evakuacije milijun i 300 tisuća studenata iz našega grada u sve krajeve Kine. Javlja mi se studentica da je odlučila ne ići na praznike, nego da će ostati u kampusu. Pitam ju, zašto? Kaže ona, ja sam sada negativna, ali po putu mogu negdje pokupiti virus i što ako zarazim svoje baku i djeda? I što ako se njima nešto dogodi jer sam ja donijela virus? To je stav većine mladih – kaže.

Kad se mladi vjenčaju roditelji se presele u njihovu blizinu. Ili obrnuto. Svakako, da su blizu i zajedno. U Kini nema ni jaslica, samo vrtić od treće godine života, tako da su bez iznimke bake i djedovi oni koji se brinu o unucima od najranijih dana. Porodiljni dopust traje samo tri mjeseca. Glavna osoba za odgoj djece je – majka od supruga. Ona je često i najvažnija što se tiče donošenja odluka. U Kini nitko ne čeka ni na kakav pregled. Sustav zdravstva je također različit.

– Želiš se naručiti na pregled, otvoriš aplikaciju i naručiš se za – sutra. Za sve, doslovno. I još možeš izabrati doktora. U bolnicama, uz bolesnika, uvijek boravi barem jedan član obitelji i brine se o bolesniku. To ne rade medicinske sestre ili drugo osoblje – govori nam Vitomira.

Obitelj i spava u bolnici, nosi hranu jer se u bolnici ne dobiva. Nedavno je njezin suprug završio na operaciji i pitali su ih tko će s njim u biti bolnici? Odgovorili su – nitko, a Kinezi u čudu pitali “Tko će se brinuti o njemu?” Na kraju mu je Vitomira nosila hranu, ali nije spavala s njim u bolnici. I to je Kinezima bilo nevjerojatno. Kao što im je bilo i nevjerojatno da je dolazila jednom do dva puta dnevno u posjete, ostajala po pola sata, sat i išla doma.

Nakon osam godina mirovina mi je narasla na 2.500,00 kuna

Stariji Kinezi jako brinu o svom fizičkom stanju i posvuda su igrališta za starije, kao i za djecu. Na tim igralištima su besplatne sprave za vježbanje. U njihovom dijelu grada, u kojem živi oko 15 tisuća stanovnika, imaju ih nekoliko i stalno svi vježbaju. Svako predvečerje žene njezine dobi zajedno plešu, u jutro rade Tai Chi i slično.

Vitomira većinu svoga radnoga vijeka nije bila u klasičnom radnom odnosu. Vlastitim izborom je bila samostalna umjetnica kojoj je država uplaćivala doprinose, ali nije imala plaću. „Na cesti“, rekli bismo, bez zaštite i sigurnosti, provela je većinu radnoga vijeka. Sad je zaposlena na fakultetu, ali kako je najstariji profesor, u nastavi je samo jedan do dva sata tjedno. Ostalo vrijeme piše, istražuje, pomaže mladim profesorima, savjetuje, radi analize, ukratko, radi poslove u kojima je potrebno znanje i iskustvo, što i priliči njezinoj dobi. Uz to i stalno uči kineski što je odlično za trening mozga. Najvažnije joj je da stalno radi i da je korisna. Ne može reći da joj nedostaje Hrvatska. Nedostaje joj da sjedne sa svojom kćeri uz čaj i kolače i da razgovaraju uživo, da vidi njezine nove predstave i projekte uživo i da bude svjedokom njezinog umjetničkog razvoja. Nedostaje joj i da vidi mamu (87), svekrvu (96), obitelj, njezine Ustrine, pogled na more s terase. Zahvaljujući tehnologiji povezana je s obitelji, a vrijeme za sjedenje na terasi i more – neće pobjeći. Pitamo je što si s hrvatskom mirovinom može priuštiti u Kini.

– S hrvatskom mirovinom ne mogu platiti ni osnovne režije u Hrvatskoj. Nakon gotovo osam godina mirovina mi je narasla na 2.500,00 kuna. Riječ “priuštiti si”, malo je pretenciozna. Smatram da sam svoj radni vijek pošteno odradila. Dala sam sve od sebe, nemam nikakve dvojbe. A mirovina je pokazatelj što država misli o tom radu i kako ga vrednuje. Još jedan od razloga da ostanem u Kini što je duže moguće – govori.

Pitamo je i bude li joj žao ljudi u Hrvatskoj koji, nakon 40 godina rada, i u mirovini moraju raditi. Ne iz želje, nego iz potrebe. Da zatvore mjesec. Kaže kako želi govoriti samo u svoje ime.

– Sretna sam da mogu raditi jer me to ispunjava, ali dopuštam da je nekim ljudima to napor i da ne žele raditi u mirovini. Različiti smo. Ja stalno moram dostizati ciljeve, ostvarivati se kroz posao i još uvijek nisam izgubila strast za novim izazovima. Volim svoj posao, svoje studente i volim gledati rezultate svoga rada. Volim se boriti i savladavati prepreke. Za mene je rad ispunjenje, ne nešto što moram, nego nešto što me čini sretnom, zadovoljnom i ispunjenom – kaže.

Lani je njezina “Priča o kotaču”, druga u ciklusu predstava “Priča o…” kazališta Mala scena, nagrađena na 7. Silk Road International Arts Festivalu u Xi’anu. To je jedina nagrada koja je otišla u inozemstvo. Prije svega, Vitomira je ponosna što je predstavu odigrala – na kineskome jeziku. Bio je to mukotrpni put, šest mjeseci rada. Na sceni je sama 47 minuta i glumi na kineskom za male Kineze. Bio je to izazov i postavljanje novih granica. Zato je nagrada koja je došla zaokružila cijelu tu priču i dala joj nove poticaje, da traži nove izazove.

Predstava je to koja se prije kineskog igrala na hrvatskom i talijanskom jeziku… Kad su došli u Kinu suprug Ivica Šimić bio je zaposlen kao umjetnički direktor kazališta, a svoje predstave „Pale sam na svijetu“ i „Priča o oblaku“, koje je igrao u Maloj sceni, njihovom obiteljskom kazalištu, nastavio je igrati i u Kini i to engleskom jeziku uz prijevod. Premda je navršio 69 godina ove naslove igra i danas. Vitomira je pomislila “Možda ja mogu otići korak dalje? Da jednu našu predstavu, koju sam igrala u Hrvatskoj, probam napraviti na kineskom?”

Nikad ništa tako teško nisam učila kao što je kineski jezik

Kako je Kina u protekle dvije godine zbog pandemije bila prilično zatvorena, na Silk Road Festival 2021. nije mogla doći pozvana predstava Male scene. Direktorica festivala pitala je “Što mogu napraviti?”

– Predložila sam “Priču o kotaču” na kineskom. Prvo je bio šok, ali onda su rekli, dobro, počni vježbati, pa ćemo vidjeti. Nisu me odmah htjeli odbiti, iako im se činilo nemogućim. Ja sam vježbala, vježbala, festival je ponovno bio prolongiran zbog kovid krize i onda, jednoga dana, šalju poruku i pitaju kad sam spremna. I jesam li uopće spremna za igranje na kineskom. Naravno da sam bila spremna! U završnicu sam uložila dodatnu energiju za usklađivanje kineskog i scenografije, rekvizite, tijelo se moralo naviknuti na nove okolnosti. Ali kad sam izašla pred publiku, već nakon pet minuta bilo je jasno da sam postigla svoj cilj. Djeca su od prvoga trenutka bila sa mnom i uz mene. Uspjela sam! – priča.

Proces je trajao šest mjeseci i to svakodnevnoga rada. Sama je kod kuće bubala tekst, a onda svake večeri s profesoricom trenirala izgovor. Trening je jedina prava riječ koja može opisati proces kroz koji je prošla. Naporno, izazovno, ne vidiš kraja… a onda još sve moraš i naučiti napamet, 20 stranica teksta. A kineski? Nikada ništa tako teško nije učila. U usporedbi s kineskim, sve ostalo je bila čista kamilica. I još ne može reći da je savladala jezik. Govori, čita, piše, komunicira, ali kineski je previše kompleksan jezik da bi rekla kako ga je savladala.

– Nikada ga ni neću savladati. To mi ni nije cilj. Cilj mi je svakodnevno napredovati i biti za milimetar bolja nego što sam bila jučer. I to je dovoljno – priča.

Ove zime prevela je jedan tekst na engleski, a onda ga dala prevesti na kineski jer se sprema prvi puta u životu i režirati predstavu. Lani je tijekom lockdowna napisala knjigu, a ove godine se baca na predstavu. Veseli je raditi s mladim ljudima neke nove stvari i jedva čeka da krenu.

O starosti još ne razmišlja. Želim što je moguće duže ostati i uživati u svom poslu u Kini. Za to joj je važno zdravlje. Vježba u kućnoj teretani četiri, pet puta tjedno, hoda najmanje deset kilometara dnevno, jede zdravu hranu, održava idealnu težinu, spava osam sati, brine se o svom fizičkom zdravlju kako bi ostvarila taj cilj.

– Naravno, doći će dan kada će se naša kineska priča završiti, a onda planiram živjeti u svojim Ustrinama na otoku Cresu, saditi svoj vrt, a ako Bog da bistru glavu, pisati, prenositi online znanje i iskustvo koje sam akumulirala kome bude potrebno. Radujem se toj zadnjoj dionici koja me čeka – završava Vitomira.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Vitomira Lončar: “Potjerali su me u mirovinu sa 56 godina. Spakirala sam se i počela novi život u Kini”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap