Ćiro: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”

Tatjana Pacek
27. studenoga 2020.
Priče
A- A+

Trener svih trenera, 85-godišnji Ćiro Blažević ispričao nam je što se dogodilo kad je u Švicarskoj povjerovao laskavcima da je ‘najbolji na svijetu’, zašto se nikad nikome nije htio požaliti u teškim trenucima, a otkrio je i zašto se u koroni suši od nezadovoljstva.

Ćirin spot za Pupovca Snimak zaslona/Youtube

Tijekom pandemije, Miroslav Ćiro Blažević (85) većinu vremena provodi u Kraljevici. Dobro je izoliran od svih, pazi na sebe i ne želi se izložiti riziku i opasnosti da ga ova neman uhvati. Pomažu mu prijatelji koji mu dođu, donesu mu hranu. Izađe ponekad na terasu, malo šeta.

– Eto, tako izgledaju moji dani u koroni. Baš sam kao tipičan umirovljenik. Nisam time zadovoljan, tko bi bio? Cijeli život proživio sam dinamično, a sad se sušim od nezadovoljstva. Nedostaju mi kave, društvo, smijeh… Ipak, ističem da svi moramo biti svjesni opasnosti koja vreba sa svih strana svijeta i radi zdravlja se odreći vlastitih zadovoljstva – tužno zvuči Ćiro.

Nekad je, dodaje, jurcao skuterom po moru, ronio… sve je to do jednom bilo.

– Danas trebam biti realan, svjestan da je došla dob koja nije baš ugodna, ali sam se pomirio s činjenicom da godine nose svoje – govori.

Ako je suditi po reakcijama mladih ljudi, njegove im godine ne smetaju. I dalje ga zaustavljaju na ulici i vole popričati s njim. Njemu je baš ta mladost veliko zadovoljstvo i sretan je što je uvijek i svakome bio na dispoziciji. Ne može proći ulicom, a da se barem 20 mladih ljudi ne poželi slikati s njim. Prijatelji koji sjede u kafiću i čekaju da im se pridruži redovito ga pitaju kako to izdržava.

Ćiro Blažević (Privatni arhiv)

– Kad toga više ne bude, neće biti ni mene. Najsretniji sam na svijetu kad me traže autogram i kad se slikam s njima. To znači da sam još živ – kaže.

Trener je to koji uživa veliki ugled, omiljen je među ljudima, a tijekom života puno je zaradio. Ipak, nikad nije dignuo nos. Bogatstvo i status koji uživa nisu ga promijenili, ostao je jednostavan, normalan i omiljen.

Neimaština ga je naučila da je važno imati moć

– Jadni su oni koji si to dopuste zato što im se čini da imaju malo više od drugih. Uvijek sam bio solidaran, s rajom sam se družio, od njih potječem. Prošao sam siromaštvo, bijedu, emigraciju i sve to stvorilo me ovakvim kakav jesam. Volim ljude i razumijem ih. Nikome se nisam zamjerio, ponosan sam što sam čovjek raje, naroda i da to tako dugo traje. To mi drži moral – priča Ćiro.

Njegovo odrastanje nije bilo bajkovito, više je nemao nego imao. Neimaština ga je odredila, pa je rano shvatio koliko je važno imati moć. A ne možeš je imati, kaže, ako nemaš novac. Zbog te neimaštine je davnih godina bolji život potražio u Švicarskoj. I našao ga je, ali ne preko noći. Tamo nije došao kao nogometna zvijezda, ali osam godina poslije, postao je švicarski izbornik. Prvi stranac izbornik u povijesti švicarskog nogometa. Uzeo je klub koji nitko nije htio, u četvrtoj ligi, i dizao ga svake godine do prve lige.

– Svratio sam pažnju na sebe, počeli su pisati da sam najbolji trener na svijetu. I tu sam se zeznuo. Povjerovao sam da jesam najbolji na svijetu i rekao sam sebi: ‘Što ja tu radim? Najbolji igrači na svijetu ovi su s našeg podneblja’. Vratio sam se u Hrvatsku, a moja supruga Zdenka nikad nije htjela napustiti Švicarsku – kaže.

Svoju životnu suputnicu Zdenku upoznao je kao mladić u Rijeci. Zdenka je bila maturantica, a Ćiri je tada bilo 27 godina.

Ćiro Blažević (Privatni arhiv)

– Imao sam veliku ljubav u Sarajevu, ali nije bila na dobru glasu. Otac je htio pričati s njom, a ja nisam dao. Rekao sam mu da se ne miješa. No onda je došla majka. A ona je na mene imala takav utjecaj da je mogla čak i ljubav moju ugušiti. Sarajka joj nije odgovarala, a Zdenka jest. Cijeli život sretan sam s njom, ne bih izdržao više od 50 godina da nisam – govori Ćiro.

Brak je skladan zahvaljujući Zdenkinoj mudrosti

Kad su otišli u Švicarsku, njegova Zdenka, kao profesorica matematike i fizike, četiri sata dnevno prodavala je salatu da bi preživjeli. Tamo, prisjetio se, ne postoji ‘posudit ću’, samo ‘imaš ili nemaš’. Odmah je shvatio da se bez izuzetna rada ništa ne može napraviti. Jedno drugome uvijek su bili podrška. Brak je, ne skriva, skladan, zahvaljujući Zdenkinoj mudrosti.

– Stalno se pitam zafrkava li me zapravo. Našla mi je jednom plavu dlaku na tamnom kaputu i rekla: ‘Gledaj kakve prijatelje imaš. Netko ti je stavio dlaku da nas posvađa’ – smije se Ćiro.

Roditelji su dvije kćeri, Barbare i Katarine, te sina Miroslava, a imaju i šest unuka. Blažević je sretan što su svi zadovoljni. Unuci, priča, sve imaju, roditelji o tome brinu, a kad baš nešto usfali, Ćiro im uskače. Kao obitelj vole provoditi blagdane, a ovaj prosinac, nadolazeći advent i Božić treneru svih trenera čini se tužnim.

– Cijela planeta će imati takav Božić. Ne trebaš biti pesimista da to vidiš u ovim prilikama. Ali važno je razmišljati na način „Ni jedno zlo nije dovijeka, proći će i to“ – priča Ćiro.

Žao mu je da su ljudi danas opterećeni brigama, da su izgubili smisao za šalu. To mu je razumljivo jer, kad vitalni problemi nastupe, kad čovjek nije siguran hoće li se u jutro probuditi s temperaturom, pa da od liječnika čuje kako je “to početak kraja”, nikome nije do smijeha. Žao mu je kako umirovljenici danas žive.

– Veliki sam patriot i nikad mi nije bilo svejedno jesu li ljudi oko mene sretni ili pate. I ja sam nekad kopao po tuđim kontejnerima, ali ne opravdavam da se to čini i danas. Mislim da je takav život nešto najgore što se može dogoditi. Siguran sam da je toga svjestan i Plenković i njegova Vlada i da će napraviti sve što mogu da se to promijeni, da ljudi bolje žive – kaže.

Velik je krug njegovih prijatelja, puno je ljudi koji su mu željeli biti podrška u teškim trenucima, no Ćiro se nikad nikome nije žalio.

– Cijeli život imam velikih problema, ali nikome o njima ne govorim. Posebice ne danas, kada su svi u nevoljama. Zašto bih još i ja nekome natovario svoje probleme na leđa? Nisam se tužio ni kad mi je najteže bilo. Zatvorim se tada u tamu svoje kože i borim se sam sa sobom. Danas sam jako nesretan jer teško nosim svoje godine. Znam da iznutra nisam star, a izvana jesam. I opet je tu jedna nemilosrdna borba, ali se i dalje borim – kaže.

U mirovinu je otišao kad se pojavio Zdravko Mamić

Nogomet je njegov život, sačinjen od malih zadovoljstva i velikih razočaranja. Velika je, govori, radost kad osvojiš prvenstvo, ali kad dobiješ nogu pa hodaš ulicom i ne znaš hoćeš li imati drugi posao, još je veće razočaranje. Unatoč svemu, nikad nije ni pomislio, a kamoli izrekao: ‘K vragu i nogomet, što mi to treba?’.

Ćiro Blažević (Privatni arhiv)

– Ništa drugo ne znam raditi u životu, što god sam probao, propalo je. Kad sam zaradio neki novac, probao sam mešetariti na burzi i sve sam izgubio. Nije slučajno da sam napravio to što jesam – kaže.

U službenu mirovinu otišao je, dodaje, kad se u svijetu nogometa pojavio Zdravko Mamić. Morao je, kaže, i zbog godina, ali bio je još u snazi i vjerovao je da još puno može dati. Mamić je, kaže, odlučio drugačije jer je tad bio apsolutni gospodar nogometa.

– Našao sam druge angažmane, morao sam ići po svijetu jer ovdje više nisam imao nikakvih mogućnosti. Mamić je komandirao, izabrao izbornika, sve trenere, a za mene je smatrao da sam prošlost – kaže.

Ćiro danas itekako prati Zlatka Dalića i njegove uspjehe. Ponosi se njime i ističe kako je Dalić napravio nešto što rijetko kojemu izborniku pođe za rukom. Kad dođe do smjene generacije, priča nam Ćiro, uvijek bude izrazita kriza rezultata.

– Dalić je uspio afirmirati toliko mladih, nadarenih hrvatskih mladića i napravio je rezultat na kojem mu se samo može čestitati – ponosan je Ćiro.

Iako baš njega i dalje oslovljavaju s “trener svih trenera”, priznaje da je Dalić bolji. On je ipak, ističe, drugi u svijetu, a Ćiro je bio treći. Titula, koja ga prati od 1998., ostala mu je zauvijek.

– Te 1998., na tajnom sastanku u Frankfurtu, svi izbornici i njihovi direktori su glasovali i premoćno sam proglašen trenerom svih trenera na tom prvenstvu. Od UEFA-e sam dobio zlatni sat i plaketu s natpisom “treneru svih trenera”. Dalić nije imao tu sreću, ali je imao drugu. On je drugi u svijetu. U povijesti nogometa bit će ispred mene, a to što sam trener svih trenera, to je nagrada UEFA-e. Najmanje sam očekivao da bih mogao biti prvi, ali sjećam se da je predstavnik UEFA-e rekao da se “ruka trenera najviše vidjela na tom prvenstvu od hrvatskog izbornika”. To je povijest, sretan sam da pripadam toj povijesti i da sam uspio razveseliti hrvatski narod – kaže Ćiro.

Vatrene je zvao sinovima, a miljenik je bio Bokšić

Nogometnih zgoda s prvenstva 1998. se ne sjeća jer je bio tipiziran program i ustaljeni red. Bili su, ističe, hrvatska viteška vojska.

Ćiro Blažević (Privatni arhiv)

– Ne prava, kojoj se duboko klanjam, ti pravi borci su bili jedan izuzetno veliki motiv mojim mladićima da naprave afirmaciju Hrvatske, radost svom narodu. To je fenomen hrvatskog puka. Mi se svađamo, prepiremo, onda dođe velika pobjeda pa se ujedinimo i vidimo koliki smo veliki patrioti – priča.

Nije se naljutio na ono “Ćiro, pederu“, niti su mu smetale šale na njegov račun. Svaka javna osoba, svjestan je, mora prihvatiti da mu javnost prikači što god želi i mora se znati nositi s tim.

– Nikad nisam imao konflikt s nekim jer mi je viknuo ovo ili ono. Ali nikad se nije moglo dogoditi da netko hoće sa mnom pričati, slikati se, a da sam ga odbio. Meni je to uvijek bila čast – govori.

Vatreni, koji su 1998. briljirali, poštovali su ga, a istodobno i voljeli. Određivao im je kada će jesti, spavati, trenirati, nisu smjeli ustati od stola dok im nije dopustio. Sedam godina poslije, priznaje, vodio je svoje športske vitezove bez konflikta. Redom ih je nazivao sinovima, ali danas više ne skriva da mu je Bokšić bio ljubimac.

Danas ima puno vremena sam za sebe, ali se slabo snalazi. Ne sviđa mu se kad ima puno vremena i ne zna što će sam sa sobom.

– Jedva čekam da me netko nazove i da malo popričam. Pedeset godina sam trener, a kad bih zbrojio dane koje sam se odmarao, ne bi se skupilo ni dva mjeseca. Bojim se odmora, već treći dan budem lud – iskren je Ćiro.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: