Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?

Tatjana Pacek
11. prosinca 2021.
Priče
A- A+

Poznatog glazbenika i dirigenta žalosti što više nitko, ni jedna dob, ne može reći da se u Hrvatskoj osjeća sigurno. Otkaze dobivaju i mladi i stariji, plaće su male pa razmišlja kako bi onda stariji ljudi mogli spokojno uživati u nečemu što su zaslužili? Taj naš vrli kapitalizam, smatra, stvorio je veliku nesigurnost.

Zdravko Šljivac, Foto: Privatni album

– Svima je u našem društvu sve gore, samo je političarima sve bolje. I to političarima svih kategorija i svih razina. Počevši čak od onih po mjesnim zajednicama, već i njima cvatu ruže. Ali ono što mi već desetljećima toleriramo, najveće zlo ove zemlje su lažno zaposleni. Uhljebi! – kaže nam Zdravko Šljivac.

Svestrani je glazbenik, skladatelj i producent, dirigent, glazbeni pedagog te urednik i suradnik Hrvatske televizije. Utemeljitelj je i već dugi niz godina dirigent zbora Zvjezdice. Autor je glazbe niza televizijskih drama, serija i kazališnih predstava. Umjetnički je ravnatelj i pokretač više velikih glazbenih projekata i festivala. Član je mnogih žirija. Surađuje sa Zagrebačkim solistima, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zagrebačkom filharmonijom, ansamblom opere HNK, Hrvatskim komornim orkestrom, Simfonijskim orkestrom HV-a, Tamburaškim orkestrom HRT-a i mnogim drugim ansamblima i solistima. Ukratko, naradio se, u mirovini je već godinu dana, ali još uvijek radi s veseljem. Pa može i usporediti.

‘Mirovina mi je dovoljna, nemam više ni želja ni potreba’

– Jedan uhljeb košta grad kao Komorni ili Simfonijski orkestar, 200, 300 tisuća godišnje. Ti su svi dobro uhljebljeni, s predobrim plaćama, a ima ih na tisuće. Kako onda ljudima u privredi, kulturi… povisiti plaće da bi i mirovine bile veće? – pita se.

Europska federacija zborova Unije proglasila ga je veleposlanikom kulture za Republiku Hrvatsku. Ne zna reći koliko je puta sa svojim “Zvjezdicama” proputovao svijet, na koliko turneja bio. Posvuda je vidio starije ljude čije mirovine ne stvaraju problem s egzistencijom. Dapače, tko je odradio radni vijek u Njemačkoj, Australiji, Americi… u zrelim godinama bezbrižno živi. A mi?

– Moja mirovina nije kao ona od političara, ali u odnosu na ostale je pristojna. Sretna okolnost je i da nemam potreba, želja. Ne žudim ni za čime pa mi je dovoljna. Prošao sam svijeta, imam uspomena za pet života. I dalje stalno radim, stalno smišljam nove projekte, ali ako ikad i zastane, imam dovoljno uspomena da živim samo od njih – kaže Šljivac.

Nastavio je raditi iz ljubavi, strasti prema svom poslu i radit će, kaže, dok živi. Svoj posao nikad nije shvaćao kao nešto što se mora odraditi, nego kao poziv, smisao života.

Zdravko Šljivac, Foto: Privatni album

– Sve bih radio istim žarom i da nisam plaćen. S jednakom strasti. Puno sam puta radio bez honorara, uvijek jednako strastveno. Umjetnost je za mene nebo koje pokušavam dohvatiti. Ideal kojeg slijedim, zvijezda koja me vodi. Praktične probleme rješavam kao i svi drugi, s malo više volje, želje… jer imam ideal koji me nije napustio. Svaka proba, svaki koncert… kao da mi je prvi – priča.

‘U mojoj obitelji nitko nije završio u staračkom domu’

Na starije je ljude bio osjetljiv od kad zna za sebe. To, kaže, nije floskula, tako je odgojen. Nekad u šali, a sad sve manje u šali, nerijetko se pitao “Kako ću ja kad dođem u te godine”. U njegovoj obitelji nikad nitko od starijih nije završio sam, u domu za starije i nemoćne. Razmišljao je kako se osjećaju ljudi koji moraju mamu ili tatu dati u dom. Svjestan je da je jako malo primjera u kojima se ljudi na to odluče iz komocije, želje da brigu o njima prepuste drugima…

– S godinama ljude sustignu razne bolesti. Jedan moj prijatelj morao je suprugu smjestiti u dom jer ga više nije prepoznavala. Bio je uzoran suprug, nikad drugu ženu nije pogledao. Šokirao se kad ga je jednom upitala “Tko ste vi?” Nije ga više prepoznavala – govori Šljivac.

Često razmišlja kako je ljudima koji su dugo bili zajedno, a odjednom moraju sami. Sjeća se koliko je njegov tata patio kad je mama otišla. Nikad ne bi pomislio da će to tako teško podnijeti. Bio je, prisjeća se, beskrajno žalostan, iako su već doživjeli 80-e. Pamti i razgovore s našim eminentnim umjetnicima. Bilo ga je sram kad je čuo kolike su im mirovine. Ne može mirno proći pored ljudi koji kopaju po kontejnerima. Reagira kao kad na filmu vidi scenu užasa. Okrene glavu.

– Ne zato što sam bešćutan nego zato što ne mogu ništa promijeniti, prihvatiti da je to naša istina. Odmah mi glavom prođe misao “To se može svima, i meni, dogoditi” i prođe me jeza. Bezosjećajan sigurno nisam, ne znam jesam li kukavica… ali strašno mi je to stanje prihvatiti kao normalno – govori.

Žalosti ga i što više nitko, ni jedna dob, ne može reći da se osjeća sigurno. Otkaze dobivaju i mladi i stariji, plaće su male, pa razmišlja kako bi onda stariji ljudi mogli spokojno uživati u nečemu što su zaslužili? Taj naš vrli kapitalizam, smatra, stvorio je veliku nesigurnost. Ne misli da se mladi ljudi danas lošije odnose prema starijima. Ta problematika je vječna.

Operne prvake i pop zvijezde miješamo na pozornici

– Anonimus je još 2000 godina prije Krista rekao “Ne znam kuda ide ovaj svijet, mladi ne slušaju starije”. Možda imam privilegij da se družim s iznimno posebnim sojem mladih ljudi. Zato ne znam jesam li pravi sugovornik, jer ovi s kojima radim nisu nepristojni. Kad bi sudili prema odnosu “Zvjezdica”, zaključili bismo da starijima s nama teče med i mlijeko. Jer, to su redom iznimno odgojena djeca, kulturna, odlični učenici – priča Šljivac.

Zdravko Šljivac, Foto: Privatni album

Njegove “Zvjezdice” ove će godine na koncertu “Božić u Ciboni” izvesti austrijsku narodnu božićnu pjesmu. Pjevat će je s američkim zvonima koja imaju jedini u Europi.

– Okupili smo operne prvake, pop zvijezde i miješamo ih na pozornici. Na “Božiću u Ciboni” pjevat će među ostalim i Saša Lozar, Bojan Jambrošić, Albina, Martina Zadro, Marija Kuhar Šoša. Svake godine imamo barem jednu do dvije praizvedbe, pjesme koje se prvi put izvode – kaže Šljivac.

Pratit će ih prošireni orkestar Gradskog kazališta Komedija, a organizatori su grad Zagreb i Centar za kulturu Maksimir. Program sačinjavaju hrvatske božićne pjesme, tradicionalne, nešto svjetskih hitova, umjetnička glazba, a kao i svake godine, HRT izravno prenosi svečanost. Sjeća se i 1989., kad je išao prvi “Božić u Ciboni”, a Šljivac za HRT radio Božićni i novogodišnji koncert iz HNK.

– Pamtim da sam rekao “Ovo je krasno i sasvim različito od svega što ja radim. Tako treba, to treba”. Sljedeće godine sam već nastupao. Ako je koncert u Ciboni bio pučki, ja sam radio elitistički, s grupom Divas – kaže.

Jako se veseli nadolazećem, 32. “Božiću u Ciboni”. Barem 16 godina svečani koncert vodi kao umjetnički direktor i dirigent. Svake godine, priča, sve više dižu izvedbenu razinu, osmišljava programe kao spoj tradicijskih i narodnih božićnih izvedbi. I svima želi, da kao i sudionici svečanog koncerta, uživaju u prigodnim pjesmama i nadolazećim blagdanima.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

 

Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap