Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima

Poznati novinar i tv reporter nada se da će svi koji nemaju dovoljno novca za obradovati unuke ipak doživjeti da ti unuci njima poklone najvažnije: zagrljaj, čestitku ili barem telefonski poziv za blagdane. Misli da većina starijih ljudi lakše podnosi činjenicu da nemaju novac za bogati blagdanski stol nego to da im nitko neće doći, navratiti, ili ih se bar sjetiti

Ovih blagdanskih dana, kao i na sam Božić, poznatom novinaru, tv reporteru i danas samostalnom savjetniku za odnose s javnosti, bude žao čim pomisli na želje starijih ljudi da obraduju unuke, a zbog niskih mirovina to ne mogu. Milan Majerović-Stilinović smatra da nam cijelo društvo melje tržišna utakmica, komercijalizacija, sebičnost i kopiranje krivih obrazaca, a pri tom najstariji prolaze najgore.

– Baš je teško ovih dana gledati neke umirovljenike po ulicama. Pod reklamama koje nude obilje, nekima ostaje samo kopanje po kontejnerima. Ali ovo je i vrijeme nade. Nadam se da će oni koji nemaju dovoljno novca za obradovati unuke ipak doživjeti da ti unuci njima poklone najvažnije – zagrljaj, čestitku ili barem telefonski poziv za blagdane. Mislim da većina ljudi s godinama lakše podnosi činjenicu da nemaju novac za bogati blagdanski stol nego to da im nitko neće doći, navratiti,ili ih se bar sjetiti – kaže.

Sjeća se Božića svog djetinjstva, s bakama i djedom. Dječaku koji bi iz Dalmacije za Božić s roditeljima i sestrom došao djedu i bakama u Liku najveće je veselje bio snijeg. Još pamti miris “šapica” koje bi u pokrajnjoj sobi stajale nekoliko dana da se smekšaju, kićenje bora, beskrajnu procesiju prijatelja, susjeda i rodbine koji su navraćali, neki poslom, neki samo po čašicu rakije i razgovor, slušanje bakinih planiranja obroka i djedovih komentara sa stolčića na kojemu se grijao uz peć.

– Obiteljski ručkovi i večere puni smijeha – bila su to uvijek sretna obiteljska druženja – govori.

Zato se, kad gleda kako danas žive umirovljenici, u njemu bude frustracija i ljutnja.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Nije trebalo biti ovako. Ne treba biti tako. Može i drukčije, pravednije, poštenije, ljudskije. Svatko od nas može toj promjeni doprinijeti na neki svoj način. I svaki dan treba tražiti taj način, uvijek postoji prilika – priča.

Blagost i mudrost starijih zavolio je kroz baku

– Stariji ljudi mu s godinama postaju sve važniji. Nažalost, s godinama se i krug njemu bliskih starijih ljudi smanjuje. Svaki novi odlazak podsjeća ga na vrijeme koje je proveo s tim ljudima i načine na koji su utjecali na njegov život.
– Zato je važno provoditi vrijeme i razgovarati s onima koji za nekoliko godina možda više neće biti blizu. Da ne govorim o tome koliko se od starijih ljudi može i treba učiti – rekao je.

I sam je u zadnjim mjesecima 40-ih, ali među prijateljima ima priličan broj ljudi koji su u ozbiljnim 60-ima, nekoliko neozbiljnih 70-godišnjaka, i još nekoliko zbilja cool 80-godišnjaka. Sad već s njima dijeli razne životne teme – pogled na osobni put pojedinca, obitelj, posao, društveni i politički fenomeni, roditeljstvo, prijateljstvo, uspjeh, bolest i oporavak, i uopće sve što je u životu važno. Njihovi savjeti su, ističe, važni putokazi – donose osobno iskustvo profiltrirano vremenom. Važnosti savjeta starijih naučio je još kao klinac. Roditelji su mu nastavnici, pa je od malih nogu naučio i poštovati starije. Ako mu je kao djetetu nekad i bilo naporno susjedu pomoći donijeti vrećice iz dućana, danas zna koliko su te stvari važne.

– Supruga i ja istomu učimo našu djecu, ali djeca ionako najbolje uče primjerom, pa to ide lako i prirodno – kaže.

Osim kroz odgoj roditelja, blagost i mudrost starijih zavolio je i kroz baku, maminu mamu, koja je rano ostala udovica te je sama othranila petero djece. Živjela je u maloj kućici okruženoj lipama i jabukama na brežuljku i bila beskrajno draga, iako je, priča Majerović-Stilinović, imala nezamislivo težak život.

– Ljeti sam po nekoliko tjedana provodio s njom. Volio sam je nasmijavati do suza, nije bilo previše radosti u njezinu životu kad je bila mlada. Njezina blagost i dobrota ostali su mi kao najbolja uspomena na nju i pouka za život – prisjeća se.

Takav odnos prema starijima zadržao je i kasnije. Još kao student je surađivao s velikim profesionalcima, među njima i starijim ljudima, gotovo pa pravim legendama. Posebno na HRT-u, mnogi su od njih već bili dobro poznata javna lica, ugledni novinari i medijski ljudi.

– Trebalo je najprije sakriti uzbuđenje što uopće sjedim za istim stolom s njima. A onda je trebalo učiti, i dokazati im da nisam slučajno tu. A da sam htio biti drzak i bezobrazan, u novinarstvu to ne bi prošlo – govori.

Teško se snalazi kad mu mladi govore “Vi” i “gospon Milan”

Njegov prvi televizijski angažman bio je početkom 90-ih u redakciji HRT-ove emisije “Dobro jutro, Hrvatska”. Njezini su urednici tada bili ljudi u mlađim srednjim godinama, a na čelu redakcijskog stola sjedila je “grande dame” Mignon Mihaljević – strašan znalac televizije, velika profesionalka stare škole prvih godina RTV Zagreb.

– Njezina je riječ svima bila zakon, bila je autoritet, odrješita i britka, a istodobno duhovita i, najvažnije, dobronamjerna. Bdjela je nad nama početnicima kao pilićima, a mi smo trčkarali po prvim zadacima na sve strane zemlje i pokušavali donijeti materijal koji će i ona i kolegij pohvaliti sljedećeg tjedna na redovitom sastanku – priča.

Tko zna što bi danas bilo da se, nakon nekoliko mjeseci u toj redakciji, čvršće ulovio za njezinu sugestiju da “treba biti hrvatski David Attenborough”, ili barem neka njegova varijanta.

– Prva je prepoznala moje afinitete prema prirodi, životinjskom i biljnom svijetu, snimanjima na terenu u svakakvim uvjetima. Baš sam i krenuo u tom pravcu, počeo raditi takve priloge, no onda se dogodio poziv Denisa Latina do prijeđem u “Latinicu” i postanem jedan od reportera te važne emisije – prisjeća se.

Milan Majerović-Stilinović, Foto: Privatni album

To je, dodaje, bio izazov koji se ne odbija ali je ujedno i izmijenio njegov profesionalni smjer. Priroda je ostala za slobodno vrijeme… No, neka je nama, smije se, pravi Sir Attenborough i dalje živ, zdrav i aktivan kakav jest u 90-ima, ionako je nezamjenjiv. Još se teško snalazi kad mu 20-godišnjaci govore “Vi” i “gospon Milan”, nekako mu je prerano za to.

– Ali osim toga, nakon što prijeđemo na “ti”, mislim da im dobro dođu moji savjeti i iskustva. Nakupilo se toga, eto, već nešto i kod mene – govori.

Do njegove je mirovine barem još 15 godina, ali ne strepi, ne razmišlja puno unaprijed.

U 2022. pametnije ću vježbati i paziti da mi se ne ukoče leđa

– O visini mjesečne naknade koju ću u njoj primati, kao pravi novinar, reagirat ću kad se dogodi. Ali nemam velike planove u materijalnom smislu. Ne plaši me život u zrelim godinama, mislim da ću za svog radnog vijeka uspjeti osigurati dovoljno za pristojan život u mirovini. Valjda će mi i taj 3. stup kojeg uplaćujem malo pomoći – govori.

Jednom kad dođe u te godine volio bi biti zdrav i živjeti na mjestu s puno zelenila, pa odande odlaziti na razne strane u prirodu. Za to, kaže, ne treba puno novca.

– Hoće li onda iz tog slobodnog vremena nastajati drvene kuće na stablu, predmeti od puhanog stakla ili dokumentarci o prirodi, ne znam, ali veselim se otkriti. Znam puno starijih ljudi koji su zadržali vedar i otvoren duh, što posebno cijenim. Nadam se da će tako biti i sa mnom – kaže.

Do tad, godinu po godinu, ostvaruje svoje snove. Već u proljeće 2022. želi s prijateljima pokrenuti novi festival, na jesen napraviti odlično jubilarno 10. izdanje Međunarodne autorske kreativne konferencije. Bit će, odlučan je, pametan pri vježbanju i paziti da mi se ne ukoče leđa, krenuti sa ženom jednom tjedno na večernji tečaj tanga, otići na neko obiteljsko putovanje u grad u kojemu još nisu bili.

– S troje tinejdžera to je najbolji način druženja koji pruža dovoljno vremena za nadoknađivanje propuštenog i zajedničko uživanje u novim iskustvima – kaže.

Knjigu “Što sam naučio na planini”, koja je po objavi pobudila veliko zanimanje, voli čitati pred publikom na svim nadmorskim visinama, pa se nada da će za to biti prilika i u 2022. Ipak, bude li nešto pisao, to neće biti nastavak te knjige.

– Kuham nešto drugo, za sad još samo u glavi. Neću se puno maknuti iz planine i šume, doduše. Samo ću ući dublje i zadržati se duže – najavljuje.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

• Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
• Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
• Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
• Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
• Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
• Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
• Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
• Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
• Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
• Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
• Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
• Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
• Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
• Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
• Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
• Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
• Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
• Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
  Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici
• Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
• Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
• Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
• Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
• Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
• Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
• Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
• Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
• Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
• Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
• Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
• Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
• Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
• Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
• Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
• Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”

• Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
• Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
• Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
• Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
• Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
• Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
• Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
• Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
• Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
• Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
• Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
• Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
• Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
• Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
• Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
• Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna

• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”