Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’

Tatjana Pacek
24. travnja 2021.
Priče
A- A+

Omiljeno TV lice ne skriva da ga plaši život nakon 65., iako uplaćuje sva davanja i poreze prema državi, mirovinskom i zdravstvenom fondu, pa i treći mirovinski stup. Veseli ga što još ima ljudi koji daju nadu da ovaj svijet zaista može biti neko bolje mjesto.

Duško Ćurlić, Foto: HRT/Promo

Samo se bedak ničega ne boji. Strah je realnost i veliki stres za sve nas koji radimo i pokušavamo igrati ‘fair play’. Nadam se da će neke postavke tržišta rada ipak dovesti do toga da imamo veći broj zaposlenih u odnosu na broj umirovljenika. I možete reći da sam naivan i da utopijski gledam, ali što nam drugo preostaje nego nadati se boljem. Svi skupa – kaže Duško Ćurlić (53).

Tako naše najomiljenije TV lice odgovara na upit plaši li ga život nakon 65. Do tad ćemo uživati u njegovim vođenjima još barem 12, 15 godina. Slobodnjak je, priča, i uplaćuje sva davanja i poreze prema državi, mirovinskom i zdravstvenom fondu, pa i treći mirovinski stup. I nije mu svejedno što će biti jer misli da će njegova generacija, ni kriva, ni dužna, na svojim leđima opet podnijeti neke terete. U njemu ipak tinja nada da će se stvoriti uvjeti za pristojnu mirovinu, barem da ne bude na teret nikome. Često je sa starijim ljudima i vidi kako žive. Nekako mu se, kaže, poklopilo u životu pa se oduvijek  druži sa starijima od sebe.

– Odrastao sam s bakom i prabakom, prvih sedam godina života sam proveo više s njima nego s roditeljima, jer su morali puno raditi i boriti se za osnovne životne stvari. Vrlo rano, u studentskim danima, počeo sam raditi na radiju (Radio 101), bio sam najmlađi i polako kroz druženja sa starijima i iskusnijima, nalazio sam svoje mjesto u ovome poslu – kaže.

Pamti toplinu bake i djeda s majčine strane, jer tatini roditelji umrli su prije nego se rodio. Sjeća se malog dvorišta u Sesvetskom Kraljevcu, bezbrižnosti, topline, priča o svemu i svačemu, strpljenja, nekog neizrečenog ponosa bez obzira na lošu materijalnu situaciju. Koliko god su mu roditelji nedostajali u prvih sedam godina odrastanja, toliko je dobio bezgraničnu ljubav i toplinu od  bake i djeda.

U svojim postupcima danas prepoznajem roditelje

– Fale, jako fale. Gledam naše kćeri koliko su sretne jer su mogle odrastati uz bake i djedove. Poseban je to odnos i poseban dar – govori Duško.

Tata mu je umro prije sedam godina, a mama je u mirovini. Oboje su odradili puni staž, od onih su ljudi koji su pošteno odradili radni vijek i išli na bolovanje samo kad bi bolnica bila u pitanju.

– Radije su ostajali graditi svoje tvornice, u kojima su radili i za manju plaću, nego da bi otišli iz njih. Na žalost, došlo je surovo vrijeme u kojem su svi umirovljenici, pa i moja mama, ostali zatečeni promjenama na tržištu rada i nepoštovanja zasluga koje im definitivno pripadaju. To je problem cijelih generacija, ne samo mojih roditelja. Većini umirovljenika mirovina je niska i nedostojna i, ako ćemo iskreno, uvreda za svakog tko je životu pristupao bez fige u džepu. S više senzibiliteta bi im se trebalo pristupati i s više razumijevanja, jer to nisu ljudi koji nešto mole. Ljudi su to koji su itekako svojim radom zaslužili mirovine – kaže Duško.

Duško Ćurlić, Foto: HRT/Promo

Generacija je koju su u osnovnoj školi između ostalog znali i izbaciti sa sata, povući za uho, kazniti, zvati roditelje na informacije i još čudo toga. Naučili su ih što je sram kada nešto zabrljaju. Danas su, govori, druga vremena, a ova „online nestvarnost“ koju naša djeca žive, ostavit će velike tragove na njihovom znanju i socijalizaciji. Na žalost, u takvom vremenu pandemije i nestvarne stvarnosti živimo svi. Sve se promijenilo, pa i odnos prema starijima. Pamti što su ga njegovi učili i sjeća se da se ne bi dobro proveo da su njegovi, u Duškovim formativnim godinama, osjetili nepoštivanje starijih.

– Pokojni tata bio je prilično strog i čovjek od riječi i principa koji danas nekome mogu izgledati smiješno i utopijski. Ali i on i mama znali bi jako dobro „odrezati“ kaznu za nepristojnost, za ne učenje, za… ma kao klincu se i meni činilo da sam stalno u nekoj kazni. I onda bi svi mi rekli sam sebi „E, neću biti takav kad odrastem“. Kad i sam postaneš roditelj, u svojim postupcima prepoznaješ svoje roditelje – priča.

Dodaje da su ga mnoga ta druženja, ne samo u formativnim godinama, itekako obilježila za cijeli život. Imao je sreću i učio od sjajnih starijih i iskusnijih generacija. Rado govori o danima kad je tek kročio na HRT, o starijim kolegama poput pokojne Helge Vlahović, Jasmine Nikić, Ljube Jelčića, Olivera Mlakara, Vesne Spinčić-Prelog, Željke Fattorini, Ksenije Urličić, pokojnog Vlade Levaka… prema kojima je osjećao golemo poštovanje.

I danas pamtim savjet svog uzora, Helgu Vlahović

– Kakva je to generacija bila. Imam sreću, ogromnu sreću da sam mogao učiti od njih, da sam s nekima od njih mogao i na sceni stajati, čuti njihov savjet. To su ljudi koji su stvarali televiziju, rasli s tad novim i mladim medijem, i držali do profesije. I danas imam posebno poštovanje radi svega što su pokušali prenijeti na nas – kaže.

Najveći uzor bila mu je pokojna Helga Vlahović. Imala je, priča, u sebi neku posebnost i u razgovoru za stolom i pred kamerama. Volio je čuti njezin savjet, kritiku, bilo što. Rođeni su na isti dan i to ih je na neki način povezalo pa ju je nerijetko nazvao i pitao za neke nedoumice oko posla. Jedan njezin savjet je dobro zapamtio.

– Otprilike je rekla “Znaš, onog trenutka kad povjeruješ da si samo slika s ekrana, tvoja karijera staje. Nisi samo slika, nego puno više od toga moraš donijeti sa sobom… pročitane knjige, odgledane filmove, predstave, razgovore… ako misliš da si samo slika s ekrana, bolje odmah odustani…“  Zapamtio sam to zauvijek, i kad bih se našao u nekim promašajima, a bilo je i toga, sjetio sam se tih njezinih riječi. Bila je zaista posebna osoba, vrlo izravna i bez puno komunikacije – priča.

Duško Ćurlić, Foto: HRT/Promo

Uz Helgu, neprocjenjiva mu je bila blagost Vesne Spinčić-Prelog koja je tada vodila spikersku službu, Jasmine Nikić s njezinom sjajnom službom za jezik i govor, Ksenije Urličić, koja je rado davala priliku, Marije Nemčić, velikog autoriteta i znalca televizijskog posla. Ima, govori, još ljudi i situacija koje su ga naučile puno toga, ali najvažnijim smatra da uči i dalje.

– I dalje se veselim svakom poslu i svakom novom iskustvu. Učim iz pogrešaka i učim iz uspjeha i iskreno sam sretan što još uvijek mogu raditi posao koji zaista volim – kaže.

Gledajući njegovu „A stranu“, stječe se dojam da mladost iskreno poštuje pjevače barem dvostruko starije od sebe. Je li doista tako, pitamo ga, jer, gledajući ih kako se ponašaju u tramvaju, čini se da ne poštuju ni vlastite roditelje, kamoli druge.

Neki novi klinci nude ‘ono nešto’, novu, pozitivnu energiju

– Kod tih mladih ljudi koji nastupaju u „A strani“, oduševljava me iskrenost kojom ulaze u neku pjesmu koja je ponekad i više nego duplo starija od njih. Na naše čuđenje nekada iskreno priznaju da nisu ni čuli tu pjesmu, a imena izvođača sjećaju se kroz maglu. I to je dobar početak da nešto uspije. Gledam na njima prvo neku skepsu, pa laganu zainteresiranost pa oduševljenje i respekt. Onaj tren kada shvate da pjevaju blago, nešto iskreno i istinski vrijedno, starije možda i od njihovih roditelja, e to je trenutak kad pjesma zaživi u njihovim izvedbama – rekao je Duško.

Za tramvaje i autobuse ni sam ne zna što reći. Veliku ulogu, smatra, tu ima kućni odgoj, školski sustav koji je sve manje odgojni, stvarnost koju živimo i koja nas melje svojim računima, rokovima, površnosti. Nije to, kaže, stvar mladih generacija, oni su samo ogledalo stvarnosti u kojoj živimo. Želi vjerovati da je mladost baš ono što gleda u „A strani“. Neki novi klinci koji grleno pjevaju Olivera, Rajka, Huljića, Prljavce, Valjak…

– Osjeti se u tim trenucima „ono nešto“ na snimanju. Ta nova energija kao dodana vrijednost pjesmama uz koje smo i sami odrastali, koje su dio naših uspomena, prvih ljubavi, sazrijevanja, razočaranja, veselja, ma svega… Vjerujem da se i autori osjećaju dobro kad vide koliko pjesma i danas živi. Sjećam se tog nevjerojatnog respekta kada je zaista sjajni i talentirani Jure Brkljača pjevao pred Oliverom koji je sjedio za klavirom. Na Oliverovom licu mogao si iščitati tisuću emocija, vidjeti film koji se u njemu tada vrtio, a tu podršku i pozornost mislim da će Jure pamtiti dok god bude na sceni – govori.

Duško Ćurlić, Foto: HRT/Promo

Godinama smo čekali takvu, meritornu glazbenu emisiju, u kojoj se pjevaju pjesme najboljih. Duško želi da se ljudima u svim životnim segmentima pojavi neka A strana. Možda, priča, zvuči kao nepopravljivi optimist, ali zar ne postoje sjajni liječnici, sportaši, vatrogasci, inženjeri, prodavači, profesori, arhitekti, radnici…. Zar ne postoje ljudi koji zaista svoj život žive na A strani?

– I ti ljudi daju nadu da ovaj svijet zaista može biti neko bolje mjesto nego što je. E sad, zašto ne znamo za te ljude, zašto je važniji klik na nekom besmislenom članku o nekoj „instant-zvjezdici“ ili bizarnoj priči u crnoj kronici, zašto je sustav vrijednosti kakav je…, e to je drugi par rukava. Koliko li je bolesnih komentara na društvenim mrežama ili online izdanjima, smrzneš se kad vidiš koliko je zla, zlobe i niskosti. Internet je donio slobode, ali ih je i uskratio, kako god to suludo zvučalo. Tehnološki napredak ne znači da smo i mi postali bolji ljudi, samo smo dobili druge alate. Ti alati nemaju dušu, mi svi skupa je činimo. Na svakome od nas je odgovornost hoće li ta zajednička duša biti na strani svijetla ili mraka – kaže Ćurlić.

Mladi od njega danas rijetko traže savjet

Nedostaju mu spektakl showovi poput „Zvijezde pjevaju“, „Ples sa zvijezdama“… Osam sezona naizmjence je radio „Ples“ i „Pjevanje“. Imali su, prisjeća se, takvu gledanost o kojoj se danas samo može sanjati. No nije, ističe, poanta samo u gledanosti za kojom današnje televizije jure i za mali postotak više.

– Ponekad me, čisto kolegijalno, sram jer pripadam generaciji koju su učili da je sadržaj važan, ako ne i važniji od same forme. Vodio sam dvije sezone „Maestra“, gdje su javne osobe kroz osam emisija učile dirigirati pred Simfonijskim orkestrom HRT-a uz svoje mentore, a pokojni maestro Kranjčević bio je predsjednik žirija. Smijali su nam se kada je najavljeno da će ići u „prime time-u“ subotom navečer, a onda se dogodilo da su ljudi, zajedno sa mnom i natjecateljima, naučili nešto o klasičnoj glazbi na neklasičan način. Razbijali su se tabui i dotakao taj svemir kojeg se bojimo i odbijamo ga iz neznanja – ponosi se.

Često radi radionice iz javnog nastupa, jedan na jedan, ili u manjim grupama s ljudima iz poslovnoga svijeta koji se ne srame priznati da imaju problem s time i žele se i na tom polju usavršiti. Što su na višim položajima, shvatio je, imaju manji problem sa samima sobom, valjda su, kaže, zato i tako uspješni u poslu. Više od 25 godina je na HRT-u, a neki novi klinci danas od njega rijetko traže savjet. Valjda je to, priča, normalno, valjda je to danak ovome vremenu u kojem svi živimo.

Duško Ćurlić, Foto: HRT/Promo

– U zemlji s milijun izbornika, milijun stručnjaka za ovo zlo od Korone, kuhanja, rukometa, televizijski program, novine, slijetanja na Mars i svega ostaloga….teško je dati ikakav savjet. Učio sam i učiti ću dok budem radio, ali ipak mislim da imam veliko iskustvo iza sebe, 27, 28 godina sam u ovom televizijskom poslu, radijski sam i prije počeo raditi, i ako ništa drugo mogu pomoći u onim počecima svladavanja našega zanata – govori.

U svoj životopis upisat će i Bingo show kojeg vodi s Mirnom Maras Batinić. Svakog tjedna milijuni ljudi nadaju se da će baš oni osvojiti Bingo! Kad bi moglo po željama i snovima, Ćurlić bi rado promijenio onu ‘novac ide na novac’ i poželio da baš netko od umirovljenika dobije glavni zgoditak.

Volio bih da Bingo dobije jedan od umirovljenika

– Veliki broj umirovljenika, pa tako i moja mama, čine gledatelje našeg „TV Binga“. Volio bih znati da netko od dobitnika onih velikih iznosa bude umirovljenik, jer vjerujem da bi s tim dobitkom usrećio mnoge ili bar skinuo dio briga i tereta kredita s mlađih generacija – kaže.

I sam ponekad zaigra igre na sreću. Više iz zabave, ali ne skriva da ga ponekad ponesu maštarije o velikim dobicima. Pa onda sanja dok ga stvarnost ne poklopi i od pet, šest ili sedam brojeva ja ne pogodi ni jedan. Kad bi dobio, opuštenije bi  brodio kroz ovu pučinu koju zovemo život, ispunio bi želje obitelji i dragim ljudima, i sigurno nekome pomogao.

Dok se to ne dogodi, živi po starom. Davno je naučio da nema predaje i da se mora uzdati prije svega u sebe. Zdrav je i u vremenima pandemije pokušava plivati kako okolnosti dopuste u ovome sluđenom vremenu. Velikoj većini nije lako jer samostalnim je djelatnostima gotovo nemoguće, doći do bilo kakve potpore. Korona je i u njegovom životu ostavila trag, poslovi su mu pali 50, 60 posto.

– Izgubio sam u koroni dva bliska prijatelja, koji su još puno mogli i privatno i poslovno. Jako me to pogodilo jer da nije ove pošasti oni bi bili tu, bili bi živi… Mnogi su izgubili nekoga bliskoga i grozno mi je vidjeti omalovažavanje bolesti i tuđe patnje. Pokušavam sačuvati sebe i svoju obitelj i naravno sve s kojima sam u kontaktu. Poštujem preporuke stožera – kaže.

Ne misli da će nam 2021. vratiti sve što nam je 2020. uzela. Možda bi to, dok je bio mlađi, i mislio, no sad više ne. Ovo je, priča, život, ovo je realnost i nitko nam nikada neće vratiti dane koji su prošli obilježeni koronom, potresima, strahom za bližnje, za egzistenciju.

– Mogu se samo nadati da će se kad-tad, a nadam se što prije, ponovno steći uvjeti da možemo raditi, putovati i živjeti svoje živote sa svim njihovim radostima, tugama, hobijima, opuštenim druženjima – govori.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap