Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe, umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”

Tatjana Pacek
13. kolovoza 2021.
Priče
A- A+

Glumac i producent Slaven Knezović (53) ističe kako su ga poštovanju prema starijima naučili u obitelji, a tek potom velikani s kojima je radio. Kod mlađih kolega danas osjeti onaj dobro poznati nemir kad je i sam stao pred glumačku legendu. Posebice to vidi kod mladih, koji tek ulaze u svijet glume

Slaven Knezović, Foto: Promo

– Imao sam sreću da sam odrastao uz obje bake, a sjećam se i pradjedova. Ostavili su trag, svaki na svoj način. Bili su divni, čestiti ljudi i od njih sam naučio cijeniti životno iskustvo, poštovati starije. To su neprocjenjive stvari i danas sve to prenosim na svoju djecu – govori nam Slaven Knezović (53).

Dodaje da je bio miljenik, poseban unuk, gledali su kroz prste na njegove manguparije, tolerirali puno toga. Ali nikad, ističe, to nije prelazilo granicu, niti dovodilo u pitanje poštovanje prema njima. Glumac danas ima puno prijatelja znatno starijih od njega. Važni su mu njihovi savjeti pa i obični razgovori s ljudima zlatne dobi. Od starijih je kolega učio zanat, pomagali su mu, a sad je i on već u fazi da pomaže mlađim kolegama sa svim iskustvom koje je stekao. Njegov odnos prema starijima, kad je tek upisao Akademiju, bio je pun strahopoštovanja.

– Surađivao sam s najvećima, počevši od Akademije i Tonka Lonze, Neve Rošić… pa s Perom Kvrgićem, Ivom Gregurevićem, Ivicom Vidovićem, Špirom Guberinom, Marijom Köhn… svi oni bili su nam kao svjetionici. Nije kod njih bilo nepoznanica. Mi smo tražili sami sebe, prolazili vlastite zablude, a oni nas usmjeravali – priča.

Teško mu je reći tko mu je tad bio uzor, jer u vrijeme kad je upisivao Akademiju, postojala je velika plejada glumaca koji su itekako zadužili umjetnost bivše zemlje. Kaže kako ih je sve rado gledao.

Samo u tri, četiri zemlje umirovljenici dobro žive

– Boris Dvornik, Fabijan Šovagović, Bata Živojinović, Miki Manojlović, Pavle Vujisić, Bora Todorović, Dragan Nikolić, Milena Dravić, Ljubiša Samardžić… mogli bismo nabrajati. Ti su velikani bili uzori svima nama. I dan danas to jesu, zadužili su glumište ovih prostora – kaže.

Na Slavena i ekipu, ti su ljudi gledali kao na klince koji nešto pokušavaju napraviti. I rado su ih podržavali u tim njihovim mladalačkim viđenjima glume i svijeta. Završili su, priča Slaven, kako koji.

– Netko se ugasi, netko traje, ostane… vrijeme je najbolji pokazatelj za sve, savršeni ispirač našeg blaga, zlata kojeg zovemo gluma. Ono najpreciznije pokazuje sve dobro ili loše – rekao je.

Slaven Knezović, Foto: Promo

Kod mlađih kolega danas osjeti onaj dobro poznati nemir kad je i sam stao pred velikana. Posebice to vidi kod mladih, koji tek počinju. Drago mu je vidjeti to poštovanje prema nečijem opusu, iskustvu, životu. Smatra da je baš ono osnova ljudskog ponašanja, kulture. Tako je, govori, odgojen pa to prenosi i na svoju djecu.

Nije mu drago vidjeti kako se država odnosi prema starijim ljudima, kakve im mirovine daje, ali kaže da su, otkako pamti, umirovljenici jedva krpali kraj s krajem.

– Nije to samo sad, slabe mirovine nikad nisu prestale biti tema. Umirovljenici su ugroženi od kad znam za sebe. Nikad nisu dobro stajali, a da je tako, pamtim zadnjih 45 godina. Nažalost, samo tri, četiri države brinu o starijoj populaciji tako da im ništa ne nedostaje. Australija, Švicarska, Švedska… tamo je umirovljenicima dobro. U ovim siromašnim zemljama je tako kako je. Da je zemlja bogatija, taj problem ne bi postojao ili barem ne bi bio tako vidljiv – priča.

Australci nisu zavidni jer njihova država pomaže doseljenike

Rado prepričava iskustva svog sugrađana, Mostarca, s australskom mirovinom. Tamo, kaže, ni ne postoji klasična mirovina. Ako na računu imaš manje od 30.000 dolara, država ti automatski daje potporu. Njegov sugrađan je imao australsku mirovinu i sjedio je s Australcem koji je također radio 40 godina, a od države nije dobio nikakvu mirovinu. Nema tamo, govorio mu je prijatelj, zlobe, spočitavanja, brojanja svake kune, odnosno dolara. Australac kaže “Meni je država omogućila da zaradim novac, da uštedim i to mi je mirovina”. Može, priča Slaven, tako govoriti kad zna da će mu država odmah dati potporu ako ušteđevina padne ispod 30.000 dolara.

– I nema ljubomore, nije Australac zavidan što država pomaže doseljenike. Oni o njima razmišljaju na način “Nije imao sreću da se rodi u dobroj državi kao ja”. I to tamo savršeno funkcionira – govori.

Do njegove mirovine ima još… više od desetljeća pa ne razmišlja o tome kakva će biti. Ne strepi ni od života nakon 65. Njegova budućnost, profesionalni život, rekao je, ne ovisi o godinama života nego o zdravlju, o tome hoće li moći raditi dalje.

– Ako ću moći, radit ću i nakon 65. Zato uvijek ponavljam onu “Daj Bože zdravlja, da mogu raditi što duže”. Osim u poslu, svoju starost vidim i u vrtu, malo poljoprivrede. Dobro je, posebice u ovim vremenima, u svemu što nas okružuje, znati što jedeš. Velika je razlika u hrani punoj pesticida i onoj koju ubereš u svom vrtu. Vrijeme u kojem živimo tjera nas na to – kaže.

Volio bi i putovati, puno toga ga zanima. Uvijek si rado priušti putovanja, sad je bio u Švicarskoj pa ponavlja da je to jedna od država koja najbolje na svijetu brine o svojim ljudima. Korona ga ne plaši. Cijepio se, ima kovid putovnicu, ali ipak ne ide na veća okupljanja. Uvijek je u obiteljskom okruženju, gdje god da jesu, kaže, skupa su.

 Unatoč pandemiji ima velike planove za kraj godine

U obitelji mu je samo mama oboljela od kovida. Lani je preboljela koronu i dobro ih uplašila jer ima 75 godina i šećeraš je.

– Srećom, nije imala nikakvih komplikacija. Ostatak obitelji virus nije zahvatio. Ja sam, istina, bio u raznim kontaktima, možda sam i pobrao virus, prohodao ga, a da to nisam ni znao – govori.

Iako je pandemija ugrozila cijeli sektor filmske industrije, jer ne posluje se u normalnim uvjetima, ograničeni su posjeti kino dvoranama, industrija ima goleme gubitke, Knezović je uspio snimiti dva filma. Do kraja godine kao producent kreće u snimanje svog drugog dugometražnog igranog filma “Božji gnjev”. Napeti je to akcijski triler smješten pred kraj Domovinskog rata, u BiH, o vojnicima HVO-a. Paralelno s filmom priprema i ovogodišnji, 15. Mostar film festival. Lani su ga organizirali u jeku najveće pandemije, kad se moglo okupiti najviše 30 ljudi, kao auto kino. Tako će i ove godine.

U međuvremenu, baci oko, kaže, i na seriju “Zauvijek susjedi”. Drago mu je vidjeti cijelu glumačku ekipu, posebice Franju Jurčeca kao Komu. Seriju godinama ne skidaju s programa. Vrti se barem 15 godina, a Slaven kaže da je to zato što je zgodna, lagana, zabavna. Uz popodnevnu kavicu, milina za pogledati.

– Pogledam kad naletim. Ostanem šokiran, pa se pitam “Zar smo i ovo snimili?” Više sam i zaboravio, pa se svaki put iznenadim, kao da gledam prvi put. Dobra je i stoga što ne moraš gledati svaku epizodu, kao primjerice Larin izbor gdje si ne možeš dopustiti da propustiš 30 epizoda. Dođe zaplet, i onda se pogubiš ako propustiš. “Zauvijek susjedi” je serija gdje sve lako povežeš, makar propustio i 50 epizoda. Jednostavna forma, ne treba kontinuitet praćenja, svaka je epizoda za sebe – završava.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe, umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap