Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika

Tatjana Pacek

14. veljače 2021.

Priče

A- A+

Legenda hrvatskog etera u mirovini je 15 godina. I dalje radi no ne skriva da je i njega zapravo umirovila – korona. Tijekom zagrebačkog potresa bio je u stanu iz kojeg nije mogao izaći jer su se spustila vrata. Suprugu i njega spasio je susjed koji je razvalio vrata.

Vojo Šiljak, Foto: Privatni album

Stanarima zgrade u kojoj živi i legenda radijskog novinarstva, Vojo Šiljak (79), uskoro će biti godina od potresa koji je i njih zahvatio. U zgradi uglavnom žive umirovljenici, a to znači da su slabijeg imovinskog statusa. Od sredstava iz pričuve djelomično su sanirali tavan i krov.

– Radimo prema propisima i savjetima. Osim te naše sanacije, ništa se drugo nije pomaknulo niti za milimetar. Pričuva nam je bila relativno mala, pa nismo imali vlastitih sredstava. Sada smo nešto podignuli tu pričuvu, ali to je nedostatno, ne može se obnoviti bez pomoći grada i države – kaže Vojo Šiljak.

U toj nesreći dogodio se i mali kuriozitet; netko im je odnio žutu naljepnicu s vrata. Kad smo dogovarali intervju morali smo biti brzi jer, rekao je, taman je čekao majstore. Krov je, pojašnjava, pokriven dijelom s crijepom, a dijelom s plehom. Upravo na spojevima tih dijelova počelo je prokišnjavati tako da je morao zvati krovopokrivače. Zato je, priča, bio u stanu.

Uvjeren sam da se u stan neću vratiti još nekoliko godina

– Zgrada, u kojoj je živjela moja obitelj od 1979. godine, je u središtu Zagreba u blizini Britanskog trga. Ne navodim adresu, zbog toga što “stručnjaci” obilaze napuštene zgrade i “ordiniraju”. Izgrađena je 1910. godine. Statički je potpuno devastirana tako da u njoj sad nitko ne živi, osim u podrumskim prostorima. Neki su dimnjaci srušeni – govori Šiljak.

U trenutku potresa, nerado se prisjeća, bio je u stanu.

– Potres je probudio moju suprugu i mene. Pokušali smo izaći iz stana, ali nismo mogli otvoriti sobna vrata, jer se spustio strop. Pa smo onda mobitelom nazvali susjedu Zdenku, koja ima ključ našeg stana. Onda je jedan mlađi susjed doslovno razvalio vrata tako da smo drugi potres “dočekali” u dvorištu – prisjetio se.

Jedno su vrijeme stanovali kod kćeri, potom im je prijateljica iznajmila manji stan.

– Uvjeren sam da se nećemo vratiti još nekoliko godina zbog objektivnih razloga, a većim dijelom zbog prevelikih administrativnih zahtjeva. Veliku ulogu imaju i moje godine. Morao bih doživjeti Manolićeve godine – govori nam Vojo.

Legendu radijskog medija optimizam ne napušta ni u teškim trenucima. Zvuči dobro, no ističe kako je mislio da će mu starost ipak biti normalnija. I dodaje da je majstor u tome kako kamuflirati osobni pesimizam.

Prije desetak godina vrhunska sportašica i vrsna sportska novinarka, nedavno preminula Milka Babović je rekla: “Tko kaže da je starost lijepa, starost je užasna”. Potpuno sam suglasan. Starost je sada potpuno drugačija nego je to bila starost naših roditelja i njihovih roditelja. I iskreno suosjećam sa stanovnicima Banije, potresi su katastrofa, strašno, a onda je tu i pandemija virusa – govori radijska legenda.

Želim vjerovati da će 2021. nadoknaditi sve što je 2020. uzela

Još uvijek se jednom tjedno, subotom u pola dva, na Radio Sljemenu može čuti njegova emisija “Dobri duh Zagreba” koja je, ističe, veselije koncipirana. Dodaje da ovo vrijeme traži pozitivu. Želi vjerovati da će 2021. nadoknaditi sve što nam je 2020. uzela, no ipak pun je opreza.

Život me naučio da i od goreg ima gore. No, utjeha nam može biti Krležin stih “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo”. I Šimićev: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda” – kaže.

Vojo Šiljak je na Radio Zagrebu i Radio Sljemenu radio antologijske emisije. Dovoljno je reći “Taksi za Babilon”, “Zeleni megaherc”, “Crvena jabuka”, “Vikend program nedjeljom”, “Ulicama kružim ne bih li je sreo”, “Nemam više vremena”… sve do današnje “Dobri duh Zagreba”. Sve su mu to lijepe uspomene, a osobno mu je, priča, drago što je sudjelovao u stvaranju modernije hrvatske radiofonije. Slušatelji ga s pravom nazivaju dobrim duhom Zagreba.

Vojo Šiljak, Foto: Privatni album

– Hvala im što me tako doživljavaju, premda duh može biti i prikaza, priviđenje, avet, sablast utvara – smije se.

Nabrojene emisije samo su letimičan pogled na redom iznimno slušane njegove emisije. Tajna popularnosti, omiljenosti svega što je radio je, smatra, u normalnosti, iskrenosti, jednostavnosti. I u ravnopravnosti, jer punopravni stvaratelji emisije su autor-voditelj, sugovornici, izvođači i slušatelji. “Taksi za Babilon”, bila je kontakt-emisija u kojoj su prvi put direktno u eter emitirani telefonski pozivi slušatelja.

I danas prima pozive slušatelja iz Australije, Londona…

– Danas, kada gotovo svi imaju mobitele i sva moguća tehnička dostignuća, kojima ne znam ni nazive, smiješno je reći da je 70-ih godina prošlog stoljeća bila inovacija kada su se slušatelji mogli izravno telefonom javiti u eter. Ne pamtim posebne razgovore, čavrljali smo o svemu svakodnevnom, a upravo takva vrsta razgovaranja bila je demokratizacija medija i početak nove radiofonije – priča.

Posljednjih nekoliko godina realizira samo emisiju na Radio Sljemenu. Kako se Sljeme daleko čuje, Vojo prima pozive iz Londona, Švicarske, pa čak i Australije.

– Uglavnom žele da im ponovim neke zagrebačke priče, koje su čuli u prethodnim emisijama, a nisu zapamtili – kaže nam Šiljak.

S Dobroslavom Silobrčićem i Zvonkom Zmazekom, bio je začetnik talk-showa kod nas. Za emisiju “Mali noćni razgovori” sami su smišljali pitanja, bili autor u cijelosti.

– Silobrčić, Zmazek i ja, ali i Angel Miladinov, sjajni redatelj i tadašnji urednik Dokumentarnog programa TV Zagreb, bili smo autori tada nevjerojatno popularne emisije. Smatrana je provokativnom. Samo što je tadašnja provokacija bila nešto naivno i nevino prema ovomu kako se danas provocira. Birali smo i goste u emisiji, izgovarali smo svoje rečenice za razliku od današnjih voditelja koji su vješalice tuđih misli. No, sada se drugačije radi, ima puno licencnih emisija – govori Vojo i naglašava kako i danas novinari rade autorski. Ima, smatra, sjajnih novinara i urednika.

Napisao je pet knjiga viceva, što je, kaže, ukupno oko 4.500 viceva i šala, zbirku “Srcem uradio”od 99 razgovora vođenih za vrijeme Domovinskog rata, knjigu razgovora “Izvori i uviri” s poznatim našim umjetnicima, zatim knjigu “Doručak s autorom”, to su razgovori sa svjetski poznatim piscima kao što su Orhan Pamuk, Umberto Ecco… Objavio je i knjigu “Ulicama kružim ne bih li se sreo” u kojoj su stotine autobiografskih bilješki, a započeo je i sa zbirkom pjesama pod naslovom “Sve najbolje”… Možda će, kaže, napisati nešto inspiriran događajima u 2020., ali to će, šali se, biti u samoobrani.

Već 15 godina je u mirovini, a s obzirom na to da i dalje radi, neće slaviti velikih petnaest.

– Nemam ni mogućnosti: epidemiološke mjere, stambeni problemi…

Posao mu je bio poput hobija, cijeli život veliko veselje

Međutim, Bjelovarski muzej će ove jeseni u povodu mojeg okruglog rođendana pripremiti izložbu i objaviti jednu malu monografiju. Rodom je iz Bjelovara, tamo je živio do velike mature.

– Prije potresa darovao sam Gradskom muzeju u Bjelovaru obilnu građu: moje knjige, radijske i televizijske emisije, fotografije, knjige sa sjajnim posvetama poznatih pisaca, nekoliko umjetničkih slika, nagrade, a ima ih… – priča.

Vojo Šiljak, Foto: Privatni album

Ne vidi se kao tipičnog umirovljenika, premda ga je, kaže, korona dosta umirovila. O životu umirovljenika u Hrvatskoj ne želi govoriti ljutito. Umjesto gorčine draže mu je našaliti se na njihov, pa i svoj račun. Umjesto žalobnih rečenica, kao iz rukava sipa viceve: Kako znaš da si star? Kada te unuci nazovu u devet u večer, pa te pitaju ‘jesam li te probudio?” ili “Muž umirovljenik je često ženin cjelodnevni posao” ili “Policajac: ‘Gospođo, znate li da ste vozili više od dozvoljene brzine?’ 83-godišnja gospođa mirno odgovori: ‘Da znam, ali ja moram brzo voziti prije nego što zaboravim kamo idem”.

Kad danas pogleda unazad, teško mu je izdvojiti najljepše sjećanje na ‘radna’ vremena jer njegov radni i privatni posao bili su dosta isprepleteni.

– I moja supruga Đurđa radila je na HRT. Meni je i rad bio hobi, a to znači i veselje – kaže.

Tijekom pedesetak godina iznimne uspješnosti i omiljenosti među ljudima, slava mu nikad nije udarila u glavu. Smatra se relativno normalnom osobom, pa su mu silni intervjui, nagrade, zaustavljanja na ulici… bili dio života, nešto posve normalno.

– E, sad se postavlja pitanje: je li novinarstvo normalan posao? No, za svaki posao novinarski ili voditeljski, jer vodio sam stotine tribina i raznoraznih priredbi, temeljito sam se pripremao – rekao je Šiljak.

Radio i danas smatra iskrenijim medijem od televizije. Zato je na samim počecima prošao obrnut put. Šiljak je, naime, prvo radio na televiziji, a onda prešao na radio.

– Na radiju sam uvijek mogao napraviti sve što sam zamislio, a na televiziji tek, recimo, 25 posto. Mogu zamisliti ljepšu sliku nego što je televizija može prikazati – kaže.