Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima

Tatjana Pacek
2. travnja 2021.
Priče
A- A+

Glumac, komičar i diplomirani inženjer elektrotehnike Zlatan Zuhrić ispričao nam je kako bi zbog nepoštivanja starijih kao dječak od oca dobio dobru šamarčinu. Pravila njegove generacije poput ustajanja u tramvaju, mladi se sve rjeđe pridržavaju. Za ružan odnos prema umirovljenicima Zuhra krivi politiku

Zlatan Zuhrić Zuhra, Foto: Privatni album/Fotosofia

– Ne tako davno bilo je tužno što ljudi i u mirovini moraju raditi, jer to više nije stvar želje nego potrebe. Sad već izaziva bijes. Danas se radi do zadnje sekunde života, ne samo zbog sebe nego i zbog djece, unuka – kaže Zlatan Zuhrić Zuhra (58).

Generacija njegovih roditelja bila je sretna što ima krov nad glavom, brinuli su kako djeci osigurati bolju budućnost. I Zuhra sad ima sina 18-godišnjaka, no ne zna na koju foru bi on samostalno živio. Nijemci i Šveđani, priča, imaju neku vrst štednje za dijete od kako se rodi. Nakon 18 godina uplaćivanja uvijek bude barem za garsonijeru. Ti ljudi, dodaje, imaju sigurnost da su klincu dali nešto.

– Ovdje je to skoro nemoguće. Od čega da umirovljenik štedi? Mirovine moraju biti veće, izdavanja manja, aktivniji društveni život…  puno bi se toga moglo nabrojati. Najbolji primjer socijalnih odnosa i načina života u mirovini daju Sjevernjaci. Ti ljudi imaju normalne mirovine s kojima odu na kruzer, pokriju se s dekicom i imaju lijepe zadnje godine života. Za to se njihova država pobrinula. Treba li uopće pitati naše umirovljenike je li itko bio na kruzeru? – govori.

Smeta ga i što se zanemaruje bogato iskustvo umirovljenika. Navodi primjer Olivera Mlakara, kao vrhunskog profesionalca. Bio bi, smatra, izvrstan mentor, profesor…, umjesto toga on uzgaja pse. To je odlično, ali netko se treba sjetiti uključiti ga u program kojim bi prenosio svoje iskustvo.

Stariji su mi ljudi jako važni, volim se s njima družiti

Stariji ljudi, kolege uvijek su spremni pomoći, no zbog maćehinskog odnosa države prema njima, malo toga im se vraća. Zuhri se u sjećanje urezala pokojna Slavica Fila koja je ponekad svratila u Društvo filmskih djelatnika. Na kavu i druženje uz kroasane, da vidi kolege, popriča s njima.

– Svi smo kao klinci gledali „Mendu i Slavicu“, odrastali smo uz nju. Ni država ni grad takvim ljudima nisu dali ništa. Bili su idoli generacija, a kad su ostarjeli, zaboravilo se na njih – govori Zuhra.

Stariji su mu ljudi, kolege, jako važni. Ima i nekoliko prijatelja znatno starijih od njega. Roditelji mu više nisu živi, ali čuje se s njihovim prijateljima. Voli s njima razgovarati, čuti njihove savjete.

– Moja generacija je konzervativnije odgajana. Poslušati starijeg bilo je vrlo važno pravilo. Ustupiti im stolicu u tramvaju, pomoći im ponijeti vrećice iz dućana… jako se pazilo na to i takav odnos mi je usađen – kaže.

U vrijeme njegova odrastanja, za bezobrazluk prema starijima, otac bi mu, priča, opalio dobru šamarčinu. Tvrdi da je njegova generacija zdravije odrastala.  Stalno su bili vani, igrali se u dvorištu, družili se. I ulica je imala važnu ulogu u odgoju. Jedan pogrešan potez, pa dođe netko stariji i opali ti čvrgu…

Zlatan Zuhrić Zuhra, Foto: Privatni album/Fotosofia

– Cijela moja generacija, svi imaju u sebi tu empatiju, poštovanje prema starijima. To su tad bila pravila. Ne pozdraviš starijeg, dobiješ čvrgu. Ne kažem da je to skroz izumrlo, ali neka su pravila nestala. Ne pridržava ih se više nitko – priča Zuhra.

Njegov otac bio je na Golom otoku i imao je jasan i grub pristup životu. Nije često pokazivao emocije, niti imao puno razumijevanja za izljeve nježnosti. Bio je, prisjeća se Zuhra, direktor i uvijek nosio odijela.

– Kako su svi moji prijatelji igrali tenis, rekao sam mu da bih i ja reket. Odgovorio je da je to preskupo, ali kad je sebi trebao kupiti novo odijelo, uzeo je i meni sve za tenis. Nije bilo onog direktnog pokazivanja emocija, ali pamtim prekrasne situacije u kojima su roditelji, obitelj svi pazili jedni na druge. Tata je mami, primjerice, svake godine na prvi dan proljeća darovao buket cvijeća. I tako dok je bio živ, nikad nije zaboravio. Ne znam radi li to itko danas – prisjetio se Zuhra.

Banka mi je lijepo objasnila: Nema kredita, nema minusa

Svog sina Vjeku od malih nogu učio je da poštuje starije iako su, smije se, metode bile drugačije. Podučavanje na starinski način, koji je nerijetko podrazumijevao pljusku, više nije opcija. Zamijenio je to dugim i zrelim razgovorima o svemu. Kako je i ambasador dobre volje Centra za autizam, Vjeku je znao odvesti u Centar da mu usadi respekt, osjećaj za sve njih, ne samo starije ljude. Upravo zbog brige prema nezaštićenima lani je osnovao i Udrugu hrvatske komedije UHKO.

– Razvila se scena stand-up komičara, pisaca, scenarista, karikaturista… koji nemaju nikakav status. Ne mogu biti ni članovi Društva filmskih djelatnika, jer nemaju film, niti Društva dramskih umjetnika… Cilj Udruge je potaknuti Ministarstvo kulture da im da zaslužena prava – kaže Zuhra.

Dodaje da se i sam sa statusom slobodnog umjetnika osjeća čudno. Jer, svaka ga  banka pita koliki su mu stalni prihodi. Nitko od njih nema stalne, ali ima neke prihode. Tako da, govori, ne mogu dobiti kredit, ne mogu koristiti minus, sve su mu to u banci lijepo objasnili. Imao je i vrlo traženu predstavu „Ocat i sin“, ali zbog epidemioloških mjera, sve je stalo. Pa se upitao je li uopće dobro biti u slobodnjacima, kad o njima nitko ne brine.

– „Ocat i sin“ lani u ožujku je bila vrlo tražena predstava, a onda je nastupio lockdown. I nešto što je dobro, što si sam napravio, nešto za što si bio siguran da će ti osigurati dobre prihode je, silom prilika, ukinuto. A potpore u, primjerice, scenografiji nema. Zanemareno je jako puno ljudi koji uistinu doprinose. Svi su na izdahu. I kako sad zamišljati  budućnost? Hoćemo li kao država postati organizacija koja uopće nema umjetnosti? Svi ćemo funkcionirati kao tvrtke? Nema nezavisne scene, nema poticaja da se netko time bavi, nema poticaja izuzetno talentiranim ljudima, onima s dobrim idejama… – govori.

Političke govorancije da kazališta i dalje djeluju smatra licemjernim. Stvara se osjećaj da se radi i dalje, a zapravo ih samo entuzijazam drži na životu jer ako u dvorani, u koju stane 400 ljudi, bude njih 70, onda je to nikakva ekonomska računica. „Ocat i sin“ je dočekao bolje dane, pa se opet igra, a Zuhru istovremeno gledamo u seriji „Blago nama“. S obzirom na pandemiju, snimanja su, kaže, jako dobro prošla.

Već treća generacija sluša „Zločestu djecu“, gleda „Večernju školu“

– RTL je ozbiljna kompanija i od prvog dana su se držali svih mjera. Da ne kažem da su bili dosta strogi. Cijela ekipa je osjetila koliko je dobar projekt, prekrasna su bila druženja na snimanjima, a pritom smo redom svi bili jako oprezni. Nije se dogodilo ništa što bi poremetilo snimanje – rekao je.

Iza njega je već 35 godina bavljenja glumom, no jubilej neće slaviti. Ponekad mu ta brojka zvuči zastrašujuće, vrijeme je proletjelo. Nakupilo se svega, raznih tv emisija, serija, kazališta…

Zlatan Zuhrić Zuhra, Foto: Privatni album/Fotosofia

– Drago mi je da sve to ostaje, da se javlja već treća generacija ljudi koja sluša Zločestu djecu, gleda Večernju školu, nešto što je nastalo davnih godina. Proslava mi je već to da su ti projekti danas također ljudima zanimljivi, smiješni – govori.

Završio je studij elektrotehnike, a početaka na Stojedinici rado se sjeti. Došao je na radio na praksu i radio kao tonac. Tati je s oduševljenjem govorio o radiju, a on ga je pitao „Dobro to, ali što radiš?“.

– O radu na radiju, pjevačima, glumcima, tata je razmišljao „Dobro, to je u redu, ali što konkretno oni rade“. Bio je strojarski inženjer i njemu je rad bio nešto sasvim drugo: ustaješ u 6.15, ideš u firmu, tamo odjeneš kutu, uzmeš kemijsku i u 15 sati ideš doma – prisjeća se.

I sam se polako bliži mirovini. Raspitao se već o uvjetima, visini mirovine i – neugodno se iznenadio. Prije nekoliko godina bio je u Mirovinskom, trebao je  neke dokumente. Jako su mu bile simpatične žene na šalteru pa ih je upitao bi li mu izračunale kolika bi mu, da sad ide, bila mirovina. I izračunale su mu.

– Da sam tad, prije tri, četiri godine otišao u mirovinu, dobio bih 1.875 kuna. Iako je staž tu, svih 35 godina sam negdje bio prijavljen, imao i svoju firmu. Status samostalnog umjetnika imam tek koju godinu. Skupilo se staža, a uskoro će doći i godine života. Bude li mirovina 2.500 kuna, bit će dobro. Strašno je to, posebice kad vidim kolike su mirovine ljudi kod kojih ne osjetim veliki doprinos i talent, saborskih zastupnika. Njihove mirovine su 15 puta više od naših i to me uzruja – kaže.

Nitko nije licitirao ni lipe za pratnju političara

Nezavisna scena i samostalni umjetnici osjećaju se kao zapostavljena djeca. Ti su ljudi dali važan doprinos kulturi, a političari ne razmišljaju ni o čijoj budućnosti. Svi ih možemo pitati što će biti za deset godina. Zuhru su začudili i komentari „Idi, kopaj krumpire“, u trenutku kad su se pjevači požalili jer nemaju nastupa.

– Razumijem da su ljudi u sto puta goroj situaciji, ali ako većina doista tako razmišlja, bit ćemo zemlja bez koncerata, kazališta, slikara, kipara… Pretvorit ćemo se u državu tvornicu u kojoj se budiš, ideš raditi, vratiš se doma  i ideš spavati. Bez ičega drugoga. Zato ne stoji dojam koji stvaraju političari, da sve funkcionira. Ne funkcionira ništa – govori.

Nedavno je bio na izvedbi „Revizora“ zagrebačkog HNK. Ljudi su licitirali za pratnju poznatih osoba, a prihod je išao u humanitarne svrhe, za pomoć stradalima u Petrinji.  Licitirali su za pratnju Zorana Šprajca, Tereze Kesovije, Gabi Novak… a za političare nitko nije ponudio ni lipe. U bilo kojoj zemlji članice EU političari bi se, smatra Zuhra, prvi istaknuli i tako pokazali da im je stalo. Volio bi vidjeti i predsjednika i premijera i njihovu svitu da svečano uđu u kazališnu dvoranu i svojim prisustvom potiču kazalište. Ne sjeća se kad se to dogodilo.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap