Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”

Velika rock zvijezda bivše zemlje ušla je u politiku. Smatra da za nju ne trebaju velike škole. Aktivan je po pitanju migranata, a stečenu slavu koristi za dobrobit rodnog kraja. Umirovljenicima želi pružiti ljepšu budućnost, bolje uvjete u domovima, kao i znatno veće mirovine.

Alen Islamović, Foto: Privatni album

– Odnos države prema umirovljenicima teret je koji je ostao od bivše države. Mnogo je umirovljenika, a stanje će se stabilizirati tek kad se promijene generacije. Ni jedna od država bivše zemlje nema ključ,  rješenje. Treba se nadati, ali mislim da će i moja generacija, i još neke iza mene imati isti problem. Sad ili sutra, nema rješenja, jedina je šansa da država preko noći postane jako bogata i da ne zna što će s novcima pa ih onda dijeli umirovljenicima – rekao je Alen Islamović (63).

Velika rock zvijezda aktivan je u politici susjedne zemlje Bosne i Hercegovine. Nema se namjeru aktivirati i u politici Hrvatske, jer namjera mu je pomoći svom rodnom kraju. Smatra da se puno toga treba promijeniti, ali svjestan je da ne ide to preko noći. Njegov glas se daleko čuje i to je, smatra, ta čarolija koju mnogi nemaju.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Nisam išao na lokalne izbore, jer sam odlučio pokušati na kantonalnim za dvije godine. Bit će to uz stranku koja će razmišljati kao ja. Narodu treba dobrih stvari, pametnih i jednostavnih rješenja, a sve se to može vidjeti i čuti na ulici. Za politiku ne trebaju neke visoke škole, dovoljna je i ona životna – kaže Alen.

Dođe li do pozicije da odlučuje, puno toga bi učinio za umirovljenike. Njihov je standard, smatra, na dnu. Izgradio bi dosta domova, opremio ih najboljom medicinskom opremom, pružio bolju njegu, omogućio svima pristup umirovljeničkim domovima.

Za tri godine ide u mirovinu, no radit će i dalje

– I povisio mirovine, ne 20 ili 50 kuna, nego 1.000, 2.000 kuna – tvrdi.

Danas je aktivan u pomoći gradu Bihaću oko migranata i rješavanja te krize u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Bio je u gradskoj politici Bihaća i pokušava gradu pomoću u oblasti kulture, sporta, dosta putuje pa je stekao mnoga poznanstva u regiji. Lako dođe do ljudi koji su običnom čovjeku nedostupni.

– Glazbeniku je uvijek lakše doći do važnih ljudi, svi slušaju glazbu pa mi to otvara razna vrata – priča.

Za tri godine će i on službeno u mirovinu. Ne vidi sebe kao tipičnog umirovljenika, ne može se zamisliti pospanog, umornog. Već sad traži sebi neke zanimljive poslove kojima će se baviti u mirovini. Bit će, kaže, aktivan dok god ga noge nose. Uživa u svojoj farmi lješnjaka.

– Da to je taj moj hobi koji razvijam za umirovljeničke dane. Priroda, čisti zrak, rijeka… Dosta vremena provodim na farmi sa svojim prijateljima koji misle isto kao ja – kaže Alen.

Iza njega je 40 godina bavljenja glazbom. Njegov umjetnički život je svih tih godina turbulentan, brz, vjetrovit. Čini mu se kao da je prošlo u jednom dahu. Nada se da će još dugo biti na pozornici.

– Stekao sam slavu,  popularnost i nije mi to udarilo u glavu. Čovjeka iz male sredine ne lupa popularnost kao što lupa neke gradske i velegradske dečke – govori Islamović.

Rado se prisjeti početaka, dana kad je po sobi lijepio postere svojih idola. Slušao je Deep Purple, Bad Company, Rolling Stonese, Beatlese… više je slušao stranu glazbu nego našu koja mu je kao klincu bila jako loša. U svijet glazbe ušao je zahvaljujući bratovoj gitari. Imao je volju naučiti prve akorde i svirati neke pjesme od YU-grupe, a onda je otkrio i da se oko gitare skupljaju curice i to ga je zaludilo. Teško je tad bilo s roditeljima, jer je pravilo bilo „Prvo škola, pa onda sve ostalo“, tako da je uz glazbu morao žuljati i školske klupe. Kao mladić je svirao s Divljim jagodama, potom i u Bijelom dugmetu.

U skladnom braku je više od 40 godina

– Jagode su imale svoju energiju baš ono što je meni u srcu, a Dugme je firma u kojoj se zarađuje i neki novac. Kad postaneš poznat i slavan, dolazi vrijeme da to i unovčiš, a meni se to dogodilo u Bijelom dugmetu. Velike pjesme veliki koncerti, stadioni, sve dvorane pune i rasprodane. Tad shvatiš da je estrada i jako dobar biznis – kaže Alen.

Oduvijek je bio miljenik žena. U vrijeme kad je, primjerice, sa svih postaja treštala „Jedina moja“, Alen je teško mogao proći ulicom. Želja za autogramom je, priča, uvijek prisutna, a u to vrijeme nije bilo mobitela pa se nije morao slikati. Strpljivo je sa svakim malo popričao, a njegova supruga Marijana nikad nije bila ljubomorna jer joj Alen za to nije davao povoda.

– Imala je razumijevanja za moj posao. S obje noge je čvrsto stajala na zemlji jer je znala da se uvijek vraćam kući – govori.

U skladnom braku je nešto više od 40 godina. Za razliku od današnjih brakova koji kratko traju, Alen ističe kako je tajna njihove dugovječnosti vjerovanje i poštovanje s obje strane.

Alen Islamović, Foto: Privatni album

– Zajedno možemo sve; i odgojiti djecu i dočekati unuke i putovati i imati drage i dobre prijatelje na svim stranama svijeta. To je umijeće življenja u braku. Brak se čuva, njeguje. Imali smo zajedničke životne ciljeve, željeli smo mir, sklad. Nekad sijevnu iskrice, ali to traje kratko jer nismo u braku da se svađamo nego da se poštujemo i volimo – ističe Alen.

Opus mu je pozamašan, ima puno, kako ih naziva, vječnih pjesama, kakve će se teško ponoviti. „Motori“, „Hajdemo u planine“, „Pljuni i zapjevaj“… svaka se stvarala s velikom energijom i dozom ljubavi. Zato, uvjeren je, toliko traju.

U 2020. nastupa gotovo i nije bilo. Islamović ne skriva da nije imao ni jedan poziv za svirku, koncert.  Sve je, priča, umrlo i da nije imao svoje zanimacije, poludio bi. Bihać mu, dodaje, mnogo pruža i to je grad u kojem prikupi dosta pozitivne energije.

U ožujku mora na pripreme, jer dugo nije pustio glas

Ne razmišlja o teškim trenucima mada pomisli, kad bi ovo potrajalo nekoliko godina, počeo bi  prodavati nekretnine. U Bihaću je ljetos preuredio veliku obiteljsku kuću s dva velika apartmana, napravio bazen u dvorištu i početkom svibnja počinje se baviti turizmom.

– Ne želim više čekati hoće li biti koncerata ili neće. U prizemlju sam postavio svoj mali muzej s nagradama iz karijere pa tko će unajmiti apartman, moći će slušati glazbu i opustiti se uz čašicu dobrog vina I domaće rakije – kaže.

Nada se da će pandemiji brzo doći kraj. Već ima nešto rezerviranih koncerata u Njemačkoj i Srbiji. Misli da će se Srbija najbrže otvoriti s koncertima a tamo je godišnje radio 30-40 velikih koncerata. Nešto s Goranom Bregovićem, nešto sam. Morat će, kaže, već u ožujku na pripreme jer odavno nije pustio glas.

Osim što je vrstan glazbenik, Alen je i ponosan djed dva unuka i jedne unučice. Svi oni polako shvaćaju kakva im je djed faca. Stariji unuk Din gledao je njegove spotove na televiziji i zaljubio se u gitare. Danas se, smije se Alen, kao petogodišnjak fura na neke druge stvari.

– Ne želim ih pritiskati na ovo što sam ja prošao, ne bih im ni savjetovao, ako baš požele nešto svirati, neka im to bude samo hobi – kaže.

Nije od djedova koje treba zaustavljati  da ne razmaze unuke. Uostalom, ističe, njegovi unuci i nisu neke maze. Već sad su ‘čvrsti’ dečki.

– Već vidim kako unuka ova dva nemirka dovodi u red. Njih troje su naši biseri, bogatstvo. Po njima vidim da život prolazi – završava Alen.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

• Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
• Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
• Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
• Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
• Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
• Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
• Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”