Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember... ali im ne zavidim

Iako je generacija roditelja radijskog i televizijskog novinara i urednika imala ljepšu mladost od današnje, mama i tata tek sada žive punim plućima. Uz njega su se malo oslobodili, osobito mama koja je postala prava zabavljačica. On sam kaže da se još želi okušati u glumi.

– Jako sam slab na starije ljude. Većinu svog života bio sam uz baku. Dok su roditelji bili na poslu, ona je uvijek čekala i znao sam kome se vraćam kući. Roditelji mi nikada nisu morali govoriti da poštujem starije, to je bilo jednostavno u meni – rekao je Dalibor Petko (43).

Radijski i televizijski voditelj i urednik uglavnom se druži s ljudima mlađima od sebe, no to ne znači da nema i starijih prijatelja. Ipak, nije s njima toliko blizak. Dobar savjet od njih uvijek posluša, pogotovu od nekog tko je već bio u sličnoj situaciji. Zvijezde obožavaju gostovati u njegovim emisijama, a o odnosu prema legendama naše scene, Petko kaže da ih je poštovao u počecima, a danas još i više.

– Bilo me je izrazito strah upustiti se u razgovor s nekom legendom. I dan danas osjećam laganu tremu kad nasuprot mene sjedne jedna Tereza, Josipa ili Radojka i druge legende – kaže.

Rado sluša kako su u mladosti živjeli, provodili se, uživali u slavi punim plućima, Bregović, Čola, Kalember i ekipa.

Kad sretne Voju Šiljka ili Duška Ćurlića, stane i sluša

– Obožavam njihove priče, ali im ne zavidim. Mislim da svako vrijeme nosi svoje. Ali volio bih da je raspon gledanosti moje emisije kao u vrijeme nekadašnje države i kad su se prilike među ljudima na sceni znale puno više cijeniti – priča.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

I danas kad sretne legendu poput Voje Šiljka, stane i sluša. Voli i Duška Ćurlića i nerijetko mu se javi samo da mu izrazi poštovanje i pohvali njegov rad. To su, govori, ljudi koje su mlađi tv voditelji redom gledali i od njih učili.

– Ražalostilo me kad su neki ljudi, koje sam volio kao dijete, osjetili ugroženost mojim dolaskom i to mi pokazali. Ako dobro radiš, mislim da se ne trebaš bojati za svoj posao. Uvijek pohvalim nečiji dobar rad, jer mi se čini da to ljudi danas prerijetko rade – kaže Petko.

Uvijek je spreman pomoći nekim novim klincima. Kad vidi nekog novog i da dobro radi, itekako ga podrži jer smatra da to puno znači. Pogotovo mladim ljudima, jer komentari okoline znaju biti okrutni. Jednako tako zna dati i kritiku.

– Današnja generacija mladih ljudi za moj ukus pravi se malo prepametna, ali s vremenom nauče. Nije mi se jednom dogodilo da mi netko dođe nakon par mjeseci ili godina i kaže, znaš lijepo si mi govorio… – priča.

Svako malo na društvenim mrežama objavljuje fotografije s roditeljima i bude to beskrajno duhovito. Usadili su mu, govori, ljubav, poštovanje prema svima, a posebice slabijima od sebe. Nikad se nije dogodilo da je kao klinac prošao pored nekog starijeg i nije pozdravio.

– Jednostavno nisam tako odgojen. I dan danas pozdravljam ljude u liftu shopping centra. Moji roditelji nisu imalo puno, ali su uvijek bili uz mene. Podržavali su me u svakakvim ludorijama, odlukama, štogod da sam napravio. Najdraže mi je što su me stopostotno podržali da budem onakav kakav želim biti. I danas su oni moji najvjerniji navijači – hvali ih.

Već sad razmišlja, strepi, kakva će jednom biti njegova mirovina

Fotografije s njegovom obitelji uvijek uberu pregršt lajkova, što najjasnije pokazuje kolike su simpatije Petkovih pratitelja i prijatelja prema obiteljskim zafrkancijama.

– Moji roditelji tek sada žive punim plućima. Iz male smo sredine pa ih je okolina često znala sputavati u željama. Drago mi je da su se kroz mene malo oslobodili. Osobito mama koja je prava zabavljačica – priča.

Jako ga žalosti i pomalo plaši kad vidi kakve iznose umirovljenici primaju za pošteno odrađeni cijeli radni vijek. Jer, kaže, za dvadesetak godina i sam će biti na njihovom mjestu. Ipak, ne plaši se života nakon 65., kaže da se boji samo bolesti i nemoći, a za ostalo će se snaći. Istina, do njegove mirovine ima još, ali Petko već sad razmišlja, strepi, kakva će biti.

– Svakim rođendanom sve više. Ali treba biti optimističan. Tko zna što će biti za 10, 20 godina – rekao je.

Ne vidi se kako se u starosti dosađuje, karta s prijateljima, šeta uz more. Svoju mirovinu zamišlja vrlo aktivnom jer je naprosto takav tip. Nema, kaže, ni puno neostvarenih želja, ali nastojat će ih i u mirovini proživljavati punim plućima.

Prošla i ova godina i njemu su bile izazovne, ali pronašao je način kako sačuvati zdrav razum i okrenuo se alternativnim načinima poslovanja. Kroz društvene mreže pokazao je i svoju zabavniju stranu, koja mu je donijela i nove poslove. Korona ga je dobro zakačila, no srećom ju je prebolio bez posljedica.

– Nije bilo jednostavno. Imao sam tešku upalu pluća i po prvi put sam se zabrinuo za svoj život, jer mi je malo nedostajalo do hospitalizacije – rekao je Petko.

Optimist je po prirodi i želi vjerovati da se pandemiji nazire kraj, da se napokon vraćamo normalnome. Bez promišljanja se cijepio i vjeruje u bolje sutra.

Neostvarena želja mu je okušati se i kao glumac

Nedavno smo ga gledali i u showu “Tvoje lice zvuči poznato All Stars”. Podrazumijevalo je to iznimnu organizaciju jer snimanja su bila dugotrajna, valjalo je i raditi na CMC televiziji, a ispunjavati, dakako, i privatne obveze.

– Svi smo znali što nas čeka jer je cijeli tim to već jednom prošao. Ali kad to prihvatiš znaš da moraš dati sve od sebe i mislim da su to gledatelji na kraju i vidjeli na ekranu – kaže.

Njegovi urnebesni nastupi dokazali su da je jedan od najvećih zabavljača u showu. Već je na samom početku nasmijao gledatelje porukom “Nadam se da neće nijedna ruka i noga biti u gipsu”, a o njegovim se imitatorskim bravurama još govori s osmijehom. Ima još jedan izazov.

– Volio bih glumiti. To mi je neostvarena želja. Nadam se da će biti prilike i za to – kaže.

Kad nije sa zvijezdama, a to je, šali se, većinu njegovog vremena, rado gleda filmove i serije. Veliki je filmofil i ne propušta ni jedan novi naslov. Vrijeme rado provodi i u društvu prijatelja, naravno. Velikih planova za drugi dio 2021. nema. I dalje vodi emisiju na CMC-u, smišlja zabavne sadržaje za društvene mreže. Ali sad kad se cijepio, želja mu je malo više putovati. Kao nekad.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

• Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
• Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
• Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
• Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
• Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
• Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
• Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
• Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
• Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
• Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
• Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”

• Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
• Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
• Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
• Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
• Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
• Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
• Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
• Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
• Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
• Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
• Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
• Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
• Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
• Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
• Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
• Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna

• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”