Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
Velika zvijezda sarajevske rock škole danas živi u Puli. U mirovini je šest godina, a prijatelj Đole Macola nagovorio ga je da se vrati na pozornicu. Napisali su pjesme o današnjici, vremenu bez ljubavi, uvježbali stare Vajtine hitove, a pjevat će i pjesme Indexa, Bijelog dugmeta…
Seid Memić Vajta, Foto: Privatni album
– Živim super, niti radim, niti posuđujem, niti otimam. Nikad kredit nisam uzeo. U Bosni to zovu nafaka. Rodio sam se s nafakom da uvijek imam dobitak. A ne kockam – rekao nam je Seid Memić Vajta (71).
Vlasnik nekad velikih hitova poput “Lejla”, “Zlatna ribica”, “Samo jednom srce voli”… u mirovinu je otišao kao slobodni umjetnik, s 45 godina staža i 65 godina života. Prva mirovina koju je ovaj predstavnik nekadašnje sarajevske škole imao, iako je uplaćivao sve doprinose, iznosila je 120 bosanskih maraka. S vremenom su mirovine narasle, pa sad prima oko 380 maraka, što je oko 200 eura. Prima i njemačku mirovinu jer je član udruge glazbenika Njemačke.
– Nisam se žalio, ni prije a neću ni sad, mada su neki pjevači dobili status i izborili se za svoju egzistenciju od države. Super mi je. Ne radim ništa, skitam i družim se s glazbenicima. Moj prijatelj Hari ima veću mirovinu od mene, a zove me milijunaš. Nogometnim rječnikom, u prvom poluvremenu napravio sam dobar rezultat, pa u drugom mogu polako – priča Vajta.
Ne nastupa često na prostorima bivše države, samo ponekad. Dvadesetak nastupa godišnje mu je dosta da od toga normalno živi. Za taj se status izborio kvalitetom, kaže kako je „kuću gradio” četrdeset godina i to na dobrim temeljima. Nije sretan kad vidi kako ljudi danas žive, posebice umirovljenici. Mnogo je onih koji nemaju ni za kruh, kamoli za ulaznicu za koncert.
Ne bih osjećao dobro da sirotinji naplaćujem karte
– Ne bih se dobro osjećao kad bih naplatio kartu, a ne možeš imati koncert bez da staviš ulaznice u prodaju. Ne osjećam se dobro kada sam okružen sirotinjom, a kad dođem na pijacu sve mi je jasno… – kaže Vajta.
Danas živi u Puli. Nekad nije bilo sela u kojemu nije pjevao s “Teškom industrijom”. U Istru su kao mlađi voljeli dolaziti zimi. Roditelji jednog njegovog prijatelja u Vrsaru su kupili kuću pa je Vajta često s njima tamo boravio. Kad mi se sve u životu poslagalo, trebalo je još odabrati gdje živjeti.
– Mislio sam da ću na neko imanje u unutrašnjost, da imam vrt, magare, psa, volim i cvijeće i povrtlarstvo. Ali prevagnuo je urbani grad s kazalištem, bankom, doktorom, blizu su plaže… mediteranska klima, prijatelji su tu. Stanujem na Verudi, u staroj austrijskoj kući i super mi je. Nemam vrt ali imam terasu punu cvijeća i savršeno susjedstvo. Jako fini ljudi – nabraja Vajta.
Seid Memić Vajta 80-ih, Foto: Privatni album
Kao klinac od samo 15 godina radio je i zarađivao za obitelj jer je rano ostao bez oca. Prvo je radio nadomak Prijedora, a kako mu je nedostajao rodni Travnik, položio je krojački ispit i zaposlio se u travničkom „Borcu“. Od malih nogu bio je zaljubljen u glazbu, bio je član grupa “Extra 2000“, “Veselih akorda“… Trbuhom za kruhom otišao je u austrijski Innsbruck i tamo se zaposlio. Istovremeno, radio je hipi nakit jer je volio takav dizajn a kako je tad to bilo moderno, dodatno je i zaradio.
Sarajevska zvjezdana rock škola i danas se druži
U Sarajevo je došao 1973. na poziv benda “Veziri“. Bio je to, priča, najteži ali i najljepši period njegova života. Bio je gladan više nego sit, spavao u podrumskim prostorijama Doma mladih, sve dok 1975. s Teškom industrijom nije snimio singl s pjesmama „U.F.O“ i „Karavan“. Preko noći su postali popularni. Dočekao je turneje, snimanja, popularnost. Osnovao je potom bend “Zmaj od Bosne”, a 1978. započeo solo karijeru s pjesmom „Samo jednom srce voli“. Godinu dana kasnije “Zlatna ribica“ mu je donijela preokret karijeri. Bila je to jedina domaća ploča, koju je kupio i Goran Bregović.
– I meni je to rekao. Bio je to veliki kompliment. I sad je ta pjesma dobra. Snimljena je u Splitu, tri četiri glazbenika u studiju s četiri kanala. Tako se tad radilo, ali su pjesme bile dobre, poezija. Imali smo prijatelje, tekstopisce, skladatelje… Duško Trifunović, Ranko Boban… drugačije smo živjeli i stvarali. Kod Ranka sam živio pa smo u dvorištu sviruckali. Iz toga se isprofilirale pjesme pa i album – prisjeća se.
Radio je s fantastičnim skladateljima, producentima i glazbenicima. Svirao je s velikim orkestrima i malim bendovima. Snimio je više od 200 pjesama i pobijedio na svim festivalima u bivšoj Jugoslaviji osim na Ilidžanskom festivalu. Danas, dodaje, ne može shvatiti kako su se nalazili, jer tad nisu postojali mobiteli, ni fiksnih telefona tad nije bilo puno, a sve su stizali. I danas se ta zvjezdana sarajevska ekipa druži. Vajti je u Pulu nedavno došao Faruk Redžić, basist nekadašnjih Indexa sa suprugom. Nenad Jurin, klavijaturista Indexa također dođe… a prije mjesec dana obradovao ga je i Vlado Pravdić, klavijaturist Bijelog dugmeta i Indexa.
Na nedavnom predstavljanju knjige “Long Play” Borislava Blagoja Pešića družio se s Vladom Pravdićem, Ivicom Propadalom… Foto: Privatni album
– Dosta sam se družio, bio sam dobar prijatelj s Miljenkom Smojom. U Splitu sam često boravio, a pred rat svirao u Starigradu na Hvaru. Bio je tamo i Smoje s Lepom. Svaki dan je napisao nešto i poslao u redakciju i tako, rekao je, 40 godina. A tehnologija je bila nikakva. Sve se je moglo i bez mobitela – priča Vajta.
Dodaje kako je nekad bilo bolje, ljepše vrijeme i za odrastanje i za mladost. Bili su slobodniji, više je novca bilo, manje mržnje, a njegova je generacija, ističe, bila prekrasna.
Vraća se na pozornicu s pjesmama o današnjici bez ljubavi
– Ovome sada ni zlatna ribica ne bi pomogla, ona koja je meni donijela popularnost i slavu. Ni mladima a bogme ni umirovljenicima. Jer, narod je, na žalost, pristao na takav teferič – kaže.
Živi na relaciji Pula – Hamburg, gdje mu živi i radi supruga Vojka. Ona mu je najveća podrška, oslonac i prijatelj kroz život. Početkom 90-ih, Njemačka mu je postala drugi dom. Svidjelo mu se kako iskusni umjetnici tamo egzistiraju i rade uz brojne olakšice. Mladi pak dolaze s novim idejama koje prolaze do publike.
– I sve štima. Njemačka k’o Njemačka, sve uređeno i sređeno. Tamo ništa nije umrlo i sve živi. A kod nas? – pita se.
Vrlo često ode u Travnik, Sarajevo… I supruga i on imaju kovid putovnice, ali se i dalje pridržavaju mjera. Sva sreća, kaže, da je za život odabrao Pulu, jer tamo korone gotovo nije ni bilo. Iako je jedno vrijeme živio kao tipični umirovljenik, sad se vraća na scenu.
– Nagovorio me moj prijatelj Đole Macola. Skupio je glazbenike; bas, bubanj, klavijatura, gitara. Zvali su me na probe, uvježbali su desetak pjesama, pa me je bilo sram reći ‘neću’. Napravili smo pjesme o današnjici ovakvoj kakva je, bez ljubavi. Uvježbali smo i veliki repertoar mojih pjesama, ali sad ćemo i druge kojima ćemo se podsjetiti na ondašnja vremena. Ubacit ćemo nekoliko pjesama Indexa, Bijelog dugmeta, tek da se sjetimo mladosti, početaka – rekao je Vajta.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
