Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi

Tatjana Pacek
20. ožujka 2021.
Priče
A- A+

Iako je 20 godina pjevao u operama, operetama i mjuziklima kazališta Komedija, tek početkom rata ama baš svatko je znao za Đuku Čaića. Svojim „Hrvatinama“ dizao je moral boraca. Danas je u mirovini, ali radi punom parom. U koroni je završio nekoliko pjesama za novi album, a priprema i dva obljetnička slavlja.

Đuka Čaić, Foto: Privatni album

– Svake godine kad mi dođe izvješće od ZAMP-a, vidim koliko sam pjesama snimio u životu. Dugi je to staž, 45 godina karijere – rekao je Đuka Čaić (66).

Glazbenik u koroni snima nove pjesme i priprema koncepciju za koncert u dvorani Vatroslav Lisinski u listopadu ili studenom, kojim će obilježiti 45 godina umjetničkog rada i 30 godina pjesme „Hrvatine“. U karijeri je snimio više od 400 pjesama, a pojam mirovine za njega ne postoji. Đuka radi punom parom.

– Sva, ili barem većina, zvanja i zanimanja poznaju klasični oblik mirovine. Kod umjetnosti i samog umjetnika to je drugačije. Dokle god umjetnika ljube božice,  muze… primjerice slikara u ruku, pjesnika u čelo, a pjevače u usne, dotle umjetnik stvara. Ja ne znam u kojem sam redu stajao, ali neke moje kolege su izljubile po čitavom tijelu. Želim reći, dokle god ima tjelesne i mentalne snage umjetnik ne poznaje mirovinu kao takvu. A kad jednog dana tijelo ili um posustanu, onda treba shvatiti da je od onog „netko i nešto“ preko noći postao nitko i ništa. Tad će ostatak života biti lijep. Ali treba shvatiti. Umjetnici ne miruju ni u vrijeme pandemije. Stvaraju da jednog dana to svoje stvaralaštvo pokažu javnosti – kaže Đuka, u čijoj obitelji prije njega nije bilo glazbenika.

Svaka zaraza prođe pa i moja kazalištem

Violinu je počeo svirati kao četverogodišnjak, no nije mu sjela, pa je prešao na harmoniku. Nju je svirao od šeste godine do srednje škole, a kasnije je naučio svirati još deset instrumenata. Htio se već kao klinac baviti pjevanjem, no nije mutirao, pa su mu dali da izabere neki puhači instrument koji će mu pomoći da razvije disanje i dijafragmu. Odabrao je klarinet kao glavni predmet.

Već na prvoj godini Glazbene akademije 1976. polažio je audiciju u ZGK Komedija za prvu hrvatsku rock-operu “Gubec beg”. Dobio je ulogu kmetskog vođe Ilije Gušetića, a u Komediji je ostao 20 godina. Nakon „Gubec-bega“ pjevao je u brojnim mjuziklima, rock operama i operetama.

– Davno sam napustio kazališne daske. Ne nedostaju mi. Svaka zaraza prođe, pa tako i moja „zaraza“ kazalištem. Bio sam uistinu jako zaražen teatrom, obožavao sam igrati u operetama i mjuziklima, a sad ih obožavam gledati – rekao je Čaić.

Đuka Čaić, Foto: Privatni album

Bio je prvi pjevač koji je istovremeno bio u kazalištu i na estradi. Prvi album “Dome moj” snimio je 1985. s tamburaškim sastavom Ex Panonia. Na poziv iseljenika krenuo je na turneju u SAD i Kanadu. Godinu dana kasnije snimio je pop-album s Đelom Jusićem “Evo me, moj anđele”. Uredale su i sve duže turneje. Prvi je 1989. pjevao u Operi u Sydneyu. Našim pjevačima tad je to bilo nezamislivo jer se prostor naprosto nije mogao unajmiti. Za Đuku su to naši iseljenici uspjeli isposlovati. Tri godine je u osječkom HNK igrao glavnu ulogu u “Slavonskoj rapsodiji”, a potom sa Slavonskim bećarima otišao u Ameriku.

Početkom rata u Hrvatskoj nije bilo čovjeka koji nije znao za Đuku Čaića. Sve je ponijela budnica koju je napisao s Mariom Mihaljevićem, svi su pjevušili „Hrvatine“. Pjesma je nastala slučajno. Đuka i Mario bili su na bojištu, razgovarali i zaključili da ratnici nemaju ni jednu pjesmu koja bi ih dizala. U tom trenutku svima je trebala takva pjesma i tako su nastale “Hrvatine”. Tri desetljeća kasnije čuje se s Mariom Mihaljevićem.

Pjesmi „Tik tok“ želim sreću na Eurosongu

– Mario je stariji od mene nekoliko godina i red je da ja zovem njega i pitam kako je. Da! Nazovem ga ponekad. Vjerujem i da je jako sretan i ponosan na svog sina Branimira. Želim mu svu sreću na Eurosongu, napisao je zaista dobru pjesmu. Uz to, nije mu to prvi put na toj pozornici, tako da već ima iskustva – kaže Čaić.

“Hrvatine”, naravno, nisu jedina njegova domoljubna pjesma. Imao je i “Hrvatsko proljeće”, otpjevao je 1986. “Križni put” o Bleiburgu. I danas je  miljenik dijaspore. Pjevao je i u Dominikanskoj Republici, Kubi, tri puta u Meksiku.

Tomislav Ivčić, Ivo Fabijan, Kićo Slabinac, Vera Svoboda, Vice Vukov i Đuka Čaić više su pjevali po dijaspori nego doma. Naši ljudi u dijaspori uvijek su ih rado dočekivali. Čaić pamti da je 1988. s pokojnim Ivom Fabijanom pjevao na stadionu u Sydneyu, pred osam tisuća ljudi. Pjevao je i s Đanijem Maršanom, Matkom Jelavićem, Zdravkom Škenderom. Najdraže priznanje koje je dobio za svoj rad je Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za kulturu, koji mu je uručio pokojni predsjednik Franjo Tuđman. No puno više od službenih nagrada voli pljesak publike i kad ga ljudi zovu na bis.

U zavidnoj karijeri pjevao je zagorske, slavonske, dalmatinske, međimurske pjesme. Dobro se snalazi s narječjima, pa neki pogrešno misle da je Čaić Dalmatinac ili Slavonac. A ono Purger.

Đuka Čaić rođen je u Zagrebu. Mama je bila učiteljica u Donjoj Lomnici pa je prvih nekoliko godina živio u selima oko Zagreba. Dobila je premještaj u Zagreb pa je odrastao u Zapruđu. Otac je bio tekstilni inženjer i radio je u tekstilnom poduzeću. Roditelji su ga podržavali, a i on je, kaže, danas u svemu podrška svom četverogodišnjem unuku Luki.

Đuka Čaić, Foto: Privatni album

– On je najveća radost koju su mi sin i snaha podarili. Zbog pandemije se ne viđamo. Čuvamo jedni druge, ali se gotovo svakodnevno vidimo i čujemo preko mobitela. Ništa mi ne može nadoknaditi izgubljene zagrljaje unuka, sina, snahe i obitelji ovih godinu dana pandemije – kaže Đuka.

No čak i u koroni, dani mu brzo prođu. U ovih godinu dana snimio je nekoliko pjesama za novi studijski album, a vrlo uspješnu pjesmu „Slavonski nocturno“  predstavio je na prošlom festivalu Zlatne žice Slavonije. Pandemija je i njemu odgodila planove. Sa suprugom Renatom, liječnicom i kirurginjom, inače svake godine putuje na Floridu. Tamo tradicionalno pjeva za Valentinovo. Radi korone će sad prvi put ostati u Zagrebu.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
Share via
Copy link
Powered by Social Snap