Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”

Tatjana Pacek
13. prosinca 2020.
Priče
A- A+

Glazbenik Željko Krušlin Kruška (64) ne želi u mirovinu, iako bi to sljedeće godine trebao. Skladat će i pjevati dok živi. Raspričao se i kako je nakon 20 godina braka uistinu divno reći „divno je bit nekome nešto“ te objasnio zašto ni danas ne razumije kako je ta pjesma postala megahit.

Željko Krušlin Kruška Foto: Tatjana Pacek/Mirovina.hr

Iako bi, službeno, u 2021. Željko Krušlin Kruška trebao u mirovinu, glazbenik o tome ne razmišlja. Umjetničke profesije su specifične i niti jedan pisac, glumac ili glazbenik odlaskom u mirovinu ne prestaje raditi. To je, kaže, kao da pitate slikara kad će u mirovinu. Neće nikad. Slikat će do kraja života. Tako i Kruška ne razmišlja o mirovini. Osim toga, njegova umjetnička branša danas teško živi od mirovine, pa naprosto mora nastaviti raditi.

– Nekad su bila niska davanja nas umjetnika u mirovinski pa je došao nepravedan sustav u kojemu saborski zastupnik nakon samo dva mandata ima jamčenu mirovinu od osam, devet tisuća kuna ili više, a radnik 45 godina teško radi za 2.000 kuna mirovine. To nema veze s vezom. Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi – kaže Krušlin.

Neimaština je, smatra, implementirana u naše živote i postala je sastavni dio današnjice.  Ali nitko se, ističe, nije ni počeo baviti glazbom, bilo kojom umjetnosti, jer je mislio da će jednog dana biti jako bogat. U svaku se umjetnost, priča, ulazi jer su porivi iznutra jaki.

– Svatko tko se odlučio baviti glazbom i stavio si kao cilj novac, nikad ga nije zaradio – tvrdi.

Ni sada, ni u budućnosti ne vidi se kao tipičnog umirovljenika, iako ga korona pokušava natjerati na to, pa htio – ne htio, silom prilika živi umirovljenički. Klasičan oblik umirovljeničkog života za njega ne postoji. Desetljeća uspješne karijere ipak su ostavila traga pa su mu neki segmenti posla dojadili. Ne voli više putovati, ne voli pretjerane gužve, povlačenja za rukav na ulici.

Žena ga je nagovorila da upiše školu crtanja

– Počelo me je to opterećivati. Ne volim snimati u studiju i ne volim pozirati fotografima, snimati videa. Znam da sve to moram napraviti, jer inače neću moći predstaviti svoj proizvod. Veseli me kreativni dio posla, stvaranje, skladanje, pisanje tekstova i nastup pred publikom. To mi nikad neće dosaditi – kaže.

Njegova ljubav iz mladenačkih dana je slikarstvo. Pet godina unazad se aktivirao i puno crta. Imao je i tri samostalne izložbe. Pokojni dekan ALU-a, Dalibor Jelavić, držao mu je uvodno slovo i pozitivno se izrazio o njegovim crtežima.

– Žena me nagovorila da kćeri nacrtam nešto za školu pa je otkrila da imam talent. Upisala me na Rokov perivoj i išao sam tamo na instrukcije. Obožavam likovnu umjetnost. Mogao bih iza umjetnika sjediti satima i gledati što radi. Korona je dobro došla da imam čime ispuniti vrijeme – priča.

Glazbenik namjerava objaviti i zbirku poezije s pjesmama koje su već uglazbljene ili tek trebaju biti. Zadovoljan je, jer je pri kraju, ima i izdavača, a pjesme će biti ilustrirane njegovim slikama. No Kruška, baš kao i Davor Gobac, slike ne prodaje. Razloga je nekoliko, jedan od njih je što ne može procijeniti vrijednost.

– U glazbi znam odrediti što je dobro, a što nije. U slikarstvu nikad ne znam je li to dobro, koju bih cijenu odredio. Niti mi crtanje ide tako lagano kao stvaranje pjesama. Previše sam se dao u slikarstvo. Emotivno se vežem uz svoje slike. One s izložbi su uramljene, čuvam ih u Moslavini u vikendici, a doma je još toliko neuramljenih. Počeo sam crtati i s pastelama, a donedavno sam koristio ugljen, olovku i kredu. Pastele traže malo bolju zaštitu, pa ih kćer i žena spremaju u košuljice – govori.

Slatki problemi odabira najboljih među 47 pjesama

Piše i nove pjesme. Ovih dana je s Croatia Recordsom potpisao ugovor na pet godina. Od početka godine napravio je 47 novih pjesama pa će problem biti što odabrati, s kojom pjesmom krenuti. Od tih 47, barem pet ili šest pjesama su, priča, zamirisale na hit. Ima, dodaje, svega, pola brzih, pola balada. Kruška se nada da će neke biti prepoznate baš kao i „Divno je biti nekome nešto“. Nakon tog megahita, imao je i druge pjesme istog ranga. Ništa lošije, po njemu, nisu „Gdje je ljubav tu si ti“, „Sve je noćas za ljubav stvoreno“, „Tebe trebam“…  Divan je, priča, osjećaj biti vlasnik takvog megahita, ali zbog toga nikad nosom nije parao oblake.

– U prvim godinama naše velike popularnosti dosta me je to ponijelo, ali nikad nisam prestao s obje noge stajati na zemlji. Već tada sam imao i godina i zrelosti. Nisam ni u snu mogao misliti da će pjesma doživjeti takav status. Koliko god sam bio oduševljen, bio sam i ljut na nju jer je u drugi plan stavila druge pjesme. Zapriječila im je put. Svaka moja nova moja pjesma uspoređivala se s njom. Nije dopuštala drugima da dođu do izražaja – govori.

Nije zamjerio Siniši Škarici što je za „Divno je biti nekome nešto“ rekao kako pjesma nikad neće biti hit. Ni Kruški nije jasno zašto je uopće postala tako veliki hit.

– Zapravo i ne zadovoljava kriterije koje hit mora imati. Melodiozni koncept s jasnom, jednostavnom, prijemljivom porukom. Ima zamršeniju melodijsku liniju u početku, više je narativnog karaktera, manje pjevnog. Refren ima melodioznost, ali mislim da je poruka presudila. Jer je stvarno divno biti nekome nešto. Jasno mi je da su diskografi to odbijali jer nisu vidjeli profit. Ništa u pjesmi nije govorilo da će se to dogoditi – smije se danas.

Čini se da je korona u njemu probudila kreativnost, pokrenula lavinu. Samo lani objavio je dva albuma, dobio je književnu nagradu, a na sve to ga je, smije se, nagovorila supruga Ivana.

– Imam veliku podršku obitelji, dijelimo i dobro i zlo. Najgluplje su mi rečenice „Ne nosi posao doma“. Nego kamo? Razumjeti te može samo onaj koji s tobom živi. Kome iznijeti probleme, kome se požaliti, otvoriti dušu, ako ne ženi, mužu? Dijelimo sve, i probleme i tuge, uspjehe, poraze… Ali ne možeš nikoga udaviti toliko da bude plav oko vrata od tvojih problema. Zato je ključna riječ mjera, doza. Sve što je s mjerom je u redu – rekao je Krušlin.

Slijedi digitalnu tehnologiju, trendove pa je svoj album nazvao „Ljubav.com“. Razmišljao je kako ga nazvati, običaj je, priča, po jednoj od pjesama, no jedna mu je bila dugačka, drugoj se naslov činio već rečenim, a kako Kruška u sebi ima marketinških sklonosti, odlučio se za ljubav.com. I pokazalo se pogotkom, jer se svidio svima. Tako će, kaže, nazvati i zbirku poezije.

Ponosi se djecom, a u suprugu je zaljubljen kao i prvog dana

– Sve je danas postalo .com. U digitalnom svijetu snalazim se koliko mi je potrebno za posao, ali vidim da se mnogima život događa na .com, da su bez interneta i društvenih mreža kao bez glave – kaže.

S godinama je naučio nikome ne suditi. Nema ništa protiv veza koje započinju upravo upoznavanjem na internetu. Mladost, priča, ima tisuće prednosti i jednu manu, da misliš kako si najpametniji na svijetu.

– Putem sam sebi postavljaš nogu pa shvatiš da nisi najpametniji – govori.

Vodi se onim „što je ljudsko nije mi strano“. Sve što spada u domenu izbora, a ne šteti drugima, za njega je dozvoljeno i normalno. Nema, priča, špranci po kojima se živi.

– Znam niz primjera gdje su ljudi hodali po 12 godina, vjenčali se i rastali. Znam i one gdje su se vjenčali nakon tri mjeseca, imaju djecu i žive skladno 30 godina. Znam i one koji su se upoznali preko interneta, imaju dvoje djece i super im je. Nema pravila, ali ipak mislim da se kroz .com gubi prisnost, užitak udvaranja, osvajanja… – priča nam Kruška.

Suprugu Ivanu upoznao je kad joj je davnih godina dao intervju. Na kraju mu je Ivana rekla „vidimo se“, a Kruška ju je upitao „Kad?“. Kasnije je pročitala da je imao prometnu nesreću. Nazvala ga je, dogovorili su se za piće i njihov sklad traje 24 godine, od kojih su 20 godina u braku. Rado se hvali djecom.

– Zaljubljen sam u njih. Ponosan sam na Filipa i Editu. Filip je s reprezentacijom Hrvatske osigurao sudjelovanje na Europskom prvenstvu u košarci. Nakon četiri utakmice su to napravili. Prešao je u Dinamo na Sardiniji i u Italiji mu izuzetno dobro ide. Ima prekrasnog sina Luku, a sad čekamo drugu bebicu, krajem siječnja stiže curica. Predivan osjećaj. Kćer Edita je studentica politologije. Na Harvardu je upisala jedan kolegij i dobila diplomu da je položila. Ovih dana je i s Cambridgea dobila certifikat za međunarodnog prevoditelja. Najviši rang međunarodnog prevoditelja položila je s 20 godina. To me čini izuzetno ponosnim – rado ih je pohvalio.

Mnogo je stvari kojima se glazbenik bavi. On je i skladatelj, pjesnik, pjevač, slikar, tenisač, rukometaš…  Popisu se može dodati i diplomirani ekonomist, ali to mu je na zadnjem mjestu. Najdraže mu je kad ga oslovljavaju s glazbenik. Svestranost mu nije iscrpila energiju. Nije probudila želju da se jednog odrekne nauštrb drugog.

Raduje se mirnim blagdanima u krugu obitelji

– Ne znam drugačije živjeti, u isprepletenosti svih tih aktivnosti, pronalazim sebe. Ne vidim se kao nekoga tko bi se držao samo jedne stvari. Kad mi nešto dosadi, prebacim se na drugo. Naučio sam još u školi da uspješnost na jednom planu za sobom povlači uspješnost i na drugome. Kad bih položio ispit na fakultetu, redovito bih odigrao i dobru utakmicu. I obrnuto. Jedno te zadovolji, ispuni pa s veseljem i drugo napraviš dobro. Ne volim riječ dosada, dosadno je samo praznim ljudima. Možeš biti fjakast, da ti se nešto ne da, ali to je daleko od dosade. Barem ti danas svijet sve nudi. Gledaš filmove, nađeš si hobi, baviš se sportom. Pa mi smo u mladosti naganjali krpene lopte i odlično se zabavljali – govori.

Raduje se skorašnjim blagdanima i jedva čeka da njegov dom dobije božićni ugođaj. Ne misli da će zbog korone blagdani biti otužni.

– Biti će baš kakvi trebaju biti. Jer ta komercijalizacija blagdana, kupovina u prvom planu, histerija koja se stvara, prešla je svaku mjeru. Božić će se slaviti u uskom krugu obitelji i tu nema ničeg lošeg. Božić i nije blagdan ludovanja, to je blagdan mira, blagosti, promišljanja. Ljudi bi se trebali zapitati gdje mogu biti bolji, u čemu se mogu popraviti – priča Kruška.

Ne voli križeve obješene u automobilima, lance na kojima je križ veći od torza… Te vanjske oblike smatra najprimitivnijim načinom izražavanja. Nikad ga nije zanimala tuđa nacionalnost, vjera. Ljudi bi, govori, u sebi trebali nositi vjeru, osjećaje…

– Čak je i nepristojno isticati vjerska obilježja. Što to znači? Je li to otkup grijeha? I koga to zanima? U normalnom svijetu ne pita se za tri stvari: kolika ti je plaća, koje si vjeroispovijesti i za koga si glasao – priča Krušlin.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: