Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”

Tatjana Pacek
21. studenoga 2020.
Priče
A- A+

Čelična Lady Zabavnog programa HRT-a, 80-godišnja Ksenija Urličić otkrila nam je da je vrlo emotivna pa joj je teško padalo držati vojničku disciplinu. Iz zavidne karijere pamti uspjehe, divne suradnike, ali i suze, nepravde… Nikad nije lupila šakom o stol, jer smatra da je riječ snažnija od udarca. Otkrila nam je i kako se osjećala kada je odlazila u mirovinu te kako na umirovljenički život gleda danas.

Ksenija Urličić (Snimak zaslona: Youtube/Podcast Velebit)

“Nimalo nisam bila tužna kada sam odlazila u mirovinu. Moj pametni brat govorio mi je kako ću okrenuti vedru stranicu života. I imao je pravo, kao i uvijek. Brat Žarko, kojeg sam nedavno bolno izgubila i na kojeg ću zauvijek biti ponosna, bio je moj uzor, moj životni korektiv” – rekla nam je Ksenija Urličić.

Čelična Lady Zabavnog programa HRT-a odlaskom u mirovinu osjetila je vedrinu i olakšanje. Sad ima sve vrijeme na raspolaganju, bez pritisaka i rokova. Dani su joj i danas prekratki za sve čime ih planira ispuniti. Kao da se ponavlja isti životni scenarij, u nešto ležernijoj formi i drugim prioritetima. Njezini projekti su sada fokusirani na obitelj, prelijepi ružičnjak i voćnjak, i laboratorij, kako suprug Ivo zove njihovu kuhinju.

“Pritom, moj urođeni perfekcionizam često, baš kao nekad na poslu, zna biti naporan i opterećuje i mene i moju okolinu” – iskrena je.

Televizijskim hodnicima koračala je 41 godinu i ostavila neizbrisiv trag. U svom profesionalnom usponu nije preskočila ni jednu stepenicu; od najavljivačice, spikerice, voditeljice i urednice pa do glavne urednice Zabavnog programa. I to u osjetljivo vrijeme Domovinskoga rata.

Nametnula je devizu “Red, rad i disciplina”

“S novom ulogom prihvatila sam i veliku odgovornost. U mom radu bilo je pozitivnoga prkosa. Osmišljavala sam velike projekte i, ratu unatoč, svojom tvrdoglavošću i upornošću ih realizirala u živo, na stadionima i otvorenim pozornicama. S oduševljenjem me je slijedila moja programsko tehnička ekipa i s istim oduševljenjem dočekivali nas mnogobrojni  gledatelji. Sve je prštalo od  entuzijazma i domoljublja” – rekla je Ksenija.

Ponosno ističe kako su to bili odgovorni i zahtjevni projekti, u realizaciji kojih nije smjelo biti grešaka. Samo rad, red i disciplina. Deviza je to koju je nametnula i tako stekla nadimak Čelične Lady. Kseniju Urličić i danas zaustavljaju na ulici, ljudi vole popričati s njom. Izgleda sjajno pa ju nerijetko i komplimentiraju. Često čuje ono “Vi u penziji? Ma ne vjerujem! Tako ste mladoliki“.

“Ljudi su skloni komplimentima, svjesni da ih svatko rado čuje. Da, mnogi se iznenade koliko sam dugo u mirovini, a mene podjednako iznenađuje da me još uvijek mnogi prepoznaju i sjećaju se mojih uspješnica” – kaže.

Desetljećima nakon njezina vođenja Zabavnog programa o njoj pričaju kao o najboljoj TV urednici. Profesionalno trajanje, pojašnjava, nesumnjivo je vezano s njezinim sretnim izborom. Iako se on dogodio spontano, u vrijeme kada je sanjala da će postati uspješna prevoditeljica, posebno poezije, kojoj je izrazito sklona. Ipak, privukao ju je taj moćni medij i postao dio njezinog života.

U mladosti je igrala glavnu ulogu u filmu „Mala Jole“

“Zavoljeli smo se i zajedno razvijali  Čini se da je upravo to razlog dugovječnosti sjećanja” – govori.

U mladosti je igrala u filmu Mala Jole. Za zaigranu petnaestogodišnjakinju, glavna filmska uloga bila je preveliki zalogaj. Izabrana je radi njezinih vještina plivanja i skokova u vodu, što je uloga zahtijevala.

“Snimanje na brodu, treninzi, škola na daljinu, uz profesora latinskoga i matematike, satovi glume, učenje scenarija odvojenost od obitelji naporno šminkanje i, kao najveća trauma čupanje obrva!? Sve je bilo traumatično i odbojno, tako da se na audiciju za sljedeći film nisam ni pojavila” – prisjeća se.

Zavidnu energiju za svoju dob i zdravlje usmjerava u posve drugom pravcu, daleko od poslovnoga svijeta i avantura bilo koje vrste. Okružuje se dragim i provjereno dobronamjernim ljudima, pomno vodeći računa o onome najvažnijem za njezinu dob, a to je: sačuvati ljubav i blizinu onih koji su joj u srcu, a samim time i najpotrebniji. Televizijskih dana rado se prisjeti. U njezinom je poslu, dakako bilo i nevolja, problema. Nije tajna da u takvom dinamičnom poslu bude i burnih reakcija; i vike i izbacivanja, a ponekad bi pala i neka ružna riječ.

“Bilo je i suza, naročito kad se zastor “spustio”. Bilo je i nepravdi, iscrpljenosti, zamora. Moja legendarna ekipa, kojoj dugujem bar polovicu svojih uspjeha, shvaćala me je i vjerno pratila. Bila sam okružena iznimno talentiranim zaljubljenicima u posao, koji smo zajedno stvarali i pokušavala ih voditi gotovo vojničkom disciplinom. Pukotina ima u svakome životu, nesporazuma također. Ali, oni nestaju pred finalnim proizvodom, pred zajedničkim uspjehom. Uostalom, već sam iz obitelji baštinila spoznaju o magičnoj riječi oprosta. Nikada mi nije bilo teško reći „oprosti“ – kaže.

Ne pamti situaciju da je morala lupiti šakom o stol, niti je ikad imala tu naviku. Smije se i ističe kako joj šake nisu najsnažnije. Smatra da riječ ponekad ima veću moć od udarca, a u prilog tome ističe onu biblijsku „U početku bijaše riječ…“

Gorak okus ostao je zbog „Marije Magdalene“

Privatno je Ksenija Urličić jako emotivna, pa su se svi koji je poznaju, čudili kako se nosi s ulogom Čelične Lady.

“Bio je to moj permanentni problem, posebno kad je trebalo donijeti odluku „hladne glave“. No, veliki projekt, sa 200 do 300 ljudi, koji ide „uživo“ i koji nikada nije odstupao više ili manje od predviđenoga vremena nije trpio kompromise. Nije tu bilo mjesta za emocije” – priča.

Sedma noć, Dora, eurovizijski uspjesi… svi smo se tim projektima ponosili u vrijeme njezinog mandata. Neizbrisive su to uspomene i za njihovu šeficu. Sve ih pamti. Posljednju, 200-tu „Sedmu noć“ u pulskoj Areni, veličanstveni završetak.

Ksenija Urličić i Ljudevit Grgurić vodili su Sedmu noć (Foto: Privatni arhiv)

“Više od 5.000 ljudi ustalo je sa svjetlima u ruci i zanosno pjevalo, uz „Prljavo kazalište“ „Lupi petama i reci evo sve za Hrvatsku“. Sve je doslovno prštalo od emocija, zanosa, zajedništva, domoljublja. Svi smo bili jedno veliko hrvatsko biće” – ponosno govori i danas.

Sjeća se i veličanstvene „Sedme noći“ koju je povela na osječki stadion na samu crtu razdvajanja. Naježi se kad se sjeti prepunog gledališta, hrabrosti, oduševljenja i domoljubnog prkosa naše široke slavonske duše. U srcu joj je i „Dora“ koju je osmislila i dala joj ime. Laska joj kad je zovu mamom Dore. Laska joj i to, kako su nakon njenoga „rođenja“ mnoge djevojčice dobile baš to ime. Pamti i zavidne plasmane na Euroviziji. Gorak okus probudi se u njoj kada su vještom manipulacijom „Mariji Magdaleni“ oteli pobjedu. Ponosna je i na svoje dvije autorske emisije nastale u vrijeme Domovinskoga rata; “Vinkovci su i jeseni jesu“ i „Vukovar, svjetionik hrvatstva na Dunavu“. U srcu posebno nosi hrabar izlazak na kninsku tvrđu, samo tjedan dana nakon „Oluje“ s glazbeno scenskim recitalom, kojeg je nazvala „Pozdrav tebi Zvonimirov grade“.

Pitanje za milijun dolara: Zašto su Vlatka i Mirna nestale s malih ekrana?

“Za taj me je uradak predsjednik Tuđman odlikovao medaljom „Oluja“. Silno sam bila sretna i ostajem ponosna. Ne smijem izostaviti i prve kontakt emisije uživo, posebno doček Nove godine 91./92., u vrijeme rata, kada smo Novu godinu dočekali uz pješčani sat i pozvali gledatelje da upale svijeće na prozorima” – prisjeća se.

Rado izdvaja i popularnu emisiju „Je l’ me netko tražio?“. Voli naglasiti da je u njezino vrijeme Zabavni program pružao bezrezervnu podršku stvaranju i afirmaciji prelijepih domoljubnih pjesama. Bila je, smatra, povlastica raditi u tom teškom, no slavnom i ponosnom vremenu stvaranja Hrvatske.

Ksenija Urličić bila je vrlo usmjerena i do kraja dosljedna u svemu čemu se posvetila. Malo toga, gotovo ništa, je prepuštala slučaju.

“Sve je pokretala ljubav i entuzijazam, bezrezervna predanost poslu, posebno u danima Domovinskog rata. Ideje su uvijek bile zajedničke i taj ih je naš zanos izbacivao poput iskri vatre koju smo osjećali. Naš se uspjeh krio u postojanosti zajedničkih želja, u našoj upornosti. Sve to i danas je poželjno u svakom radu, pa i onom televizijskom” – govori Ksenija.

Njezino doba s pravom se zove Zlatno doba Zabavnog programa HRT-a, a Ksenija ne skriva koliko joj to imponira. Podržavala je kreativno razmahivanje suradnika, jer je potencijalno uvijek bio koristan.

Stvorila je mnoge voditeljske zvijezde. Mirnu Berend, Vlatku Pokos, Danielu Trbović, Mirka Fodora, Ljudevita Grgurića, Joška Lokasa, pa čak Dražena Siriščevića, koji je „Operu Box“ započeo pod njezinim okriljem.

Ksenija Urličić u društvu Vlatke Pokos i Mirka Fodora (Foto: Privatni arhiv)

“Ostaje velika enigma, zašto su talentirane, decentne televizične osobe poput Vlatke i Mirne, nestale s malih ekrana. Rekli bismo „Pitanje za milijun dolara“ – kaže.

Mladoj, lijepoj ženi koja želi stvoriti karijeru danas savjetuje da životu pristupi s vjerom i poštovanjem prema sebi i drugima i drugačijima.

“Da iz puke žurbe za uspjehom ne zanemari ljude koji su joj potrebni i dragi i da nikada ne zaboravi kako je život duga škola poniznosti” – kaže.

Svjesna je da živimo u vremenu u kojemu malo tko mari za drugoga. Takvi odnosi je ne rastužuju. Ne ljuti je ni otuđenost današnjice, visoko razvijenoga tehnološkog doba. To je način od kojega zazire, što je svojstveno generaciji kojoj pripada. Ništa, kaže, ne može zamijeniti toplinu doma i obitelji, zagrljaj prijatelja, njegovo „rame za plakanje“, podršku.

Miro Lilić televizijske legende drži na okupu

“I za prijatelje, kao i za obitelj, uvijek treba naći vremena. Prijateljstvo valja njegovati. Krhka je to biljka” – govori Ksenija.

Ne zamjera državi kako se odnosi prema umirovljenicima. Nema, kaže, razloga za bilo kakvu zamjerku.

“Godinama primam solidnu mirovinu, koja se čak pomalo povećava i uvijek stiže na vrijeme. Ništa ne zamjeram državi. Sretna sam što je imam. A problema će uvijek biti, svugdje na svijetu ih ima, oni su dio života” – smatra.

Danas se druži s istim ljudima s kojima je prijateljica cijeli život. Poznato je legendarno prijateljstvo televizijskih kolegica, Željke Fattorini, Vesne Prelog, Jasmine Nikić i Ksenije Urličić.

“Tu nedostaje naša draga Helga koja nas je napustila prije osam godina. Vrlo smo bliske, nerazdvojne. Volim se družiti i s prijateljima iz djetinjstva, kojih je, nažalost sve manje, susjedima, kumovima” – priča.

Čuje se i s drugim legendama Hrvatske televizije. Za njihove je susrete zaslužan, kako ga naziva, dragi i neponovljivi, neumorni Miro Lilić.

“Redovno nas okuplja u velikom broju. Uvijek je veselo i zabavno. U posljednje vrijeme, doduše toga nema. Priviknuli smo se na ovo „novo normalno“ i nadamo se dočekati bolja vremena. Ugrozu koja nas je zadesila doživjela sam kao opomenu, svojevrsnu katarzu. Ponekad je dobro usporiti tempo života i razmisliti o krhkosti i bespomoćnosti ljudskoga roda. O ljutnji koja nas ponekad obuzme, o pogreškama koje činimo” – rekla je Ksenija.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: