Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”

Tatjana Pacek
12. ožujka 2022.
Priče
A- A+

Sve što nisi mogao za radnog vijeka, zbog tempa i pritisaka, sad bi htio, ali sad nemaš dovoljno novca, a i tijelo ne sluša glavu. Mirovina više nego sve ostalo podsjeća na starost, a starost je nešto jako ružno i podmuklo, kao bolest. Tko god tvrdi drukčije, smatra glumica Slavica Knežević, nije nikad bio mlad i priča floskule, a floskule najviše ne voli.

Slavica Knežević, Foto: Privatni album

– U kolovozu će biti dvije godine kako sam u mirovini. U dvije godine dva potresa, korona i mirovina! Sve se promijenilo! A evo sad i straha od nuklearnog rata – kaže nam Slavica Knežević.

Zvijezda Gavelle, Histriona, mnogih serija i filmova dodaje kako tijekom pandemije nije mogla igrati predstave, a ni nove nije radila, tako da, kako se kaže, nije na oku. Napravila je nekoliko sinkronizacija i sudjelovala glasom i videom u tri projekta. To je neusporedivo s tempom kojim je živjela prije mirovine i prije korone. Danas su njezini dani znatno mirniji nego dok je radila.

– Čitam, pratim vijesti, rješavam sudoku koji me smiruje. Usavršila sam kuhanje. Gledam kvalitetne filmove, slušam samo instrumentalnu glazbu, većinom klasiku, šetam i družim se s bliskim ljudima – kaže.

U mirovinu je nevoljko otišla jer to je značilo manje novca i ne biti prisutan u glumačkom svijetu. Biti prisutan za nju je uvijek značilo samo rad na sceni. Ne bi imala ništa protiv da i u mirovini nastavi raditi. U ovom trenutku sve ovisi o tome kad će pandemija proći i glumište se opet razmahati, ali i o…

– Nažalost, uvijek to ovisi i o tome kako ste bili umreženi i kako se umrežavate. Moja jedina mreža je bila kazalište gdje sam igrala predstave – kaže.

Kad vidi iznose mirovina koje ljudi primaju za odrađeni puni radni vijek u njoj se budi osjećaj neslobode.

– Ne mogu provesti u djelo, olakšati si ili priuštiti stvari koje sam prije mirovine mogla – rekla je.

Činjenicu da i nakon 40 godina rada, i u mirovini moraju raditi, posebice kad to nije iz želje, nego iz potrebe, da preguraju još jedan mjesec, smatra nepravednom.

Starost je ružna i podmukla, kao bolest

– Sve što nisi mogao za radnog vijeka, zbog tempa i pritisaka, sad bi htio, ali nemaš dovoljno novca, a i tijelo ne sluša glavu. Mirovina više nego sve ostalo podsjeća na starost, a starost je nešto jako ružno i podmuklo, kao bolest. Tko god tvrdi drukčije nije nikad bio mlad i priča floskule. A floskule najviše ne volim – kaže Slavica.

S kolegama iz Gavelle danas je rijetko u kontaktu, ali kad se čuju ili sretnu uvijek joj bude drago. Pogleda, kaže, i neku predstavu kad je pozovu. Rado se prisjeti početaka, odnosa prema starijim kolegama koji je bio ispunjen poštovanjem i nježnosti.

– Uzori su mi bili oni koji su zadržali radnu etiku i radoznalost za sve novo. S takvima bih ostvarivala prijateljski odnos. Bilo je i onih koji su se držali neke svoje šprance i voljeli dijeliti savjete. Takvima bih se nasmiješila i pustila ih da se dobro osjećaju u svom svijetu – prisjeća se.

Puno je njezinih nezaboravnih uloge, kazališnih, televizijskih, filmskih projekata u kojima je ostavila trag. Teško je i pobrojati sve što je dobro napravila, što se usjeklo u pamćenje gledatelja. Čak i ona sama ima problem s time što istaknuti.

Slavica Knežević kao Sonja Vragec u Smogovcima, Foto: Screenshot/HRT

– Izdvojila bih “Kažu da je sova bila pekarova kći” u grupi Akter, “Hekuba” u grupi Pozdravi, “Sumnja”, “Zečja rupa”, “Grička vještica” i “Hercegovci za volanom” u Histrionu, “Anketa o erotskom životu Hrvatica” u INK-u Pula, “Volpone”, “Zimska priča”, “Viktor ili Dan mladosti”, “Breza”, “Ptičice”, “Crne oči” u Gavelli te “Plemena” i “Velika zvjerka”, dvije predstave koje sam i režirala u Planet artu. Djeluje da sam previše izdvojila, ali to je ništa prema stotinjak predstava koje sam odigrala i gdje ih je više s kojima sam zadovoljna, nego onih s kojima nisam – priča.

I danas je zaustavljaju radi “Bibinog svijeta”

Od televizijskih projekata neizostavni su kultni “Smogovci” , serija u kojoj je igrala Sonju Vragec.

– Oni su nešto kao da grliš svoju mladost. Taj kvalitetni materijal je nas glumce koji smo stalni likovi u seriji čvrsto povezao, tako da osim što se radujemo kad se sretnemo imamo i malu grupu, gdje se porukama nasmijavamo i komentiramo što nam dođe pod lupu – kaže.

Najviše se sa snimanja sjeća malih Smogovaca koji su danas odrasli ljudi, pa ih je morala “ponovo” upoznati, pogotovo svog televizijskog sina na kojeg je njezin pravi sin Jan, kad je bio mali sličio. Pamti i snimanje ratnih Smogovaca jer tad je bila trudna, a nikome još ništa nije rekla.

– Samo sam redatelju rekla da u jednoj sceni gdje svi jako trčimo, ja neću jurcati u prvom planu nego malo iza, jer moram paziti zbog … pssst… i zamolila ga da ne govori nikome. Za pet minuta svi su se sjatili oko mene – smije se danas.

Kad se emitirao “Bibin svijet”, gotovo nije mogla proći ulicom a da ju netko ne zaustavi. I danas je ista stvar. Kad je, kaže, netko prepozna, povede se razgovor. Ljudi joj govore kako im nedostaje takvog humora, pitaju je zašto je više nema na televiziji, a Slavica im teško to može objasniti. Opet ona umreženost.

– Vole ljudi tu Đurđu i ja je volim, onda mi prepričavaju koje fore ili epizode su najviše voljeli, pa se nasmijemo i to su mi uvijek susreti puni vedrine – rekla je Slavica.

Šest godina radila je kao docentica na Akademiji sa studentima. Tih šest godina plus jedan semestar na osječkoj akademiji puno joj znače. Naučili su i studenti i Slavica puno važnih stvari. Ostala je povezana s tim mladim ljudima, prati ih iz daljine. S nekima se i nađe. Odgovoran je, priča, to posao jer uz znanje prenosiš i svoju etiku i estetiku, a to je jako važno mladim ljudima koji moraju odabrati, ispravljati ili tek pronaći svoj put.. Svašta ih je zanimalo, svašta su je ispitivali.

Unatoč koroni i mirovini, ne zatvara se doma

– One zapitanije zanima samo rad na sebi, a oni drugi iako se trude uglavnom ih zanima kako uspjeti u tom poslu, kako se umrežiti. Znam da je važno i jedno i drugo u svakom poslu, pogotovu u ovome koji je podložan raznim mjerilima, ukusima… ali ja pripadam prvima i tu sam nastojala što više dati i primiti – kaže.

Samo nekoliko godina unazad bilo joj je teško odgovoriti je li joj draža gluma, režija ili rad na Akademiji s mladim glumcima. Danas s time nema problem.

– Draža mi je režija i rad s glumcima. Manje je naporno. Bilo je vrijeme samo glume koje je dugo trajalo, pa mi je trebala promjena – priča.

Slavica Knežević kao Đurđa u seriji “Bibin svijet”, Foto: Privatni album/Promo

Njezini redateljski počeci bili su u grupama Akter i Pozdravi, gdje su glumili, pisali, režirali i radili sve što treba da stvore predstavu. Bili su odgovorni za cjelinu, ne samo za svoju ulogu. Onda je Slavica taj princip pronosila i dalje, naravno onoliko koliko je mogla utjecati.

– Dio mojih kolega me molio da na probama gledam njihove scene i tražili su mišljenje i prijedloge da im dam mimo redatelja. S nekima sam i radila poslije proba na ulogama, kad im ne bi išle glatko. Tako sam shvatila da imam taj višak energije koji sam morala kanalizirati i tako je krenulo. To se pročulo i počeli su me zvati. Bilo mi je drago i to smatram krunom svog promišljanja kazališta – govori Slavica.

Unatoč koroni i umirovljeničkim danima, ne zatvara se doma. Planovi postoje, već na jesen radit će novu kazališnu predstavu. Privlači je priroda, ona netaknuta, neka vlastita oaza puno mirnija od velegrada.

– More najviše, jer mogu plivati. Vrt i slične aktivnosti ne, jer imam problema s kičmom – završava.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap