Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”
Sve što nisi mogao za radnog vijeka, zbog tempa i pritisaka, sad bi htio, ali sad nemaš dovoljno novca, a i tijelo ne sluša glavu. Mirovina više nego sve ostalo podsjeća na starost, a starost je nešto jako ružno i podmuklo, kao bolest. Tko god tvrdi drukčije, smatra glumica Slavica Knežević, nije nikad bio mlad i priča floskule, a floskule najviše ne voli.
Slavica Knežević, Foto: Privatni album
– U kolovozu će biti dvije godine kako sam u mirovini. U dvije godine dva potresa, korona i mirovina! Sve se promijenilo! A evo sad i straha od nuklearnog rata – kaže nam Slavica Knežević.
Zvijezda Gavelle, Histriona, mnogih serija i filmova dodaje kako tijekom pandemije nije mogla igrati predstave, a ni nove nije radila, tako da, kako se kaže, nije na oku. Napravila je nekoliko sinkronizacija i sudjelovala glasom i videom u tri projekta. To je neusporedivo s tempom kojim je živjela prije mirovine i prije korone. Danas su njezini dani znatno mirniji nego dok je radila.
– Čitam, pratim vijesti, rješavam sudoku koji me smiruje. Usavršila sam kuhanje. Gledam kvalitetne filmove, slušam samo instrumentalnu glazbu, većinom klasiku, šetam i družim se s bliskim ljudima – kaže.
U mirovinu je nevoljko otišla jer to je značilo manje novca i ne biti prisutan u glumačkom svijetu. Biti prisutan za nju je uvijek značilo samo rad na sceni. Ne bi imala ništa protiv da i u mirovini nastavi raditi. U ovom trenutku sve ovisi o tome kad će pandemija proći i glumište se opet razmahati, ali i o…
– Nažalost, uvijek to ovisi i o tome kako ste bili umreženi i kako se umrežavate. Moja jedina mreža je bila kazalište gdje sam igrala predstave – kaže.
Kad vidi iznose mirovina koje ljudi primaju za odrađeni puni radni vijek u njoj se budi osjećaj neslobode.
– Ne mogu provesti u djelo, olakšati si ili priuštiti stvari koje sam prije mirovine mogla – rekla je.
Činjenicu da i nakon 40 godina rada, i u mirovini moraju raditi, posebice kad to nije iz želje, nego iz potrebe, da preguraju još jedan mjesec, smatra nepravednom.
Starost je ružna i podmukla, kao bolest
– Sve što nisi mogao za radnog vijeka, zbog tempa i pritisaka, sad bi htio, ali nemaš dovoljno novca, a i tijelo ne sluša glavu. Mirovina više nego sve ostalo podsjeća na starost, a starost je nešto jako ružno i podmuklo, kao bolest. Tko god tvrdi drukčije nije nikad bio mlad i priča floskule. A floskule najviše ne volim – kaže Slavica.
S kolegama iz Gavelle danas je rijetko u kontaktu, ali kad se čuju ili sretnu uvijek joj bude drago. Pogleda, kaže, i neku predstavu kad je pozovu. Rado se prisjeti početaka, odnosa prema starijim kolegama koji je bio ispunjen poštovanjem i nježnosti.
– Uzori su mi bili oni koji su zadržali radnu etiku i radoznalost za sve novo. S takvima bih ostvarivala prijateljski odnos. Bilo je i onih koji su se držali neke svoje šprance i voljeli dijeliti savjete. Takvima bih se nasmiješila i pustila ih da se dobro osjećaju u svom svijetu – prisjeća se.
Puno je njezinih nezaboravnih uloge, kazališnih, televizijskih, filmskih projekata u kojima je ostavila trag. Teško je i pobrojati sve što je dobro napravila, što se usjeklo u pamćenje gledatelja. Čak i ona sama ima problem s time što istaknuti.
Slavica Knežević kao Sonja Vragec u Smogovcima, Foto: Screenshot/HRT
– Izdvojila bih “Kažu da je sova bila pekarova kći” u grupi Akter, “Hekuba” u grupi Pozdravi, “Sumnja”, “Zečja rupa”, “Grička vještica” i “Hercegovci za volanom” u Histrionu, “Anketa o erotskom životu Hrvatica” u INK-u Pula, “Volpone”, “Zimska priča”, “Viktor ili Dan mladosti”, “Breza”, “Ptičice”, “Crne oči” u Gavelli te “Plemena” i “Velika zvjerka”, dvije predstave koje sam i režirala u Planet artu. Djeluje da sam previše izdvojila, ali to je ništa prema stotinjak predstava koje sam odigrala i gdje ih je više s kojima sam zadovoljna, nego onih s kojima nisam – priča.
I danas je zaustavljaju radi “Bibinog svijeta”
Od televizijskih projekata neizostavni su kultni “Smogovci” , serija u kojoj je igrala Sonju Vragec.
– Oni su nešto kao da grliš svoju mladost. Taj kvalitetni materijal je nas glumce koji smo stalni likovi u seriji čvrsto povezao, tako da osim što se radujemo kad se sretnemo imamo i malu grupu, gdje se porukama nasmijavamo i komentiramo što nam dođe pod lupu – kaže.
Najviše se sa snimanja sjeća malih Smogovaca koji su danas odrasli ljudi, pa ih je morala “ponovo” upoznati, pogotovo svog televizijskog sina na kojeg je njezin pravi sin Jan, kad je bio mali sličio. Pamti i snimanje ratnih Smogovaca jer tad je bila trudna, a nikome još ništa nije rekla.
– Samo sam redatelju rekla da u jednoj sceni gdje svi jako trčimo, ja neću jurcati u prvom planu nego malo iza, jer moram paziti zbog … pssst… i zamolila ga da ne govori nikome. Za pet minuta svi su se sjatili oko mene – smije se danas.
Kad se emitirao “Bibin svijet”, gotovo nije mogla proći ulicom a da ju netko ne zaustavi. I danas je ista stvar. Kad je, kaže, netko prepozna, povede se razgovor. Ljudi joj govore kako im nedostaje takvog humora, pitaju je zašto je više nema na televiziji, a Slavica im teško to može objasniti. Opet ona umreženost.
– Vole ljudi tu Đurđu i ja je volim, onda mi prepričavaju koje fore ili epizode su najviše voljeli, pa se nasmijemo i to su mi uvijek susreti puni vedrine – rekla je Slavica.
Šest godina radila je kao docentica na Akademiji sa studentima. Tih šest godina plus jedan semestar na osječkoj akademiji puno joj znače. Naučili su i studenti i Slavica puno važnih stvari. Ostala je povezana s tim mladim ljudima, prati ih iz daljine. S nekima se i nađe. Odgovoran je, priča, to posao jer uz znanje prenosiš i svoju etiku i estetiku, a to je jako važno mladim ljudima koji moraju odabrati, ispravljati ili tek pronaći svoj put.. Svašta ih je zanimalo, svašta su je ispitivali.
Unatoč koroni i mirovini, ne zatvara se doma
– One zapitanije zanima samo rad na sebi, a oni drugi iako se trude uglavnom ih zanima kako uspjeti u tom poslu, kako se umrežiti. Znam da je važno i jedno i drugo u svakom poslu, pogotovu u ovome koji je podložan raznim mjerilima, ukusima… ali ja pripadam prvima i tu sam nastojala što više dati i primiti – kaže.
Samo nekoliko godina unazad bilo joj je teško odgovoriti je li joj draža gluma, režija ili rad na Akademiji s mladim glumcima. Danas s time nema problem.
– Draža mi je režija i rad s glumcima. Manje je naporno. Bilo je vrijeme samo glume koje je dugo trajalo, pa mi je trebala promjena – priča.
Slavica Knežević kao Đurđa u seriji “Bibin svijet”, Foto: Privatni album/Promo
Njezini redateljski počeci bili su u grupama Akter i Pozdravi, gdje su glumili, pisali, režirali i radili sve što treba da stvore predstavu. Bili su odgovorni za cjelinu, ne samo za svoju ulogu. Onda je Slavica taj princip pronosila i dalje, naravno onoliko koliko je mogla utjecati.
– Dio mojih kolega me molio da na probama gledam njihove scene i tražili su mišljenje i prijedloge da im dam mimo redatelja. S nekima sam i radila poslije proba na ulogama, kad im ne bi išle glatko. Tako sam shvatila da imam taj višak energije koji sam morala kanalizirati i tako je krenulo. To se pročulo i počeli su me zvati. Bilo mi je drago i to smatram krunom svog promišljanja kazališta – govori Slavica.
Unatoč koroni i umirovljeničkim danima, ne zatvara se doma. Planovi postoje, već na jesen radit će novu kazališnu predstavu. Privlači je priroda, ona netaknuta, neka vlastita oaza puno mirnija od velegrada.
– More najviše, jer mogu plivati. Vrt i slične aktivnosti ne, jer imam problema s kičmom – završava.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
