Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“

Tatjana Pacek
24. siječnja 2021.
Priče
A- A+

Omiljeni Šokac umirovljen je kao član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Ne ljuti se ni na koga, ali svjestan je propusta i nebrige u vlastitoj branši. Siguran je samo u to da je s mirovinom kakvu imaju samostalni umjetnici – umjetnost (pre)živjeti.

Šima Jovanovac, Foto: Promo

“Godina iza nas odnijela je previše dragih ljudi. Ako su još bili i tvoji prijatelji, sjeti i tuzi nigdje kraja. Otišao je i Krunoslav Kićo Slabinac, istinski profesionalac i vrhunski umjetnik. Otišao je simbol Slavonije i Hrvatske. Moj prijatelj, dobronamjerni savjetnik i čovjek kojega sudbina baš i nije milovala. Hvala mu za sve. Hvala im svima, jer su svjetlo koje će sjati i u budućnosti” –  riječi su kojima se Šima Jovanovac (68) prisjetio velikana koji su nas napustili u 2020.

Cijelo desetljeće je predavao glazbu

Ni njemu prošla godina nije bila lagana. Planirao je šest velikih obljetničkih koncerata, a održana su dva. Ipak, Šima je sretan što se, uz punu pažnju medija i uz radio prijenos i televizijsko snimanje, održao prvi, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku i drugi u Požegi gdje je Šimunovo bilo sastavni dio festivala.

Zbog pandemije su svi ostali koncerti odgođeni računajući i onaj u okvirima Vinkovačkih jeseni. Šima najviše žali radi neodržavanja „Šimunova u Lisinskom“ kojeg krasi petogodišnji uspješni slijed. Omiljeni tamburaš smatra kako će ove godine biti teško nadoknaditi propušteno. No godina ga, kaže, nije ubila, piše, snima, radi…

– Bodre me i dragi prijatelji i štovatelji mojeg arta, konzumiraju moje takozvane kovid uratke na društvenim mrežama. Svi se zajedno nadamo skorom viđenju uz glazbu. Kad ćemo, baš kao prije kovida sjesti i prepričavati lijepe uspomene iz dragih nam vremena – kaže Šima.

Veseli se svemu što dolazi; cjepiva je sve više u Hrvatskoj, broj oboljelih se smanjuje no odnos prema glazbi, priča, promijenjen je i ljudi se bore sa svojim sudbinama. Ništa ga nije poljuljalo i u njemu probudilo želju da se povuče iako je u mirovini već tri godine.

– Moja profesija ne razmišlja o godinama koje su na pomalo potrošenim plećima. Vječita smo djeca, mladi u srcu i beskrajno otvorene duše. Rasadište smo pozitivne energije. Kad se još publika stopi s nama u jednu cjelinu, ljubav i istina traju do posljednjeg daha – govori nam Šima.

Manje je poznato da je ovaj vrstan glazbenik u rodnom Gradištu , gdje je i sam u nižim razredima činio prve glazbene korake u tamburaškoj sekciji, cijelo desetljeće predavao glazbeni.

– Djeca su najiskreniji kritičari, bez zadrške i kalkuliranja. Sve ono što iskustveno nosim od učiteljskog života je osnova u ovom zabavljačkom poslu sa sedam kora kruha. Zbog tih malih velikih ljudi sam napisao puno pjesama namijenjenih upravo njima. Sretan sam kad ih vidim vedre i nasmijane – priča Jovanovac.

U višim razredima osnovne škole kao i gimnaziji usporedno je svirao u tamburaškim orkestrima i pop grupi “Crveni makovi”. Prve skladateljske radove javno je kao kantautor izvodio još kao srednjoškolac u Županji . Aktivirao se još kao mladić na glazbenom i kulturološkom polju svog kraja i danas je predstavnik šokačkog slavonskog melosa , plodan skladatelj ,te jedan od vođa i utemeljitelja tamburaškog pokreta. Zadužio je hrvatsku glazbenu scenu no i dalje su mu, kaže, djeca najveće veselje.

Je li status umjetnika socijalna kategorija?

– Supruzi i meni život uljepšava devetero unučadi i dvoje praunučadi. Dar od djece i od Boga. Sara, Nora, Petra i Tamara su završile Osnovnu glazbenu školu. Anja je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Sin Branimir je u glazbi ušao još kao dječarac. Jednostavno je naukovao cijelim bićem sve što glazbu čini onakvom kakva je. Uspješnost potvrđuju brojni Porini u njegovoj vitrini u studiju „Mak“ – ponosan je Šima.

Živi na selu u svom Gradištu koje ga ispunjava cijeli život. Voli drvodjelstvo, vožnju biciklom i još štošta …

“No Bog je meni i supruzi Branki podario male anđele i s njima nadoknađujem sve ono što sam uskratio svojem Branimiru, Siniši i Višnji kotrljajući se po svim meridijanima zemaljske kugle gdje živi i radi naš rod.”

Sinove nagrade draže su mu i od vlastitih, a naš najpoznatiji bećar ima se čime pohvaliti. Iza njega su brojna priznanja i nagrade među kojima izdvaja Orden Danice s likom Marka Marulića za izuzetne doprinose u kulturi.

– Struka je zamijetila rad malog sa sela. Slično je i ponaosob s kolegama – priča.

Šima Jovanovac, Foto: Promo

Gotovo je nemoguće nabrojati sve čime se Šima bavi, no, sve se svodi na jedno. Ostati svoj i činiti sve za promociju svog kraja, tambure i izvorne glazbe. Zato su i svi njegovi albumi uvijek bili na temeljima narodnih vrela,  uvijek uvažavajući od struke i publike , ali i nikada ne popuštajući pred naletima raznoraznih, kako ih naziva, “glazbenih novih valova”. Iza njega su mnogobrojne turneje diljem svijeta. Čovjek je kojeg dijaspora nosi u srcu kao što i on nosi naše ljude razasute posvuda. Za njih je napisao biserni niz uspješnica. Umirovljen je kao član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, a status umjetnika dobio je 2005. Do danas je vjeran profesiji i javnim nastupima kako u domovini tako i širom svijeta. Motor je, ističe, i strast prema glazbi ali i ljudska obaveza prema onima koji očekuju vaša djela i vaše riječi.

– Jer, ponekad je sve to putokaz života ljudima i cijelim zajednicama. Na ovom svijetu svako od nas treba odraditi zadani životni put, a moj je, očito, glazba – kaže nam Šima.

Kao umirovljenik ne ljuti se ni na koga ali svjestan je propusta i nebrige u vlastitoj branši. Ponekad se upita je li status umjetnika socijalna kategorija ili priznanje arta. Siguran je samo u to da je s takvom mirovinom umjetnost (pre)živjeti.

Napravio je musical „Budi sretna Slavonijo“

– Volio bih da oni koji govore u naše ime ne rade to kampanjski ili u političkim igrama. Briga je potrebna stalno i stvari se trebaju planirati u realnom okruženju zajednice – govori Šima.

Zabrane koncerata nisu ga omele u poslu. Radi, kaže, i više nego prije korone. To mu čuva mir, a sam želi sačuvati dostojanstvo. Teško mu je slušati o sudbinama dragih kolega kojima polako nestaju načini uzdržavati sebe i obitelji.

– Zaplače mi se na oglase u Njuškalu „Mijenjam harmoniku za pet metra ogrjevnog drveta“  ili „Gibson“ gitaru sa „Fender“ pojačalom mijenjam za Hondinu frezu – govori.

Šima Jovanovac, Foto: Promo

Zgoda i anegdota bilo je iznimno puno na njegovom životnom i glazbenom putu. Teško se, priča, i nemoguće odlučiti koja je situacija ili događaj takav da stane u dvije rečenice. No, vragolasto govori, u bećarac ipak može, pa se odmah dosjetio jednog „Aoj Šima brkovi ti žuti k’o u snaše na stražnjici skuti“. Otpjevao mu je to profesor Ivan Herman („Frola traktorista“) na „Šokačkom sijelu“ u Županji. On danas, prisjeća se, hoda zvjezdanim putevima a pjesma živi u narodu.

Šimini planovi u 2021. ne razlikuju se od lanjskih. Isti su, smije se, svaki dan, svaku godinu, svako desetljeće. No publici ne propušta zahvaliti što njegovu obitelj i njega uzdržava punih 55 godina.

– Rad i samo rad. Molim se da u ovoj godini krenu kazališta, a time i postavljanje mog musicala „Budi sretna Slavonijo“ u nekom od njih – završava.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap