Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
Velika zvijezda 90-ih, vlasnica megahita “Iza ponoći” rasplače se kad govori o roditeljima. Još joj je teško pričati o njima, skladnoj obitelji koju je imala. Boli je i odnos prema umirovljenicima. Želi da 2022. donese značajne promjene u njihovim životima. Na upit veseli li se budućnosti kaže da ne zna čemu bi se veselila…
Ella Jantoš, Foto: Privatni album
– Zbog povećane brzine ili ubrzanosti života sve ‘pada u zaborav’, tako i ljudi starije dobi jer mlađi ništa ne stižu. Radno vrijeme i obveze onemogućavaju komunikaciju među generacijama. Bilo je jednostavnije dok su sve generacije živjele skupa, u istoj obitelji ili barem blizu – rekla nam je Ella Jantoš.
Vlasnica megahita iz 90-ih “Iza ponoći” smatra da se tad događala prirodna interakcija. Ljudi su bili opušteni, a ovako kada posjećujemo nekog svoga, to bude posjet na sat vremena. Ili koji dan u godini, a u to malo vremena uistinu je teško vezati se.
Jako poštuje starije, uvijek je imala prijatelje starije od sebe. Zvali su je Mala. Nije propuštala njihove priče i iskustva, i danas joj je stalo do razgovora s njima, do njihovih savjeta. Stariji ljudi su, govori, nekad bili poput interneta. Svašta se od njih moglo doznati, naučiti.
– Ja se volim družiti sa starijima. Doduše sad sam i ja već lagano…”Jesenji valcer”. Moram to ispričati, mama mi je teško i mrzovoljno podnosila starenje. Vidjela sam negdje knjigu “Jesenji valcer” koja pomaže ljudima treće dobi da se prilagode. Uglavnom, kupila sam je mami i rekla o čemu se radi, a ona, lijepo, i mene i valcer u rodni kraj – prisjetila se.
Kad joj se spomenu roditelji, odmah guta knedlu. Ni prije ni kasnije, nikad nije upoznala nekoga tko je više volio ljude od njezinih roditelja. Osim ljubavi, vezala ih je i glazba.
– Toliko u srcu nekome biti kao što je njima bila glazba… Divno mi je što nas je toliko vezala. Jako sam ponosna što pjevam, što sam od njih naslijedila glas, sluh – govori.
Pamti mamine zagrljaje svaki put kad bi krenula na put i vraćala se.
– Baš sam se dobro držala i sad sam se rasplakala. Još mi je teško govoriti o njima, nama. Često me hvatala za ruku…, ah, te njezine ruke… A tata, on me uvijek zvao u krilo, govorio je “’ajde sjedni tati u krilo, ‘odi, pa ćeš jednom pričati unucima kako si kao stara krava sjedila tati u krilu” – priča Ella.
U starosti se vidim kako se i dalje bavim glazbom
Možda i njoj to danas zvuči malo tvrdo, ali to kao ‘stara krava’ iz njegovih usta nije zvučalo kao uvreda, naprosto se tako kaže. I mama i tata bili su puni nježnosti, topline, brinuli jedni o drugima.
Svjesna je koliko je zadnjih 20, 30 godina teško umirovljenicima, koliko te mizerne mirovine moraju rastezati da bi preživjeli mjesec. Na upit plaši li je život nakon 65-e, kratko odgovara:
– A tko zna hoću li uopće živjeti toliko!?
Tek joj je 50, ima još dosta do njezine mirovine, pa pjevačica niti razmišlja niti strepi, kakva će biti, kako će tad izgledati njezini dani. Zna samo da se i u starosti vidi kako se bavi glazbom.
– U takva se razmišljanja ne smijem ufurati, a i nemam vremena za to. Opleo bi me veliki strah. Ovako, meditiram si dan po dan nešto, više nego ikada vidim da baš nisam gazda svoje sudbine pa hvatam nove korake – kaže.
Prije nego je s megahitom “Iza ponoći” pokorila Hrvatsku, vani je na velikim pozornicama izvodila top repertoar. Pratila je strane izvođače i već se izgradila u pjevačicu. Nije, kaže, ni tad imala uzor, previše kiča i veselja išlo joj je na živce. Uostalom, rat je bio tek završio…
– Rat i mir, suze i smijeh… mladost, stalna putovanja, energije na bacanje – prisjeća se mlađih dana.
Zvijezde dance scene 90-ih: I. Bee, Minea i Ella, Foto: Privatni album
U to vrijeme, kolege je još dijelila po žanrovima, tek kasnije su, priča, svi postali univerzalni kolege glazbenici. Čovjek se, dodaje, opušta s vremenom. Kao i cijela tadašnja dance scena, i Ella je bila osebujna.
– Jednom sam u Areni u Puli usred pjesme “Nađi mi ritam” razmazala po licu sve crnilo koje sam nanijela oko očiju. Kao crtu, tušem i sjenilo. Pred kamerama. Kao impozantne trenutke svakako izdvajam odlazak kod Mire Buljana u studio Senne M, na Šalati, gdje je I E.T. snimao, potom odlazak u glavni studio u ZG “Truly” – kaže.
S čežnjom se sjetim druženja s Kasandrom, Vlatkom Grakalić…
Važna joj je bila pomoć starijih kolega, njihova dobronamjernost, iako smatra da je svatko kovač svoje sudbine.
– Svatko od nas radi svoj posao i naravno da ga je ljepše raditi kad u nekome imaš podršku, odgovor na svaku nedoumicu. Ta sinergija ili dovodi do rezultata ili ne – priča.
Nekadašnja estradna druženja više ne postoje pa ni nekim novim klincima danas ne treba iskustvo starijih. Snalaze se kako znaju i umiju.
– Nisam u kontaktu s našim mladim glazbenicima, a ni oni više nisu “mali”. Slušala sam Miju Dimšić neki dan, s njezinom gitarom. Baš slatko. I ona je baš slatka – kaže.
Veseli se kad vidi da se za njezine nastupe i danas traži karta više. Dance zvijezde i dalje nastupaju, I. Bee, Minea i Ella, rado su viđene u svakom gradu. Ipak, ni sad, a posebice ne kad je to mogla, nikad sebe nije doživljavala kao zvijezdu. Nedostaju joj kolegice koje su nas ove godine napustile, njihov odlazak bio joj je šokantan.
– Prvo Vlatka Grakalić pa Kasandra. Strašno. Jako mi je žao. S čežnjom se prisjetim zajedničkih gaža, tuluma, zafrkancija. Pamtim Vlatkin smijeh, Kasandrin govor.. o Bože što lete godine… E da! Uvijek su nam stariji ljudi govorili “živite ,vrijeme leti …” I išli nam na živce a vidi sad!?! – sjetno govori.
Još su joj bolni odlasci roditelja. Nakon mame, umro je i tata. I njezin najdraži prijatelj Reno Raos. Ostala je i bez svojih voljenih pasa… Prijatelji su je hrabrili riječima ‘Proći će’.
– Ajd’, valjda i hoće – govori Ella.
Neka 2022. donese značajne promjene umirovljenicima
Od 90-ih naovamo radila je svakojake poslove. Kaže da je, baš kao i umirovljenici danas, radila sve da preživi. Teško joj je bilo ostaviti se pozornice i otići u druge poslovne vode, druge zemlje. Velike su to, priča, promjene.
– To je šok za duh i tijelo. Ali čovjek se na svašta navikne – kaže.
Dolaskom pandemije već je, priča, bila uigrana u borbi za preživljavanje. Kad je, naime, shvatila da na estradi više nema zarade, zasukala je rukave i otišla na sezonski rad u Dalmaciju. Radila je u kuhinji. Bio je to, nakon megahita, prvi njezin posao izvan glazbe. Potom je spakirala kofere i otišla u Englesku. Tamo se bavila njegovateljstvom. Kad bi uhvatila slobodno vrijeme, voljela se šetati gradovima, poljima, šumama, voćnjacima… Zadnjih mjeseci radila je u jednom zagrebačkom kafiću. S vremenom je stekla samopouzdanje, samu sebe je osnažila. Sad su opet otvorene opcije za ponovni odlazak u inozemstvo, spominje München. Još jednom je spremna sve napustiti i po bolje sutra otići u neku drugu zemlju.
Ella Jantoš, Foto: Privatni album
Novu godinu dočekat će s tamburom i violinom, na jednom privatnom partyju. Ide, kaže, nešto malo otpjevati. Na dočeku će izvesti i pjesmu, znakovita naslova “Znam da budni smo”, koju je snimila nedavno i koja silno podsjeća na ‘90-e. Svima, a posebice najslabijima, starijim ljudima, umirovljenicima… želi da im 2022. donese značajne promjene u životima, naravno, na bolje.
Svoju kćer Rozi sama je podizala. Kao samohranoj majci najteže joj je padalo kad su djeca crtala obiteljsko stablo i kad su tate dolazili po curke u vrtić. Ellini povremeni odlasci u inozemstvo, njezinoj su jedinici teško padali. Sad već, priča, dugo nije bila, ali sprema se opet. Mora.
– Mislim da se i ona naviknula, ali vezane smo i moji odlasci teško joj padaju. Nema više bake a ni djeda, a s ocem nema kontakt otkad je narasla – priča Ella.
Na upit veseli li se budućnosti odgovara da ne zna čemu bi se veselila. Posla kojeg mora odraditi, srećom, ima preko glave, a i Rozi će krenuti u srednju školu. Baš kao i njezina mama, baka i djed… i Rozi voli zapjevati. Za sad, samo po doma, pred ogledalom.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
