Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku

Tatjana Pacek
31. prosinca 2020.
Priče
A- A+

Vlasnik megahitova 70-ih „Ulica jorgovana“ i „Sedam suza“ ne želi u mirovinu niti se može zamisliti kao tipičnog umirovljenika. Radit će, kaže, dok ga noge nose, a uz odvjetničku karijeru i dalje snima, pa početkom 2021. ponovo želi objaviti singl.

Foto: Tatjana Pacek

Foto: Tatjana Pacek

Želim da prođe ova 2020., sa svim šokovima koje je donijela. Od zdravstvenih na koje su se nadovezali ekonomski i preživljavanje. Želim svima puno zdravlja, da opet sve profunkcionira, jer sad ne funkcionira ništa – kaže nam Darko Domijan.

Pjevač će godinu iza nas pamtiti po prvom lockdownu, kad nitko nije mogao nikuda, kad su svima bile vezane ruke. Tad se bavio svojim vrtom, poljoprivredom. Imao je dovoljno vremena i briga oko povrća mu je bila veselje.

– Ništa drugo nisam ni mogao raditi. Za svoje potrebe sam sadio, paradajza je bilo puno pa sam ga kuhao, radio šalšu, zamrznuo i tako. Nisam imao za zimnicu, to sam kupovao. Ostalo je puno zelenih paradajza koje sam pobrao i kiselio ih, od njih sam radio zimnicu – priča.

U 2021. je ušao sam, bio je kod kuće. To mu je, kaže, uz televiziju i klopicu bilo najdraže. Ima, naravno, dobrih prijatelja ali su u Međimurju, a Darko nema propusnicu. A i, dodaje, nije mu se nikamo išlo.

Dočeci iz 70-ih i danas se pamte

– Uživao sam u svom miru, dobar sam si sam sa sobom – govori.

Rado se sjeti dočeka 70-ih i 80-ih godina i nije mu jasno kako je to tad izdržavao. Jer, doček u, primjerice, Stubičkim Toplicama u hotelu Matija Gubec trajao je tri noći. Tamo je pjevao za nekoliko dočeka. Trajalo je do 5.30 u jutro. Drugi dan je mislio kako su ljudi umorni pa ove noći neće izdržati tako dugo. A ono, bilo je još duže. Pa treći dan opet, ponadao se „valjda će biti kraće“, no bilo je samo jedan sat kraće.

– Ni danas ne razumijem kako sam izdržao. Ok, bio sam mlađi, u kondiciji, ali unatoč svemu… trebalo je i tad čuvati glas. Pamtim da su svi pjevali, a bila je i dobra zarada. Nitko si nije mogao dopustiti da kaže „Ove godine neću pjevati, ostajem doma“ – priča Darko.

Ne zna koliko su istinite priče o basnoslovnim zaradama za doček Nove godine. Zadnjih godina manje se nastupa po hotelima, češće su to svirke po gradskim trgovima. Honorare isplaćuju gradovi, općine, ali svote nisu beznačajne.

– Naši honorari su bili pristojni, nisi od njih padao u nesvijest, niti si mogao kupiti novi auto. Bilo je i u to doba dvoje, troje pjevača koji su bili najpopularniji pa su po novinama uveličavali svoje honorare da ispadne kako su najplaćeniji – prisjeća se.

Tih godina nije u miru ni kavu mogao popiti. Na to je, kao jedan od najpopularnijih pjevača, bio spreman. Legao bi nakon svirke u šest sati, i nije  mogao spavati dulje od 11. Pa bi popio kavu i otišao u šetnju,  da se napuni svježim zrakom, kisikom. Nakon ranijeg ručka povukao bi se nazad u sobu.

– Odmarao sam do nastupa i pripremao se za sljedeći. Hotelski bar bio je pun gostiju koji su nastavljali slaviti od prošle noći, orila se pjesma po hodnicima, barovima i da sam se spustio, ne bih mogao pobjeći. Zvali bi da im se pridružim,   morao sam se jako čuvati da ne zaglibim. Izbjegavao sam susrete da me netko ne uhvati jer preda mnom su bila još dva nastupa – priča Darko.

Kad je 1974. izašla njegova „Ulica jorgovana“ nije mogao normalno prošetati gradom, ali ta ga zaustavljanja nisu smetala i nije ih izbjegavao. Nikad, kaže, nije glumio zvijezdu. Volio je ići i na plac, u mesnicu, u dućan. Prepoznavali su ga i to mu je bilo drago.

Zvjezdani život, bez čavrljanja s ljudima, mu je nezamisliv

– Nije bilo razloga da izbjegavam ljude, a i mogao sam to samo tako da se zatvorim u stan i ne izlazim nikuda. Takav mi je život bio nezamisliv. Godilo mi je da me prepoznaju, imao sam strpljenja i živaca za razgovore s ljudima, volio sam i ja njih. Vidio sam da im je drago popričati sa mnom, a shvatio sam to i kao dio posla – govori.

Nepunih pola stoljeća, 47 godina od „Ulice jorgovana“ mu je proletjelo. Sad mu se čini da je bilo davno, ali kad prebroji godine, baš mu puno zvuči. Imao je tad samo 22 godine. Sjeća se, smije se, i ranijih godina pa mu zvuči jako daleko kad kažu „To je bilo prije pedeset i nešto godina“. „Ulica jorgovana“ i danas u njemu budi osmijeh. Pjevao ju je i na jedinom nastupu tijekom korone.

– Bila je to privatna zabava u Varaždinu. Jedna je profesorica išla u mirovinu i njezine kćerke su joj spremile iznenađenje. Od kad sam se pojavio na sceni, ta me je žena obožavala. Rekla mi je „Da sam rodila sina, nazvala bih ga Darko“. Pjevao sam joj dakle na zabavi na kojoj je bilo 30-tak uzvanika. I naravno da nije prošla bez „Ulice jorgovana“ – rekao je Domijan.

Davno je pokušao eksperimentirati i na nastupima ne pjevati pjesmu koja je osvojila generacije. Na kraju nastupa publika bi vikala „A jorgovani?“.  Pjesma je to koja se s veseljem pjeva gotovo 50 godina, a lako se moglo dogoditi da uopće ne bude snimljena. Domijanu se svidjela na prvu i htio ju je snimiti, no skladatelj Rajmond Ruić bio je u dvojbi. Smatrao je da je pjesma nježna, sentimentalna, da je treba bend snimiti i graditi karijeru mimo Domijanove. Te 1974. bio je na turneji po ondašnjem SSSR-u, imao je note od „Jorgovana“ i uvrstio je pjesmu u repertoar.

Malo je nedostajalo da „Ulica jorgovana“ ne bude snimljena

– Kad sam je otpjevao naša ekipa je izašla iz garderobe i škicali su iza zavjese. Poslije su me pitali koja je to pjesma, jako im se svidjela. Nešto čudno odmah se  oko nje počelo događati. Kad sam se vratio, rekao sam Ruiću da će pjesma biti ludnica i da je moramo snimiti. Nisam nikad imao nos za to što će biti hit, ali za ovu sam znao. I pokojni Đorđe Novković je rekao da će se prodati u barem 50.000 primjeraka. To je za ono vrijeme bilo jako puno – govori Darko.

Foto: Tatjana Pacek

Singlica „Ulica jorgovana“ prodala se u 100.000. Nedavno ju je pjevao i najmlađoj kćeri na vjenčanju. Kasniji album „Put u raj“ s megahitom „Sedam suza“ imao je tiražu od 170.000, a „Ruže u snijegu“ prodao se u više od 250.000 primjeraka. Time je Domijan postao jedan od najtiražnijih pjevača bivše zemlje.

Karijera je bila zavidna, a onda je u ondašnji Jugoton donio pjesme za novi LP. Uslijedio je šok jer urednik mu je rekao da nešto gore u životu nije čuo. Darku je puknuo film. Mogao je, smatra, biti barem toliko pristojan da kaže „To mi se ne sviđa“ ili „Pjesme neće biti komercijalne“.

– Jako me je to pogodilo, u toj mjeri da sam se ostavio glazbene karijere. Otišao sam na fakultet koji sam zapustio zbog glazbe i rekao idem diplomirati. Razočarao sam se. Možda nisam trebao tako emotivno reagirati, ali ne žalim ni danas. Očito se nisam znao nositi s time, teško mi je bilo. Godinu ili dvije uopće nisam palio radio. Nisam mogao slušati dojučerašnje kolege, oni su pjevali, a ja doma – prisjeća se.

Bavio se pravom ali i dalje je koketirao s glazbom. Ipak, to više nije bilo to. Prije osam godina ušao je u bend D’legende. Pjevao je s Duškom Lokinom, Željkom Krušlinom Kruškom i pokojnim Kićom Slabincem. Osnivanje benda inicirali su Duško Lokin i estradni menadžer Vladimir Mihaljek. Imali su, priča, i iznenađujuće dobru podršku.

Ne vidi sebe kako karta, u parkiću priča s ekipom

Ideja se rodila jer je Mihaljek tad radio koncerte s legendama. Okupio je Duška Lokina, Kiću, Dalibora Bruna, Danijela Popovića, Borisa Babarovića, mene…. pa je ubacio i mlađu ekipu, Krušku, Alena Slavicu. Gdje god su nastupali koncerti su bili puni. Međutim, troškovi su bili veliki pa je sve bilo na granici rentabilnosti.

– Pjevali smo skoro za benzin i sendvič. Iz strasti i želje da budemo na bini jer mnogi od nas već tad nisu redovito nastupali, nedovoljno koliko su htjeli. D’legende nisu opstale. Nismo se svađali, ali teško je bilo uskladiti nas. Svaki od nas imao je svoje mušice, uvijek bi došlo do laganih nesporazuma i puno truda je trebalo uložiti u razgovore, da se uopće održimo na okupu – kaže.

Njegovi dani sad nisu umirovljenički. Nije u mirovini iako ima dovoljno godina da bi to trebao biti. Dok ga noge nose, radit će. Kao odvjetnik ima dovoljno posla. Uz to, Darko i nema velikih želja, zahtjeva. Cijeli život puno je radio od kuće, ne samo u koroni. Uvijek je, govori, posao nosio kući, radio i vikendima.

– Ne mogu se nikada zamisliti kao tipičnog umirovljenika. Da kartam, u parkiću pričam s ekipom… da živim usporeno. Često razmišljam o tome jer jednom će doći kraj i mom radnom vijeku. I sad se zateknem da dođem na sud pa oko sebe vidim mlade kolege i kolegice. Sam sebi sam čudan ali ne osjećam se staro pa me ne dira. Razmišljam si „Što kad to više neću raditi?“ Sigurno neću sjediti i hraniti golubove. Sad me okupira da si kupim čelo i opet počnem svirati – kaže.

Vidim želju države da umirovljenicima olakša život

Nije ga svirao desetljećima, ali možda će opet, za svoju dušu. Osim čela, uživa u prirodi, svom gruntu, kuhanju, a voli i dobro pojesti. Žao mu je umirovljenika koji poput Duška Lokina žive od 1300 kuna mirovine. Misli da je umjetnost s time izgurati mjesec. Neki se, govori, snalaze, pa rade dodatno, ali iskreno suosjeća s onima koji nemaju dodatna primanja.

– Mi možemo raditi i dalje, možda si kao pjevač nekome i smiješan kad se u ovim godinama popneš na pozornicu, ali ne svima. Ali kad je u publici moja generacija… osjećam se dobro. Bude i mladih koji znaju riječi pjesama – kaže.

Vidi želju države da olakša život umirovljenicima, ali problem je, smatra, u novcu. I bit će, dodaje, sve teže jer je sve manje radnika. Na jednog umirovljenika ide 1,5 zaposlenih. Nema proizvodnje i tu je, razmišlja, najveći problem.

– Ne može tako malo zaposlenih hraniti toliko puno umirovljenika. Želim da se to pomakne s mrtve točke, ali bojim se da u 2021. to neće biti izvedivo. Bez obzira na to što pričaju o rastu BDP-a. Još dvije, tri godine će trebati da se vratimo na 2019. – rekao nam je Darko.

Dodao je da u novoj godini želi objaviti novi singl. Ima snimljene dvije pjesme i s jednom bi volio izaći van početkom sljedeće godine. Sve je, kaže, gotovo, još samo treba dogovoriti s diskografskom kućom.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: