Mladen Bodalec: “Imaš 2.000 kuna mirovine pa dobiješ 2.100. Kakva je to pomoć?”

Tatjana Pacek
15. travnja 2022.
Priče
A- A+

Frontmen Prljavog kazališta ne zna što bi mislio, izgovorio na temu mirovina, kao ni o svim minimalnim plaćama, o tome kako stariji ljudi moraju raditi da bi preživjeli, a poslodavci ih ne žele, tjeraju ih čim prije u mirovinu. Čovjek je, kaže, zgranut kad vidi te nepravedne preraspodjele, odnose prema radu, radnicima, čovjeku…

Mladen Bodalec, Foto: Fan Page Prljavo kazalište

– Naravno da mi je žao ljudi koji i nakon 40 godina rada, u mirovini moraju raditi. Ne iz želje, nego iz potrebe. Ne znam kako reformirati mirovinski sustav, što uopće napraviti da stariji ljudi dostojanstvenije žive. Kad govorimo o ‘običnim’ ljudima u mirovini, onima koji nisu radili kao menadžeri, poduzetnici i slično, i da im se poduplaju mirovine, opet ne bi bilo dobro – rekao je Mladen Bodalec (63).

Frontmenu Prljavog kazališta ne sviđaju se ti povremeni dodaci od 100 kuna na mirovinu. Ne vjeruje da to ikome pomaže. Imaš 2.000 mirovine, pa onda dobiješ 2.100? Pita se kakva je to pomoć? I zašto uopće pomagati kad su ljudi u svojih 35, 40 godina rada zaradili puno više mirovine od ovih koje primaju. Samo parking, dodaje, u pojedinim dijelovima grada stoji 16 kuna?! O svim mogućim poskupljenjima ne želi ni govoriti.

Ne zna opisati kakvi se osjećaji u njemu bude kad vidi kakve iznose ljudi primaju za pošteno odrađeni cijeli radni vijek. Ne zna što bi mislio, izgovorio na tu temu, kao ni o svim minimalnim plaćama, o tome kako stariji ljudi moraju raditi da bi preživjeli, a poslodavci ih ne žele, tjeraju ih čim prije u mirovinu, kao i o svemu drugome.

– Čovjek je zgranut kad vidi te nepravedne preraspodjele, odnose prema radu, radnicima, čovjeku… Današnjem modernom hrvatskom poduzetniku ne treba puno novca. Treba mu sav novac. A istom se Bogu mole nedjeljom u crkvi, i poslodavac i radnik. I sve je, kao, divno i krasno. Nije! Barem radniku nije – kaže.

Nadam se da ću i u mirovini biti na pozornici

Izračunao si je nedavno kakva će biti njegova mirovina, koja mu predstoji za dvije godine. Nije ohrabrujuće, a ni svijet se neće tako brzo promijeniti u smislu da će radniku biti bolje. Vidi razliku između naših i zapadnih umirovljenika.

– Znam da Zapad zna biti jako bešćutan i prema beskućnicima i prema starijima, ali pretpostavljam da se vani, u tom lancu u nekoj tvornici, ipak nađe neko malo zadovoljstvo. Znaš da nećeš biti direktor, ali si zadovoljan s onim što dobiješ. Jer možeš preživjeti, pa ćeš tamo i od te male mirovine opet preživjeti. Kod nas to nije tako. Stariji ljudi su s pravom nezadovoljni, a biti trajno nezadovoljan u životu, nije dobro – govori.

Nerijetko se druži sa starijima. U Crkvi ima kontakt s njima, a i otac mu je bio u Domu za starije u Oroslavlju pa je i tamo bio u tom miljeu. Primjećuje i razlike, nekad i sad. Danas, priča, stariji ljudi imaju vozačke dozvole, aute… puno njih vozi i s 80. Istina, jesu malo usporeni, ali voze. Nekad to nije bilo, 50-ih, 60-ih, 70-ih je u obitelji postojao jedan auto koji je vozio netko mlađi.

Mladen Bodalec, Foto: Fan Page Prljavo kazalište

Do njegove mirovine ima još dvije godine. Nada se da će i nakon toga biti na pozornici.

– Hvala Bogu, priča, zdravlje nas služi i nadam se da je pred nama još puno novih pjesama – kaže.

Osim što pjeva u Prljavom kazalištu, godinama je radio i kao odvjetnik. Prava se je ostavio, ima dvije, tri godine, nije više u odvjetništvu, pa će, kad dođe to vrijeme, živjeti od svirki i mirovine. O zrelim godinama još ne razmišlja. Nema želja niti planova kako će ispuniti vrijeme.

Odnos prema starijima ovisi o kućnom odgoju mlađih

– Ove dvije godine su nas tako sve spustile na zemlju. Pandemija, potres, rat… prestrašno je što se događa. Imali smo dvije godine vremena, a ubijala nas je spoznaja da ne znaš što ti nosi jutro, što dan. Moje raspoloženje bilo je čudno. Nisam bio ni zabrinut, ni tužan, ali nisam bio dobro. I sad je tako. Ne možeš doći doma i ne pogledati novosti u Ukrajini, ne možeš se isključiti i puštati si samo glazbu. Netko možda može i to. Ukratko, dvije godine su prošle, a nisam ih iskoristio za neka životna poslaganja. Čekam bolja vremena – kaže.

Smatra da bi odnos prema starijim ljudima trebao biti bolji. Kako društva, tako i pojedinaca. Ističe da sve ovisi o kućnom odgoju. Trebalo bi biti normalno, i o tome se po Bodalcu ne treba ni govoriti, da se mladi u tramvaju trebaju ustati starijima. Drugačije opservacije ga je sram i spomenuti. Svoju djecu po tom pitanju ništa posebno nije učio.

– Vidjeli su kako se ja odnosim prema svojim roditeljima, starijima općenito, pa se podrazumijeva da će i oni tako. Valjda vide kako se trebaju ponašati, odnositi prema starijima, koliko treba biti na usluzi, imati poštovanja. Nisam imao neke posebne odgojne metode nego im sve ukazivao primjerom. Plus sve što su učili u crkvi i školi. Valjda će takva razmišljanja donijeti bolji svijet – priča.

Smatra da će još stoljeća proći dok se ne promijeni ta percepcija odnosa prema njima, dok mladi ne shvate da će starost jednom i njih dočekati i da će se prestati živcirati zbog onog “Eeee, u naše vrijeme je bilo bolje” ili “Kamo to sve vodi…”

– Taj odnos starih i mladih je prvenstveno stvar kulture i kućnog odgoja. Kako godine prolaze i kako i ti ulaziš, nađeš se u tom početku zlatnog doba, tako sve više razmišljaš o tim odnosima – govori.

Njegov odnos prema starijim kolegama i danas je pun poštovanja. Njegovi stariji kolege, priča, ne slave 20 ili 30 godina na pozornici, nego 50, 60. I nitko od njih, ističe, nije zalutao u glazbu niti se tu slučajno našao, a održali su se tolike godine na sceni.

Prva smo generacija koja će s rock’n’rollom u mirovinu

– Od Splita 68., svih festivala koji su tad puno značili do danas. Želim naglasiti da tu nije bilo fuliranja, svi su oni beskrajno talentirani i uvijek imam veliki respekt. Imao sam ga na počecima, imam ga i danas. S mnogima od njih žanrovski nemam dodirnih točaka, ali uvijek se veselim sresti te ljude. Gabi, Tereza, Radojka… popričam sa svima, komentiramo događanja i uvijek netko baci neku anegdotu… Uvijek to bude s velikim poštovanjem, ja sam taj koji ću prvi pozdraviti Miru Ungara – rekao je Bodalec.

Mladen Bodalec, Foto: Fan Page Prljavo kazalište

Pamti vremena kad se divio Dragi Mlinarcu, kad je bio sudionik Novog vala, gledao nastupe Prljavaca, Haustora, Valjka, Azra, Filma…

– Sve te današnje kolege nekad sam gledao raširenih očiju. Išao sam i na neke tribine koje nam je pokojni Ivica Percl organizirao u Dubravi, pa bi na njih dolazili gosti. Bio je među ostalima i Jurica Pađen iz Aerodroma. S godinama se svi mi potrudimo ostaviti neki trag pa ti naši odnosi više nisu adolescentska divljenja nego suradnje i prijateljstva. Gledaš s poštovanjem što oni rade – govori.

S jednakim poštovanjem kolege gledaju njega. Ime Mladena Bodalca jamstvo je dobre svirke, zbog njega će se prodati i najveći prostori. Iako je od malih nogu htio pjevati, njegovi roditelji ulaskom u rock vode nisu bili oduševljeni.

– Strepili su što će se događati sa školom, jer sam zanemario studij prava – smije se danas.

Prljavce i bendove Novog vala smatra prvom generacijom koja će se domoći mirovine u rock’n’rollu kao zanimanju. Da su aktivno na sceni 40 godina i sve te godine pune velike dvorane, to se, kaže, sad prvi put događa.

– Do sad nije bilo tako i uistinu ne znam od čega žive Bijele strijele, Crveni koralji, kakvi su njihovi mirovinski statusi – završava Bodalec.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Mladen Bodalec: “Imaš 2.000 kuna mirovine pa dobiješ 2.100. Kakva je to pomoć?”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap