Mladen Bodalec: “Imaš 2.000 kuna mirovine pa dobiješ 2.100. Kakva je to pomoć?”
Frontmen Prljavog kazališta ne zna što bi mislio, izgovorio na temu mirovina, kao ni o svim minimalnim plaćama, o tome kako stariji ljudi moraju raditi da bi preživjeli, a poslodavci ih ne žele, tjeraju ih čim prije u mirovinu. Čovjek je, kaže, zgranut kad vidi te nepravedne preraspodjele, odnose prema radu, radnicima, čovjeku…
Mladen Bodalec, Foto: Fan Page Prljavo kazalište
– Naravno da mi je žao ljudi koji i nakon 40 godina rada, u mirovini moraju raditi. Ne iz želje, nego iz potrebe. Ne znam kako reformirati mirovinski sustav, što uopće napraviti da stariji ljudi dostojanstvenije žive. Kad govorimo o ‘običnim’ ljudima u mirovini, onima koji nisu radili kao menadžeri, poduzetnici i slično, i da im se poduplaju mirovine, opet ne bi bilo dobro – rekao je Mladen Bodalec (63).
Frontmenu Prljavog kazališta ne sviđaju se ti povremeni dodaci od 100 kuna na mirovinu. Ne vjeruje da to ikome pomaže. Imaš 2.000 mirovine, pa onda dobiješ 2.100? Pita se kakva je to pomoć? I zašto uopće pomagati kad su ljudi u svojih 35, 40 godina rada zaradili puno više mirovine od ovih koje primaju. Samo parking, dodaje, u pojedinim dijelovima grada stoji 16 kuna?! O svim mogućim poskupljenjima ne želi ni govoriti.
Ne zna opisati kakvi se osjećaji u njemu bude kad vidi kakve iznose ljudi primaju za pošteno odrađeni cijeli radni vijek. Ne zna što bi mislio, izgovorio na tu temu, kao ni o svim minimalnim plaćama, o tome kako stariji ljudi moraju raditi da bi preživjeli, a poslodavci ih ne žele, tjeraju ih čim prije u mirovinu, kao i o svemu drugome.
– Čovjek je zgranut kad vidi te nepravedne preraspodjele, odnose prema radu, radnicima, čovjeku… Današnjem modernom hrvatskom poduzetniku ne treba puno novca. Treba mu sav novac. A istom se Bogu mole nedjeljom u crkvi, i poslodavac i radnik. I sve je, kao, divno i krasno. Nije! Barem radniku nije – kaže.
Nadam se da ću i u mirovini biti na pozornici
Izračunao si je nedavno kakva će biti njegova mirovina, koja mu predstoji za dvije godine. Nije ohrabrujuće, a ni svijet se neće tako brzo promijeniti u smislu da će radniku biti bolje. Vidi razliku između naših i zapadnih umirovljenika.
– Znam da Zapad zna biti jako bešćutan i prema beskućnicima i prema starijima, ali pretpostavljam da se vani, u tom lancu u nekoj tvornici, ipak nađe neko malo zadovoljstvo. Znaš da nećeš biti direktor, ali si zadovoljan s onim što dobiješ. Jer možeš preživjeti, pa ćeš tamo i od te male mirovine opet preživjeti. Kod nas to nije tako. Stariji ljudi su s pravom nezadovoljni, a biti trajno nezadovoljan u životu, nije dobro – govori.
Nerijetko se druži sa starijima. U Crkvi ima kontakt s njima, a i otac mu je bio u Domu za starije u Oroslavlju pa je i tamo bio u tom miljeu. Primjećuje i razlike, nekad i sad. Danas, priča, stariji ljudi imaju vozačke dozvole, aute… puno njih vozi i s 80. Istina, jesu malo usporeni, ali voze. Nekad to nije bilo, 50-ih, 60-ih, 70-ih je u obitelji postojao jedan auto koji je vozio netko mlađi.
Mladen Bodalec, Foto: Fan Page Prljavo kazalište
Do njegove mirovine ima još dvije godine. Nada se da će i nakon toga biti na pozornici.
– Hvala Bogu, priča, zdravlje nas služi i nadam se da je pred nama još puno novih pjesama – kaže.
Osim što pjeva u Prljavom kazalištu, godinama je radio i kao odvjetnik. Prava se je ostavio, ima dvije, tri godine, nije više u odvjetništvu, pa će, kad dođe to vrijeme, živjeti od svirki i mirovine. O zrelim godinama još ne razmišlja. Nema želja niti planova kako će ispuniti vrijeme.
Odnos prema starijima ovisi o kućnom odgoju mlađih
– Ove dvije godine su nas tako sve spustile na zemlju. Pandemija, potres, rat… prestrašno je što se događa. Imali smo dvije godine vremena, a ubijala nas je spoznaja da ne znaš što ti nosi jutro, što dan. Moje raspoloženje bilo je čudno. Nisam bio ni zabrinut, ni tužan, ali nisam bio dobro. I sad je tako. Ne možeš doći doma i ne pogledati novosti u Ukrajini, ne možeš se isključiti i puštati si samo glazbu. Netko možda može i to. Ukratko, dvije godine su prošle, a nisam ih iskoristio za neka životna poslaganja. Čekam bolja vremena – kaže.
Smatra da bi odnos prema starijim ljudima trebao biti bolji. Kako društva, tako i pojedinaca. Ističe da sve ovisi o kućnom odgoju. Trebalo bi biti normalno, i o tome se po Bodalcu ne treba ni govoriti, da se mladi u tramvaju trebaju ustati starijima. Drugačije opservacije ga je sram i spomenuti. Svoju djecu po tom pitanju ništa posebno nije učio.
– Vidjeli su kako se ja odnosim prema svojim roditeljima, starijima općenito, pa se podrazumijeva da će i oni tako. Valjda vide kako se trebaju ponašati, odnositi prema starijima, koliko treba biti na usluzi, imati poštovanja. Nisam imao neke posebne odgojne metode nego im sve ukazivao primjerom. Plus sve što su učili u crkvi i školi. Valjda će takva razmišljanja donijeti bolji svijet – priča.
Smatra da će još stoljeća proći dok se ne promijeni ta percepcija odnosa prema njima, dok mladi ne shvate da će starost jednom i njih dočekati i da će se prestati živcirati zbog onog “Eeee, u naše vrijeme je bilo bolje” ili “Kamo to sve vodi…”
– Taj odnos starih i mladih je prvenstveno stvar kulture i kućnog odgoja. Kako godine prolaze i kako i ti ulaziš, nađeš se u tom početku zlatnog doba, tako sve više razmišljaš o tim odnosima – govori.
Njegov odnos prema starijim kolegama i danas je pun poštovanja. Njegovi stariji kolege, priča, ne slave 20 ili 30 godina na pozornici, nego 50, 60. I nitko od njih, ističe, nije zalutao u glazbu niti se tu slučajno našao, a održali su se tolike godine na sceni.
Prva smo generacija koja će s rock’n’rollom u mirovinu
– Od Splita 68., svih festivala koji su tad puno značili do danas. Želim naglasiti da tu nije bilo fuliranja, svi su oni beskrajno talentirani i uvijek imam veliki respekt. Imao sam ga na počecima, imam ga i danas. S mnogima od njih žanrovski nemam dodirnih točaka, ali uvijek se veselim sresti te ljude. Gabi, Tereza, Radojka… popričam sa svima, komentiramo događanja i uvijek netko baci neku anegdotu… Uvijek to bude s velikim poštovanjem, ja sam taj koji ću prvi pozdraviti Miru Ungara – rekao je Bodalec.
Mladen Bodalec, Foto: Fan Page Prljavo kazalište
Pamti vremena kad se divio Dragi Mlinarcu, kad je bio sudionik Novog vala, gledao nastupe Prljavaca, Haustora, Valjka, Azra, Filma…
– Sve te današnje kolege nekad sam gledao raširenih očiju. Išao sam i na neke tribine koje nam je pokojni Ivica Percl organizirao u Dubravi, pa bi na njih dolazili gosti. Bio je među ostalima i Jurica Pađen iz Aerodroma. S godinama se svi mi potrudimo ostaviti neki trag pa ti naši odnosi više nisu adolescentska divljenja nego suradnje i prijateljstva. Gledaš s poštovanjem što oni rade – govori.
S jednakim poštovanjem kolege gledaju njega. Ime Mladena Bodalca jamstvo je dobre svirke, zbog njega će se prodati i najveći prostori. Iako je od malih nogu htio pjevati, njegovi roditelji ulaskom u rock vode nisu bili oduševljeni.
– Strepili su što će se događati sa školom, jer sam zanemario studij prava – smije se danas.
Prljavce i bendove Novog vala smatra prvom generacijom koja će se domoći mirovine u rock’n’rollu kao zanimanju. Da su aktivno na sceni 40 godina i sve te godine pune velike dvorane, to se, kaže, sad prvi put događa.
– Do sad nije bilo tako i uistinu ne znam od čega žive Bijele strijele, Crveni koralji, kakvi su njihovi mirovinski statusi – završava Bodalec.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Vitomira Lončar: “Potjerali su me u mirovinu sa 56 godina. Spakirala sam se i počela novi život u Kini”
- Matija Vuica: Tužno je kad su stariji primorani nasloniti se na zgradu, pružiti ruku i prositi
- Kiki Ugrina: Umjesto skrbi koju su zaslužili, stariji danas mjesecima čekaju na pretrage
- Ante Batinović: “Ljudi u mirovini nisu starci, Stonesi ‘rokaju’ u 80-ima i nitko im ne broji”
- Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”
- Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
