Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
Zadranka Marina Tomašević prisjetila se odrastanja, ljubavi koje su joj roditelji pružili i trenutka kad je između podizanja kćeri i karijere odabrala ovo prvo. Nikad nije požalila zbog te odluke. Danas joj se sva uložena ljubav vraća pa uživa u društvu unuka, pjeva i radi crteže u crnom vinu po narudžbi.
Marina Tomašević, Foto: Privatni album
– Nisu stariji ljudi važni samo meni, već smatram da su jako važni samom društvu. Oni su energetski balans, pokazatelji vrijednosti života. Njihovi savjesti su dragocjeni, mudrost života i zaista obožavam druženje s ljudima zlatne dobi. Imam jako dobru prijateljicu, koja je ušla u devedesete – rekla je Marina Tomašević.
Zadranka itekako pamti prve kontakte sa starijim kolegama, prema kojima je imala veliko poštovanje. Ima ga i dan danas. Bila je jako sretna, jer suradnja s njima je bila i potvrda njezine vrijednosti. Tomislav Ivčić, Rajko Dujmić… velikani su s kojima je radila.
– Jako mi nedostaju, pogotovo Tomislav, koji je otišao u trenutku velike ekspanzije stvaralaštva. Imali smo velike planove. Ponosna sam što su takva dva velikana dala upravo meni povjerenje, pamtit ću ih po njihovoj kreativnoj senzibilnosti, mudrosti…ima toga puno… Jako mi nedostaju – prisjeća ih se Marina.
Zanimljivo joj je bilo, u vrijeme početaka, surađivati sa starijim kolegama, pogotovo zato što je tad postojao sistem vrijednosti. Nije, naime, svatko mogao dobiti, zaslužiti mjesto na estradi. Toga su itekako bili svjesni njezini stariji kolege, zato i je bilo uzajamno poštovanje. Nepuna četiri desetljeća kasnije, kaže da je odnos nekih novih klinaca prema njoj prožet poštovanjem.
Roditelji uvijek nedostaju, a ja sam svoje rano izgubila
– Ne družim se često s tim novim klincima, mada bih im rado dala puno savjeta… – kaže.
Smatra da je vrijeme njezina odrastanja bilo puno normalnije i stoga što se poštovanju prema starijima učilo još u pelenama. Marina je smatrala najnormalnijim činom pozdraviti starije, dignuti se sa stolice, ako je netko stariji stajao blizu nje. To čini i danas. Roditelji joj silno nedostaju.
– Oboje su bili predivni. Na žalost, majku sam izgubila rano, a i tatu. Uz njega sam bila posebno vezana. Roditelji nam uvijek nedostaju pa i sad, kad smo i mi u nekim godinama – priča Marina.
Sve što su joj usadili roditelji trudila se prenijeti na kćer i unuka. Kćer je sama odgajala, usađivala joj kako treba imati povjerenja, prije svega u nju kao majku, a onda i u sebe. Ljudi se, smatra, rađaju s određenim crtama karaktera, a Marinina kćer od malih je nogu bila predivno stvorenje.
– To je i ostala i hvala joj na tome. Danas su vremena drugačija, zaista se trebaš jako potruditi da dobiješ vrijeme druženja s njima. Ali ljubav, strpljenje i mudrost sve mogu. Današnja su djeca pretrpana raznim informacijama, brzinom života, zato mislim da su bake i djedovi melem, jako potrebni za zdrav odgoj djeteta – smatra.
Marina Tomašević, Foto: Privatni album
Kćer je podizala kao samohrana majka. U početku, do njene dvanaeste godine roditelji su joj pomagali, ali odlaskom mame i početkom rata, njih dvije su se zajedno preselile u Zagreb. Taj period Marina pamti kao ni malo lagan.
– Morala sam odlučiti, karijera ili ona… naravno da mi je karijera bila na drugom mjestu i nisam požalila nikada… – kaže.
Tuga i bijes me obuzimaju kad vidim kako se tretiraju naši stariji
Danas se pola estrade voli pohvaliti kako ima njezin crtež u crnom vinu. Ili ga makar želi imati. Marina ističe da je zahvalna dragom Bogu na svim talentima koje ima. Voli razveseliti ljude, radost je u stvari, govori, prirodno stanje čovjeka, a prirodnost je ono što život čini laganim i lijepim. Nikad nije pohađala školu, čak ni tečaj crtanja.
– Mislim da je školovanje prenapuhan pojam u društvu, talenti su ti koji te označavaju… Crtanje i pjevanje je nešto s čime sam se rodila i još kao malo dijete pokazivala sam zanimanje prema tim kreativnim darovima… Nema te škole kao one koju ti dragi Bog da – priča.
Tu je strast pretvorila u posao pa danas crta po narudžbi. Do njezine mirovine ima još… no ne razmišlja, ne strepi kakva će biti. Jedna je od rijetkih koja se, s obzirom na to kako danas žive umirovljenici, ne plaši ni života nakon 65-e. Kad vidi kakve iznose ljudi primaju za pošteno odrađeni cijeli radni vijek u njoj se sve probudi.
– Stvarno se sva zgrozim. Pa kako ih nije sram? Naprosto nemam riječi. Tuga pomiješana s bijesom me obuzima kad vidim kako se tretiraju naši stariji glede mirovina, ali i svega ostalog… – govori Marina.
Starost zamišlja kao i većina ljudi. Želi mir, voljela bi uživati više u prirodi, u dobrim ljudima, baviti se sa svime onime što joj pričinjava zadovoljstvo i sreću…
– Jako vjerujem u Zakone Univerzuma, u Boga, u ono da smo vjerom i povjerenjem zaštićeni, u onu kako misliš to će ti i biti… nemam straha, strah već dugo ne stanuje u mojoj duši, a i smrti se ne bojim jer smrt kao takva ne postoji. O tome bih mogla danima pričati… dakle, sve je energija, a najjača je naša emocija… emocija ljubavi – govori Marina.
U izbjegavanju stresa pomažu mi meditacija, molitva, samoća…
Zadnjih godinu i pol nije nigdje nastupala. I njoj je, kao i drugim glazbenicima, bilo zabranjeno pjevanje. Lani je u Lisinskom trebala slaviti 35 godina karijere. I zbog korone je koncert bio odgođen. Na plakatu je stajalo 35, a zapravo se glazbom bavi 45 godina. Ne zna reći hoće li se obljetnički koncert ikad održati.
Marina Tomašević, Foto: Privatni album
– Nemam pojma što će se događati ubuduće, shvatila sam da mi je najvažnije, a i svima bi nam to trebalo biti važno, da sam dobro, da sam zdravo, da ne zamjeram, da mi se ne zamjera, da dišem punim plućima ovaj divan zrak na našoj planeti i da ne dozvolim nikome da mi kvari trenutke u životu, jer život je jako dragocjen. Nedavno sam snimila jednu predivnu pjesmu, upravo je u izradi i spot, crtam i dalje, stvari se jednostavno događaju onako kako trebaju – priča.
Dodaje kako je tek u pandemiji shvatila koliko je vlast licemjerna i što u stvari znači ne imati očekivanja od drugih, što znači imati prave prijatelje, i ona stara „što te ne uništi to te ojača“. Doma su se, kaže, dobro nosili s koronom. Čak su je svi i imali oko Nove godine.
– Poležali smo svi s temperaturama i osjećajem kao da imaš gripu i hvala dragom Bogu, evo nas živih i zdravih, kao i mnogi koji su je preboljeli. Prirodni imunitet je taj koji nas štiti od svih bolesti, a najvažnije za imunitet je izbjegavati stres što je više moguće. Tu mi uvelike pomaže meditacija, molitva, samoća, razgovori sa sobom, čitanje, razumijevanje i sve tome slično – kaže Marina.
Planova u drugom dijelu 2021. nema. Ništa više ne planira na veliko, jednostavno vjeruje u moć sadašnjeg trenutka, koji nam, ističe, upravo ovdje i sada određuje naše sutra.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
