Drago (82) lijepo živi u mirovini: 'Rođen sam kao osmo dijete u srcu Velebita'

Umirovljenik Drago (82) rođen je u Drugom svjetskom ratu 1944. godine. Iz tog vremena piše i zapise, kako nam je rekao, jer ga sinovi i unučad potiču na to. Rođen je kao osmo i najmlađe dijete u obitelji u 'srcu Velebita', ističe, u selu Cesarica kod Karlobaga. U mirovini je već dva desetljeća, od 2006. godine. Kako je prošao Drugi svjetski rat pričao nam je ovdje i umirovljenik Marijan.

'Malo ljudi je na takav način preživjelo' 

Umirovljenik Drago živio je zimi uz more, a ljeti na Velebitu. Mama i tata bili su seljaci, imali su 'blaga' gore, a zimi su se spuštali dolje gdje se i rodio. Već sa sedam godina bio je 'korisna' osoba u familiji, kaže nam, čuvao je ovce, krave. Imali su nekoliko krava, mule i konje. Do petog razreda išao je pješice u školu četiri kilometra.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Do mog petog razreda išao sam dolje u Cesaricu u školu. Uvijek je bila selidba, kad škola završi u šestom mjesecu na Velebit, a u devetom dolje. Visinski nivo je gore oko 1.000 metara, tamo gdje smo živjeli, imali smo kuću, štalu. Radio sam, imao sam specijalnu malu kosu da mogu i ja raditi. Išao sam kasnije u školu u Karlobag, što je bilo deset kilometara udaljeno, najprije sam išao pješice, što je bilo dosta naporno. Nisu mogli platiti da negdje budem, rodbina s kojom smo do tada bili dobri, kada sam došao, su se ohladili… Moram djetinjstvo reći kako je bilo jer malo je ljudi na takav način dospjelo, preživjelo, kazao je umirovljenik Drago.

'Počeo sam raditi u Prvomajskoj kao strojobravar' 

Jedan od braće mu je kasnije kupio i bicikl pa je tako išao do škole u Karlobag. Drugi brat u Zagrebu je učio zanat u Prvomajskoj, a s 15 godina je došao kod njega u Zagreb. Prvo nisu znali u koju školu bi išao, a on je znao da želi u neku s kojom najprije može 'dobiti kruh'. Tako je upisao školu za strojobravara u Držićevoj koja postoji i danas.

– Počeo sam raditi u Prvomajskoj kao strojobravar i radio sam, rušio sam rekorde, imali smo rad na normu. Na pauzi sam za pet, šest minuta brzo pojeo grah i to je to. Bio sam tamo jednu godinu i pol dana. I onda sam dobio poziv za vojsku. Bio sam godinu i pol u Prištini na Kosovu, rekao je 82-godišnji Drago.

'Kada sam završio prijavio sam se u Elku' 

Kada se vratio u Zagreb vidio je da strojobravarija nije Bog zna što, priča nam Drago, da je puno posla. Preporučili su mu da uči engleski jezik jer je Prvomajska koje više nema jer su je uništili, kako kaže, poslovala u 72 zemlje. Bilo je dobro onima koji su putovali, išli su po svijetu i popravljali strojeve.

– Engleski sam prilično naučio i već sam htio da me uključe negdje, ali moji prijatelji s kojima sam učio engleski, rekli su da idu polagati ispit za Visoku tehničku školu jer se pri Strojarskom fakultetu otvorila ta škola. Rekli su mi da se prijavim, 'ako idete vi idem i ja'. Otišao sam bez pripreme, od 93 mjesta bio sam primljen 80., a bilo je 180 kandidata… Kada sam završio to prvi natječaj na koji sam se prijavio je bila tvornica Elka, tvornica kablova. Poslije su je uništili privatizacijom, ispričao nam je Drago koji je u Elki radio kao direktor.

Danas ima mirovinu od 1.600 eura 

Umirovljenik Drago ima 35 godina staža, otišao je u mirovinu čim je stekao prve uvjete. Danas ima mirovinu od 1.600 eura i smatra to dobrim iznosom. Ima dva sina, oboje su bili u MIOC-u i na FER-u. Neugodno mu je kada im je pokazivao svoje teke, kaže, i dvojke su mu bile dobre.

– Oni su imali sve petice, imam i petero unučadi. Najmlađa je u petom razredu osnovne, a najstariji unuk je u drugom razredu MIOC-a. Svi imaju petice, uvijek je 5.0. Sve mi suze idu, rekao je umirovljenik koji ističe da jako voli provoditi vrijeme s unucima. Kao penzioner imam i svoje društvo, sad nas više nije pet nego četiri. Već se skoro 20 godina sastajemo na Kvatriću na subotnjoj kavi, jedan je umro koji je bio najvitalniji od nas, ispričao nam je Drago kojega sada mori i briga o nećakinji koja je ostala bez roditelja, a ima određene poteškoće. 

'Svakome bi poručio da hoda, nema druge' 

Na Maksimiru je skoro svaki dan, šeće sat i pol, žao mu je što se nakon oluje dosta drveća polomilo. Suprugu boli koljeno pa baš i ne voli ići. Ispričao nam je da je glavnom alejom u parku Maksimir koja vodi do Vidikovca i stigao u Zagreb 1959. jer je njegov stric tu radio kao šumar, živio je u lugarskoj kući na Maksimiru. Dolazio je na ručak i tu je doma oduvijek, istaknuo je. Uvijek je vodio aktivan život, bavio se hrvanjem i kuglanjem, a osvrnuo se za kraj i na male mirovine. Redovito Maksimirom šeće i umirovljenica Ljubica, o čemu čitajte ovdje. 

– Tko može živjeti od 300, 400 eura danas, to je užas. Nemam rješenje što bi rekao, naši političari ne razumiju. Ne može se postići nešto kada ima toliko lopovluka. Najvažnija stvar koju bi svakome poručio je da hoda, nema druge. Bio sam sportaš, bavio sam se i kuglanjem. Imao sam dobar život, zadovoljan sam, zaključio je umirovljenik Drago. 

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.