Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi i afirmaciji društva, trebali bi imati bolje mirovine

Tatjana Pacek
24. listopada 2021.
Priče
A- A+

Svjetski proslavljeni slikar i književnik ne osjeća umor iako su se, kaže, godine nakupile. Razumije bunt mladih koji žele isticati svoju nekonvencionalnost, samouvjerenost… ali smatra da je danas odnos mladih prema starijima u dosta lošem stanju. Krivac za to je kućni odgoj.

Dimitrije Popović, Foto: Privatni album

– Tužni se osjećaji u meni bude kad vidim kakve iznose ljudi primaju za pošteno odrađeni cijeli radni vijek. Na sreću, ne živim samo od mirovine – rekao je Dimitrije Popović (70).

I on je jedan od umjetnika koji, na zadovoljstvo svih štovatelja njegovih djela, ne odlazi u mirovinu, ne ostavlja se ni kista, ni olovke… Nema ih namjeru pospremiti i reći “Dosta je bilo!”. Onu službenu, naravno, prima, ali i dalje radi punom parom.

– Dokle god ima potrebu za stvaranjem, umjetnikov duh ne miruje. Kao i svaki čovjek umjetnik je nemoćan pred licem smrti. Jedina utjeha mu je da za sobom ostavlja svoje djelo i tako na metafizički način nadilazi smrt – kaže.

Od umjetnosti se uvijek teško živjelo. Afirmirani umjetnici u tome uspijevaju i danas, no što je s onima u mirovini ili s onima koji tek započinju? Jesu li umirovljeni umjetnici, oni koji su Hrvatsku slavili u svijetu, nagrađeni od te iste države? Gleda li se status koji uživaju, obrazovanje, opus, ugled… pa shodno tome i daje li se adekvatna mirovina?

– Mislim da bi umjetnici koji su svojim radom pridonijeli društvu, njegovoj kulturi i afirmaciji, trebali imati bolje mirovine – diplomatski odgovara Popović.

Njegov opus je golem i u svijetu je iznimno cijenjen. Ime mu se izgovara s poštovanjem. Ipak, ne stvara fetiše od svojih djela. Neka ostavlja u svom vlasništvu isključivo iz profesionalnih razloga. Ne možemo se oteti dojmu da i dalje puno radi, da nakon toliko desetljeća i dalje osjeća veliku strast prema svom poslu.Bez nje, kaže, ni nema istinskog stvaralaštva.

– Premda su se godine nakupile, još ne osjećam umor. U ovim godinama se jasno može vidjeti ili osjetiti kako se vitalnost duha opire trošnosti tijela premda je tijelo ono što će na kraju presuditi. Ali ono što ostaje jest umjetnost. U suštini umjetnost je uvijek mlada – govori.

Hrabri su oni koji se danas žele potpuno posvetiti umjetnosti

Dva talenta u jednom, crtež i riječ, kod Popovića su ravnopravni. Kao i njegove emocije prema slikanju i pisanju. Upravo je, priča, covid stvarnost pokazala svu smisao one rečenice koju je u gimnaziji učio iz sociologije “Čovjek je društveno biće”.

– Prisilne izolacije zbog korona virusa su nas suočile sa samim sobom. Statistike pokazuju da se suvremeni čovjek teško snalazi u takvim okolnostima. Otuđenje jest jedan od najvećih problema današnjice kojeg je korona samo potencirala – priča.

U gimnazijskim danima, u vremenu njegovog formiranja, podjednako su ga privlačile i likovna umjetnost i literatura. Kad je pročitao Kafkin “Preobražaj” uradio je crtež koji nije bio ilustracija već slikom izražen doživljaj onoga što je siže te pripovijetke ostavio na njega. Lautreamontova “Maldororova pjevanja” su imala ključnu ulogu u otkrivanju, osvještavanju njegovog senzibiliteta za nadrealizam. Napisao je pet knjiga iz beletristike, sedam kao zbirke likovnih eseja. Najnovija knjiga “Likovni zapisi iz doba korone”, koja je prije petnaestak dana promovirana u predvorju Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu, spoj je, kaže, umjetnosti i medicine.

Dimitrije Popović, Foto: Privatni album

– Ona psihička stanja i oboljenja inače svojstvena čovjeku, a koje je covid podigao na opći nivo, dakle depresija, melankolija, paranoja, strah od smrti… povezivao sam s djelima iz povijesti umjetnosti koja sam smatrao kompatibilnim tim stanjima. U knjizi je objavljena i moja priča COVID 19 – kaže.

Uvijek rado pomogne umjetnicima koji tek kreću. Smatra da mlade talentirane ljude treba podržati, posebno u ovim teškim vremenima.

– Hrabri su oni koji se danas žele potpuno posvetiti umjetnosti – kaže.

Da mladi umjetnik ostvari uspješnu karijeru osnovni je, pojašnjava, preduvjet talent. Nakon toga dolazi splet okolnosti; gdje je imao i kakvu izložbu, tko je važan tu izložbu zapazio, kakav je bio odjek, je li pobudila znatiželju konzumenata umjetnosti… Iznad toga, dodaje, postoji ono neimenovano, ono što se smatra posebnom aurom ili energijom koje nečije djelo posjeduje. To se ne može naučiti niti u jednoj školi ili likovnoj akademiji. Ta personalnost umjetničkog izraza je veliki garant uspjeha. Ta posebnost radi koje se publika zainteresira za umjetnikov rad, radi koje ga prati sa znatiželjom i uvažavanjem. E, to je, kaže, teško postići. Važan je i kontinuitet, otpornost na zavodljivost koju mu nameće zanesenost početnim uspjehom. Treba, kaže, znati trajati.

Nekad je nezamislivo bilo profesora pozdraviti s “Bok”

Smatra da je danas odnos mladih prema starijima u dosta lošem stanju. Krivac za to je kućni odgoj. Razumije bunt mladih koji žele isticati svoju nekonvencionalnost, samouvjerenost… Iako tvrdi da nisu svi mladi nepristojni, više puta je svjedočio situacijama kad su stariji ljudi morali zamoliti mlade da im ustupe mjesto u tramvaju. Takvi su slučajevi u njegovoj mladosti bili nepojmljivi. Kao i da bi student profesora pozdravio s “Bok!”

– To je bilo nezamislivo. Kao student se profesorima nisam obraćao s onim, tad uobičajenim, “druže” već s “Gospodine profesore”. Na Akademiji je vladala hijerarhija, a tako i treba biti. Demokraciju u društvu mnogi shvaćaju odviše slobodno. I tu se radi o izostanku kućnog odgoja odnosno one elementarne pristojnosti u ponašanju – govori.

Iza njega je izložba u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu posvećena Danteovoj obljetnici smrti koja je imala lijepu recepciju. Velika posjećenost, sa sjajnim kritikama.

– Bio bih licemjer kad bih kazao da mi nije stalo do publike. Kad nešto izlažem i vidim da posjetitelji s pažnjom gledaju eksponate, smatram da je moj rad imao smisla. Zanimljivo je kako su neki ljudi doživljavali moje kompozicije, posebno one inspirirane pjesnikovim “Paklom”. Jedna mi je gospođa rekla “Aludirajući na suvremeni svijet koji živimo sa svim njegovim apsurdima i krizama, Danteov “Inferno” je ne samo srednjovjekovna fantazija nego i, nažalost, umnogome slika današnjice” – prisjetio se.

Dimitrije Popović i Zoran Škugor, Foto: Privatni album

Ljetos je u okviru programa umjetničkog festivala Kotor Arta imao izložbu posvećenu Danteu. Njime se intenzivno bavio i prije dvadesetak godina. Ciklus inspiriran “Paklom” izlagao je u Centro Dantesco u Raveni 2002. Godinu dana kasnije i u Padovi. za tu izložbu nazvanu “Dimitrije i Dante” dobio je medalju za umjetnost. Izlagao je također u Peskari radove na temu “Dante i sveti Franjo”, sudjelovao u internacionalnom projektu “Interpretazioni dantesche”. Na XII bijenalu brončane skulpture u Raveni 1998., u Muzeju Dante, za skulpturu “Rajska vrata” inspiriranu Danteovim “Rajem” dobio je Zlatnu medalju “Giacomo Manzu”. Nažalost, pandemija je puno promijenila pa tako i planiranje izložbi. Sve je, priča, lani izgledalo neizvjesno, posebice u Italiji.

– Kako je Dante uvijek aktualan već sam u načelnim dogovorima za novu izložbu radova posvećenih pjesnikovom prvom mističnom putovanju, “Paklu”. Planira se i predstavljanje moje grafičke mape “Triptih za Dantea” sljedeće godine u Italiji – kaže.

U sljedećoj ga godini, dakle, čekaju dvije promocije knjiga i promocije dvije grafičke mape. U dogovorima je za izlaganje u Italiji i Francuskoj, ali svi planovi, kaže, ovise o milosti nepredvidivog virusa i njegovih mutacija.

Žena je za umjetnost uvijek zavodljiva tajna

U izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, te Narodnog muzeja Crne Gore nedavno je objavljena i Dimitrijeva monografija “Mit o ženi”. Pregled je to svih njegovih dosadašnjih bavljenja temom žene, od Meduze, Flore, Dijane ili Medeje, preko biblijskih heroina Judite, Salome i Marije Magdalene do suvremenih vamp zvijezda Marilyn Monroe i Brigitte Bardot, te atraktivnih manekenki na modnim pistama svijetla spektakla. Sva ta galerija ženskih likova, čini uvijek inspirativan i poticajan, a nikad u potpunosti dosegnut i objašnjen mit žene. Zato je, kaže, žena za umjetnost uvijek zavodljiva tajna.

– Posebno me zanimala njihova personalnost, sudbina, moć, poraz, slava i udes, ljepota i žrtvovanje, eros i smrt. U monografiji “Mit o ženi” uz reprodukcije slika, skulptura objekata i performansa, objavljene su i moje sažete eksplikacije tih tema – govori.

Izložba “One su ovdje” u dubrovačkoj Palači Sponza, kao spoj dva medija, slikarstva i fotografije, bila je istinski spektakl. Umjetnički fotograf Marko Vrdoljak uradio je portrete poznatih žena, koje su po svom izboru utjelovile biblijske, starozavjetne i novozavjetne žene. Dimitrijev udio u projektu je bio da na slikarski način kontekstualizira ono što je za određenu ženu odnosno njenu sudbinu bilo karakteristično.

Od Eve koju je utjelovila Zrinka Cvitešić do Veronike Sandre Perković, od Anđe Marić kao Salome, do Severine kao Marije Magdalene. Bilo mu je zanimljivo vidjeti reakcije “modela” s njihovim likovima. Prvi put su se vidjele baš u Sponzi, licem u lice sa svojim pozajmljenim likovima.

– Sjećam se kako je Mia Begović, izražavajući zadovoljstvo, spontano napravila pokret rukama kakav ima na slici, pokret koji izražava neku vrstu unutarnjeg ozarenja. Severina je bila jako zadovoljna načinom kako sam intervenirao na njenom foto portretu, kako sam samosvjesnu biblijsku zavodnicu prikazao kao skrušenu sljedbenicu Kristovog nauka – rekao je Popović.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi i afirmaciji društva, trebali bi imati bolje mirovine
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap