Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini

Tatjana Pacek
29. siječnja 2021.
Priče
A- A+

Producent i glazbeni urednik stvorio je mnoge zvijezde. Njegovu važnost u hrvatskoj glazbi opjevala je i Daleka obala u pjesmi „Osamdesete“. Mladima je davao vjetar u leđa, mnogi su danas zvijezde zahvaljujući njegovom dobrom nosu za hit. Aktivan je i u 75. godini, a mirovinu – ne priznaje!

Siniša Škarica Foto: Privatni album

Iako je naš najpoznatiji producent i glazbeni urednik već tri godine u mirovini, ne priznaje ju. Štoviše, na upit kako mu je, Siniša Škarica (75) odgovara: „U mirovini? Što je to?“.

Dani su mu, priča, jednako užurbani pa nema osjećaj umirovljenja. Sa suprugom Jasnom boravi na Korčuli. Korona je, kaže, u tome igrala važnu ulogu. U Zagrebu su mu djeca i unuke – zaposleni  i školarci. Uživaju u miru, a zahvaljujući internetu, laptopu, Siniša može i raditi. Nada se da će u sljedeća tri mjeseca zaključiti „Disko biografiju Gabi Novak“, njezin drugi box s još šest CD-a i 142 snimke, završiti „Tvornicu glazbe – Priče iz Dubrave 1990. – 2020.“ i okrenuti se „projektu“ kojeg dugo nosi u sebi, ali o tom, kaže, po tom.

– Nakon prve knjige, objavljene još za radnog vijeka 2005. „Kad je rock bio mlad – priča s Istočne strane (1956. – 1970.)“, u proteklih 15 godina napisao sam još četiri poveće: dvije „Tvornice glazbe“, svojevrsne biografije nekadašnjeg Jugotona, odnosno popularne glazbe na ovim prostorima od 1947. do 1989., zajedno s beogradskim rock kritičarem Dušanom Vesićem opsežnu monografiju Bijelog dugmeta i konačno na samom izmaku prošle godine „Knjigu o Gabi – Soundtrack naših života“, jednu posebnu biografiju velike Gabi Novak – kaže Škarica.

Mnoge je glazbenike spasio od zaborava

I dalje je prisutan u hrvatskom glazbenom životu, još mu neki novi klinci šalju demo snimke, traže  savjet, mišljenje. Škarica je ponosan što je ostavio tako značajan trag. Samo lani je za nekada mu matičnu kuću Croatia Records uredio četverostruki box, „Disko biografiju“ Josipe Lisac. I to u trenutku kada je primala Porina za životno djelo. Tu je još i dvostruki CD iz serije „Gold Collection“ posvećen pjesniku i tekstopiscu Krsti Jurasu, pa prvi dio Gabine „Disko biografije“, sve ga to čini prisutnim.

– Prilično sam aktivan i na Facebooku. Tamo pored vlastitog profila uređujem zid Tvornice glazbe i mog nekadašnjeg benda Mi, i da, javljaju mi se kako mlađi tako i stariji aspiranti na glazbenu slavu i rado im kažem svoje mišljenje ili dam savjet. Ne znam mogu li to nazvati ponosom, ali uglavnom sam zadovoljan s onim što sam radio i što još uvijek radim – rekao je.

Stvorio je mnoge zvijezde, no skromno kaže kako je nekima tek omogućio da to postanu, pomogao da pokažu svoj talent. Neka je imena, zaboravljene glazbenike, spasio od zaborava. Baš to mu pruža posebnu satisfakciju.

– Uvijek treba podsjetiti zaboravljivu kulturu na jednog Bruna Petralija, Robićeva suvremenika, sjajnog pjevača i čudesne osobe koja i danas u 95-oj pjeva sa svojim puno mlađim kolegama, na Rajku Vali, Zvonka Krkljuša, na pionire rock ‘n’ rolla, da ih sada sve ne nabrajam; fenomene dalmatinske pjesme i yu-mix zvuka – prisjeća se.

Osim onoga o čemu piše, malo toga stigne slušati. I kad sluša, uglavnom je to glazba s radija: starijeg datuma. Jer, za novo, kaže, treba posebno organizirati vrijeme i posvetiti se slušanju.

– Ne možete nešto procijeniti i ocijeniti, a da tome ne poklonite dužnu pažnju. Bilo bi to neodgovorno, nepošteno, kako prema onima koji tu glazbu stvaraju i prema onima koji je ozbiljno, profesionalno prate – govori Siniša.

Stariji su krivi za stav mladih ‘važno je samo danas’

Završava i treću knjigu „Tvornice glazbe – Priča iz Dubrave“, onu koja „pokriva“ razdoblje od 1990. do danas, vrijeme Croatia Recordsa. To je, dodaje, konačno ispunjenje jedne ambiciozne zadaće, vrijedno dugogodišnjeg truda i rada. Današnji klinci slabo poznaju čak i rokere 80-ih, a kamoli neka davno zaboravljena imena, hitmejkere 60-ih. O  vremenu u kojem živimo, o razmišljanju ‘važno je samo danas’, Škarica ima mišljenje.

– Slabo je i površno znanje, ali ne samo o glazbi. Kao i u svemu kad je riječ o odgoju i obrazovanju mladih, krivnja nije na njima, nego na nama. Upravo se reprizira serijal „Naši dani“, povijest hrvatskog rocka; nedavno je završena prva sezona, djelimice reprizirane „A Porina dobiva“; proteklih godina tri sezone gledali smo odličnu „A stranu“, a dvije sezone zabavnu, natjecateljsku „Pjevaj moju pjesmu“ u kojima su se mladi, posebice u ovoj drugoj, jeftinijoj i manje spektakularnoj, susretali s poviješću naše zabavne glazbe i, više ih – prema „obećanju“ čelnika javne televizije – nećemo gledati osim u reprizama, kao što je to bio slučaj s „Pjevaj moju pjesmu“ – rekao je.

Riječ o, dodaje, domaćim, autorskim tv-serijalima posvećenima pop-glazbi. Ako tome dodamo HTV-ov „Evergreen“ iz 2009., mogu se u proteklih desetak godina nabrojiti na prste jedne ruke. RTL je pokušao s „Hrvatskim brojem 1“, doduše po njemačkoj licenci i to bi bilo sve. “Zašto toliko malo, i pri tome ih ukidamo?, pita se. Nije mu posve jasno.

 

– Bile su koliko znamo uspješne, čak vrlo uspješne!? Bile su i preskupe, skuplje od licencnih? Moguće, ali zar za njegovanje vlastitog, za budućnost ne treba nešto i uložiti? Pa riječ je o javnoj televiziji. Dakle, govorili mi o mladima, ili o stavu „važno je samo danas“, sve naravno opet dolazi od nas starijih. Govorimo o životnim usmjerenjima, o filozofiji življenja. Važno je samo danas, jer sutra je neizvjesno, dolazi iz hedonizma – priča Škarica.

No, to podrazumijeva i mogućnost za takvo što, standard. Boji se da kod nas nema mjesta hedonizmu, prije svojevrsnom eskapizmu. Mladi sve više žive virtualan život. Bijeg od svakodnevice. Tjera ih se da budu zatočeni s pametnim telefonima u kojima sve više nalaze smisao dokolice.

– Što činimo da tehnologija bude na korist, a ne na štetu življenja? Bojim se lijenosti duha koja dolazi iz lako dostupne, jeftine ugode, i stjecanja površnog, lako dostupnog znanja – govori Škarica.

Umjesto odvjetničkog ureda odabrao je glazbu

Nakon završenih fakulteta, bivši članovi vašeg benda Mi zaposlili su se u struci. Samo Škarica je umjesto odvjetničkog ureda, odabrao – glazbu.

– Nije to bila drastična promjena. Kao urednik naklade, publishinga, sretao sam se s dojučerašnjim prijateljima, kolegama, poznanicima iz glazbenog miljea iz kojeg sam došao. Morao sam se samo malo vratiti specijaliziranim knjigama autorskog prava kako bih lakše povezao „hranidbeni lanac“ od autora, izvođača preko proizvođača-diskografa, distribucije i prodaje do tržišta i krajnjeg konzumenta. Dakle, rekao bih da sam se lako i brzo uklopio u novu sredinu – prisjetio se.

Baš se njemu pripisuju zasluge za nastanak Novog vala jer je imao sluha za te izvođače. Bio je pravi čovjek, u pravom trenutku na pravom mjestu. Već nakon dvije, tri godine vođenja Jugotonova publishinga sve češće je odlazio u studio i asistirao uredniku zabavne redakcije Vojnu Kundiću.

– Kad je krajem 70-ih došlo do prave eksplozije punkersko-novovalnog zvuka bilo je gotovo prirodno da preuzmem brigu o njima: Prljavo kazalište, Pekinška patka, pa Azra, Film, Haustor, Šarlo akrobata, Električni orgazam, Idoli, Paket aranžman…Tada sam na samom prijelazu 1979. na 1980. novom „sistematizacijom radnih mjesta“ imenovan „urednikom za rock glazbu“, prvim takvim u diskografiji bivše države. Da, puno mi je značila ta promjena i to razdoblje; bilo je i kreativno i vrlo uzbudljivo  – kaže Škarica.

U vrijeme Novog vala odlazio je u Lapidarij, Kulušić, Mošu… Tamo je mogao otkriti nekog vrijednog pažnje ili pak „u živo“ potvrditi mišljenje stečeno ranije preko preslušanih demo snimaka. Svojedobno je rekao kako bez Bijelog dugmeta ne bi bilo niti Novog vala. To je, pojašnjava, poznato stajalište da bez dobrog mainstreama ili rokerskog establišmenta ne može biti ni prave alternative. Danas je to, na žalost, razumljivije političkim rječnikom – bez pozicije, nema opozicije. Bijelo dugme je svojim uspjehom omogućilo stvaranje jake rock scene, brojnih imitatora, epigona; svi su tražili svoju sreću: popularnost, zlatne naklade ploča.

Ne voli gužve koncertnih prostora

– Diskografi su tražeći novo Dugme, otvarali vrata svojih studija. Stvarala se solidno čvrsta, ali i prilično uniformirana scena. Teška industrija, Divlje jagode, rani Parni valjak, rani Metak svi su htjeli biti novo Bijelo dugme! I onda usporedo sa svjetskom pobunom malih protive velikih, klupske scene protiv stadionskog rocka, usporedo s pojavom punka i ubrzo new wavea, kod nas se javljaju troakordni rebeli vraćajući sve na početak, kako je to bilo i u drugoj polovini 50-ih i početkom 60-ih, s pojavom rock ‘n’ rolla i potom beata. Ja sam to već jednom kao glazbenik prošao i nije mi bilo nepoznato. Svojevrsni deja vu. Jamačno, pomoglo mi je to u prepoznavanju novovalna Zeitgeista – govori Siniša.

Zlatko Gall, Hrvoje Horvat, Ivica Propadalo, Zoran Predin i Siniša Škarica, Foto: Privatni album

Osim nekoliko urbanih legendi, koje ni sam ne može s preciznošću potvrditi, ‘nos’ koji je namirisao buduću zvijezdu, nikad ga nije prevario! Prije se događalo da je bio razočaran promašajem nekog koga je vidio visoko na domaćoj pop ljestvici.

– Neke sam i odbio, ali to moje „ne“ na njihovim počecima nisu kasnije mogli koristiti kao alibi za konačni neuspjeh. Recimo, riječku Xeniju i njihova lidera Roberta Funčića vidio sam u samom vrhu naše rock scene. Nažalost nisu se uspjeli dobaciti dalje od dva albuma i nekoliko poluhitova. Još gore je prošao pjevač, gitarist i jedan od ključnih autora splitskog Metka, inače i dokazan producent, Željko Brodarić Jappa, koji je odličnim solističkim prvijencom „Majmuni“ potpuno podbacio odustavši potom i od solističke karijere – prisjeća se.

Danas rijetko ide na koncerte, festivale. Nikad nije previše volio gužvu koncertnih prostora. Draže mu je bilo uživati u glazbi s ploča.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
Share via
Copy link
Powered by Social Snap