Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”

Tatjana Pacek
8. svibnja 2021.
Priče
A- A+

Autor kultne emisije „Kućni ljubimci“ uvijek nađe zajedničku temu s ljudima zlatne dobi, rado s njima priča o godinama koje su ostavili iza sebe i u kojima su stekli mudrost. Nedavno je izgubio oca zbog čega mu je život postao drugačiji. U 83. godini tata mu je samo zaspao.

Antun Ponoš, Foto: Privatni album

 – Svakome i svima stariji su ljudi važni, oni su uvijek tu negdje, oko nas.  Mi,  koji se osjećamo mlađima, uvijek od njih očekujemo mudrost, savjet, pomoć. Oni su ti koji su prošli sve što mi sad prolazimo i koji imaju mudrost – rekao nam je Antun Ponoš.

Kao najvažniji savjet koji je dobio od ljudi zlatne dobi voditelj i urednik kultne emisije „Kućni ljubimci“ ističe onaj „Nemoj nikada učiniti nešto zbog čega ćeš se kajati do kraja života“. Nedavno je ostao bez oca.

– E, da. Sad je život postao drugačiji. Tata je u 83. samo zaspao. Uvijek je govorio koliko sam mu važan i da je sretan što me ima. Uživao je u nekim mojim postignućima i nikad nije žalio pomoći mi da dođem do cilja. Pravi tata. Uvijek je bio tu kad je trebao, pomagao na sve načine. Hvala mu na tome – kaže Ponoš.

Roditelji su mu bili divni, brinuli o njemu i bratu, cijeli život bili uz njih. Mama je, kaže, otišla prije sedam godina, a tata prije 20-tak dana. Pamti silnu ljubav koju su mu dali iako je odrastao uz baku i djeda. Njegovi su otišli u Njemačku, a braća ostala s maminim roditeljima u Nuštru. Roditelji su dolazili, priča, svaka tri mjeseca, oni bi išli u Njemačku svako ljeto. Tih godina život im je bio na kotačima.

– Zanimljivo odrastanje. Kasnije, kad sam otišao u Zagreb uvijek sam se rado vraćao baki i djedu. Bili su predivni, omogućili su nam sve što su mogli, i volim slikovito reći da je bakina kuhinja bila najbolja. Ni mama ni supruga to nisu voljele čuti. Bio sam jako vezan uz njih i ostvarili smo odnos kakav treba biti – govori.

Braća su na dnevnoj bazi redovito dobivala uputstva i savjete o pristojnom ponašanju. Zato mu je i danas normalno da prvi pozdravi starijeg, da popriča, nasmije se. Uvijek, govori, nešto dozna, zapamti i to mu je pomagalo i davalo putokaze kroz život. Rado priča i sa susjedima, starijima iz obitelji.

– S obzirom na odgoj koji smo dobili, roditelji su znali da poštujemo sve čemu su nas učili. Nisu se nikad naljutili na nas ako smo nešto zaboravili – priča Ponoš.

Sve da i želi, više ne može ništa promijeniti u odnosu sa svojim roditeljima. Zato mladim ljudima, onima koje ponekad živcira mamina briga, tatini savjeti, onima koji na svaku riječ okreću očima, rado kaže neka ih vole dok ih imaju.

Ne bojim se života nakon 65-e, drži me optimizam i nadam se najboljem

– Imam djecu, i pokušavam im usaditi da je život koji sad žive samo faza. Govorim im da se  stalno prelazi iz jedne faze u drugu i da svaka mora imati smisao, ne samo razbibrigu. Nekad imam osjećaj da mlađe generacije misle kako će se sve u životu samo posložiti. Neće! Život prolazi i kako siješ tako ćeš i žeti – govori.

Antun Ponoš, Foto: Privatni album

Ima osjećaj da mladima nedostaje vizija budućnosti ili je ne gledaju. Jer, priča, po pravilima koji usvajaju misle da će se problem riješiti kao u video igrici. U životu to nekad i nije tako. Treba uvijek brinuti i o onome što dolazi i pripremiti se, da bi to lakše bilo prebroditi, preživjeti, znati kako riješiti problem i odnositi se prema njemu. Ponekad treba i poslušati mudrost, pokazati primjere koji su dostupni na puno načina, od snimaka, interneta…

– Danas mogu vidjeti kako nešto izgleda i učiti na tuđim greškama. U doba kad smo mi odrastali nismo imali You Tube, Google i nismo mogli vidjeti sve što nas čeka pa smo dosta toga prošli na svojoj koži – kaže.

Kad vidi kakve iznose ljudi primaju za pošteno odrađeni cijeli radni vijek u njemu se bude tuga i razočaranje. Nejasno mu je zašto je to tako, žao mu je to čuti i vidjeti. Pratio je i napise o treneru duge sportske karijere koji je dobio malu mirovinu.

– Ne snalazim se najbolje, ne shvaćam kako je to uopće moguće. Mislim da taj matematički izračun treba promijeniti – smatra Ponoš.

Do njegove mirovine ima još… no i on razmišlja, pita se kako će i što biti, kad će biti. Ima svoju filozofiju odlaska u mirovinu, voli reći da će raditi dokle god će moći pa su ta razmišljanja još u daljini. Život nakon 65. ga ne plaši.

– Uvijek mi je žao vidjeti umirovljenike koji nisu zadovoljni. Nemam strah ni od čega, pa ni od toga. U svojim godinama stekao sam otpornost, izdržljivost, a i iskustvo života. Uvijek mislim da će biti bolje, veliki sam optimist i budućnost bi po mojim pravilima trebala biti lakša od sadašnjosti. I donijeti puno lijepoga. Drži me optimizam još uvijek, nadam se najboljem – govori.

U svom poslu uživa punim plućima. Od rane mladosti uza sebe je imao brojne životinje. Ni sam ne zna koliko ih udomio, samo ovo što radi 31 godinu, podrazumijeva na tisuće spašenih životinja. Brojne su, priča, životinje prolazile kroz njegov dom, nalazile nove vlasnike, a kao dijete ih je puno udomljavao. Sve aktivnosti kroz emisiju samo su nastavak njegovih akcija udomljavanja iz mladosti.

Nije mogao prihvatiti surovost Zagreba prije 35 godina

– U druženju sa životinjama svatko će naučiti nešto, što od ljudi neće nikada. Ono što pružaju, rijetko koji čovjek može pružiti. Grubo zvuči, ali to doista jest tako. Cijeli moj život posvećen je životinjama. Iskrenost, dobroćudnost, privrženost i prepoznatljivost vašeg stanja, koje životinje pokazuju, da vas razumiju i osjećaju… malo koji čovjek može tako reagirati. Tko god želi imati iskrenog prijatelja nekoga tko će ga bezuvjetno, bezgranično voljeti, mora imati životinju. Jer tu iskrenost koju životinja ima kod čovjeka ne postoji – kaže.

U sebi je uvijek imao drugačiju energiju, bio je pun ideja, nekad odskakao od vršnjaka, stvarao vesele situacije. U školi je organizirao zabave, brojna događanja. Kasnije je to pretvorio u posao. Kad je došao u Zagreb studirati veterinu, od prvih dana mu je bilo nejasno kako je moguće da neki psi lutaju a nitko ne obraća pažnju na njih. U njegovom Nuštru toga nije bilo, lutalicu bi netko uzeo u dvorište i brzo bi postao ljubimac. Tih godina je u Zagrebu  postojala surovost koju nije mogao prihvatiti.

– Govorimo o periodu od prije 35 godina. Tad se životinja mogla dovesti na veterinarski fakultet i ostaviti bez velikih opravdavanja, potpisivanja… Dovodili su ih iz raznih razloga, ostavili na milost i nemilost. Ostavili bi je i rekli „Mi se više ne možemo brinuti“. Mi studenti, prolazili sve odjele, nailazio sam na zdrave i ostavljene pse, mačke… koji čekaju na neko rješenje. Kad bih ustanovio da mogu brinuti o njima, uzeo bih i odnio k sebi u stan. Svaki dan su se povećavale te brojke, izliječio bih ih i lijepio oglase na stupove, zvao radio postaje i nalazio im novi dom. Kad je 1989. krenuo Z3, došao sam tamo i pokrenuo emisiju. Ove godine smo, 1. svibnja, emitirali 1600 emisiju – priča.

Ama baš sve, cijelu emisiju radi sam. Producent je, organizator, scenarist, redatelj, snimatelj, sve što postoji u produkcijskom lancu, to je Ponoš. Tehnologija mu, kaže, to danas omogućava. U kontaktu je s mnogim vlasnicima koji su tim bićima dali dom. Brzina života više ne daje mogućnost da si budu na dohvatu, s obzirom na obveze koje se povećavaju iz dana u dan.

– Najdraže su mi one od početaka kad me netko zaustavi i kaže da je udomio ljubimca prije 31 godinu. Često se to dogodi, pratim situacije tek udomljenih životinja, ali drago mi je čuti i za one starije – kaže.

Ima troje djece i oni su veliki ljubitelji životinja. Imaju svoje ljubimce i brinu o njima. Izgradili su svoj svijet, Tena je profesorica engleskog, a Lorena profesorica hrvatskog jezika. Sin Leon studira psihologiju. Blizanke i sin s ocem brinu o životinjama, pomažu im, donose kući, pa rade raspored tko će kad brinuti, hraniti ih.

– Sve se iz mog života ponovilo s njima. Nisam ih puno nagovarao da nastave mojim stopama jer nisu lagane. U potpunosti sam se odrekao mnogih stvari u životu da emisija opstane tolike godine – govori.

Svoju emisiju radi s velikom ljubavi, jedini je autor čija je emisija 31 godinu u programu. Zbog njegove ljubavi prema životinjama supruga ga ni jednom nije upitala “Hoće li naš dom ikad biti bez ljubimaca?”

Njegov je Nuštar obranio Hrvatsku s istoka, bio je brana i bedem

– Dok smo još bili cura i dečko stalno bih joj nosio nekog ljubimca, pa joj nije bilo jasno, mislila je da nešto nije u redu sa mnom. Onda smo jednom krenuli u grad. Padala je kiša, a crno mače mi se pojavilo pred autom. Izašao sam, unio ga u auto, stavio to klupko njoj na rame i tad joj je sve bilo jasno. Da životinje traže mene, ne ja njih – prisjetio se.

Ni pandemija ga nije sputala u stvaranju emisije. Nije pokupio virus, u punoj je formi, takav pokušava i ostati, zaobići virus u punom luku. Supruga je lani preboljela koronu i nije, govori, bilo ugodno.

– Još nije došla u staru formu. Zato i volim pozvati ljude da se pridržavaju mjera jer korona zaista postoji. Svima je to promijenilo navike, a ja se pokušavam držati, da ne padnem pod utjecaj crnih vijesti. Nije lagano, ali ne dam se. Nisam mislio da život može biti ovakav – rekao je.

Njegovi dani u lockdownu nisu se bitno razlikovali od ostalih. Svima je to teško palo, ali  nastavio je normalno raditi u uvjetima koji su bili omogućeni. Vidio je što znači zaustaviti se i biti u ograničenom svijetu. Držao se svih mjera, a sad se to nekako normalizira pa je lakše, iako, kaže, gledajući vijesti, još ništa nije lagano. Već 10-tak godina radi brojne projekte i događanja posvećene njegovom Nuštru. Iza Ponoša je puno pjesama koje je napisao, a otpjevali su ih Kićo Slabinac, Doris Dragović, Mirko Švenda Žiga, Igor Delač, Stanko Šarić iz „Najboljih hrvatskih tamburaša“ i drugi poznati.

Antun Ponoš s Kićom Slabincem, Foto: Privatni album

– I sad se radi pjesma za 100-godišnjicu nogometnog kluba Nosteria. Radim godinama i biciklijadu posvećenu svim braniteljima Hrvatske. Nuštar je bio brana i bedem, obranio je Hrvatsku s istoka, nikad nije pao – kaže.

Cijeli njegov život je pomaganje, kad sretne nekoga kome treba pomoć, rado to čini. Brine o životinjama, spašava ih, ali rado pomaže i ljudima. Bilo je bezbroj situacija gdje je shvatio da čovjeku nešto treba. Ako je imao mogućnost, uvijek je  pomogao.

– Ne mogu okrenuti glavu kad vidim da netko ima potrebu. A ja to mogu riješiti. Posebice ako su stariji, uvijek nastojim naći način da im olakšam, omogućim da im u budućnosti bude lakše – govori.

Dosta je ljudi u njegovom životu, starijih od njega. Voli s njima porazgovarati kao s pravim prijateljima. Otkriće im je doznati novosti iz digitalnog svijeta, a Ponoš im voli pokazati sve što u njihovo doba nije postojalo. Uvijek nađu zajedničku temu i rado priča s ljudima koji su u godinama koje su ostavili iza sebe stekli mudrost.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap