Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi

Tatjana Pacek
13. veljače 2022.
Priče
A- A+

Zaključci razmišljanja o odnosima prema radnicima, umirovljenicima… Dadi Topiću ne slute na dobro i nikome ne obećavaju blistavu budućnost. Svjestan je da svaki uspjeh kapitala ovisi o tome koliko manje će se dati radniku. Volio bi da mlađi brinu o svojim starijima. Vjeruje da mnogi to i rade. Ne prihvaća da ima mladih koji odu u svijet i zaborave svoje roditelje.

Dado Topić, Foto: Privatni album

“Ja hoću život, bolji život, da ga zgrabim poput tigra, život nije dječja igra…” pjevao je Dado Topić 1987. Naslovna je to pjesma kultne serije “Bolji život“, o obitelji Popadić i njihovim krpanjem kraja s krajem, iz mjeseca u mjesec.

– Sasvim slučajno sam ušao u krug pjevača koji su otpjevali naslovne songove za serije. Imao sam i malo sreće da me pozovu, svatko bi volio biti sudionik projekta koji traje desetljećima – kaže Dado Topić (72).

Od kad smo prvi put gledali Popadiće kako muku muče s visokim režijama, zbrajaju svaki novčić, pa za život što ostane… kao da se malo toga promijenilo. I to na gore. Jer ne pamtimo da su Popadići ili njihovi susjedi, primjerice, skupljali boce za litru, dvije mlijeka. Rokera jako bole nesrazmjeri, podaci o desetero najbogatijih ljudi na svijetu koji su 2021. stekli još 402 milijardi dolara. A ostali… kako im Bog da.

– Često čitam da jedan posto stanovništva svijeta posjeduje 90 posto svjetskog kapitala, a veliki je postotak gladnih, siromašnih, ljudi koji nemaju kuću, vodu, struju… Svaki uspjeh kapitala ovisi o tome koliko manje će se dati radniku. U ovakvim turbulentnim vremenima, te promjene za veliku masu ljudi budu bolne – govori Topić.

Dodaje da u tim odnosima kapital i radnik, postoje i dobri primjeri poput Danske, Norveške… Švedska ima fantastično uređenu socijalnu skrb za ljude u godinama, one koji su završili radni vijek, ali to su bogate zemlje koje razmišljaju i žele ljudima pružiti da dostojanstveno prožive vrijeme mirovine.

– U našoj zemlji, u cijeloj regiji… mali smo i siromašni, a ima nas sve manje. Ne znam tko će za 20 godina raditi u Hrvatskoj, da bi od njihovog rada živjeli i drugi. Kad o tome počnem ozbiljno razmišljati dođem do zaključaka koji ne slute na dobro i ne obećavaju blistavu budućnost – priča.

Volio bi da mlađi brinu o svojim starijima. Vjeruje da mnogi to i rade. Ne prihvaća da ima mladih koji odu u svijet i zaborave svoje roditelje.

Prvi zarađeni novac dao je tati da napravi kuću

– Roditelji su za svako dijete najveće bogatstvo. Sve što su nam dali, treba na neki način vratiti. Vjerujem da je to u genima svih nas, da je obitelj uvijek na prvom mjestu – kaže.

Njegovi su godinama bili podstanari. Kad je 1972. Dado dobio prvi avans od ondašnjeg Jugotona, novac je dao svojima da izgrade kuću. Vlastitu. Imao je tad samo 23 godine. S ocem je kupio zemlju i počeli su graditi.

– Nekoliko godina kasnije prvi put sam imao svoj dom. Od roditelja sam se odvojio čim sam završio gimnaziju, ušao u Korni grupu pa u Zagreb, upisao fakultet, počeo graditi kuću, otišao u vojsku, pa nastavio s tatom graditi kuću. Turbulentna su to bila vremena, više siromašna nego bogata, ali uspjeli smo u nakani – prisjeća se.

Dado Topić; Foto: Privatni album

Od kad zna za sebe stariji su mu ljudi bili važni, a obitelj oduvijek na prvom mjestu. Solističke nastupe imao je još kao gimnazijalac, a kad su osnovali i Dinamite, sve se jako uozbiljilo i stariji su ih glazbenici počeli primjećivati. Počela su prva druženja, prve razmjene iskustva.

– Radi svega što su prije nas klinaca napravili, radi tog generacijskog poštovanja, kućnog odgoja… prema starijim kolegama osjećali smo veliki respekt. Željeli smo se s njima družiti i što više naučiti – govori.

Talijanski Sanremo, Radio Luksemburg… nagovještavali su nove, revolucionarne priče u glazbi, tu i tamo netko je došao i do albuma ili singlica američke produkcije. Sazrijevali su, upoznavali publiku kao i ona njih, te shvatili da život glazbenika nije nešto tek tako, nego ozbiljna životna odluka.

Odbili smo svirati kraljici Elizabeti II.

– Sve to ne bi bilo moguće da nismo imali prijateljsku i profesionalnu podršku starijih kolega, onih koji su bili malo bliže medijima, produkciji. Svi mi koji smo nekad bili klinci, bez njihove pomoći i utjecaja ne bismo imali šanse – kaže danas.

Neki novi klinci s istim se poštovanjem danas odnose prema njemu. Uglavnom im treba njegovo iskustvo, savjeti. Neki na You Tubeu pronađu neke pjesme pa mu se jave i kažu “Dado, nisam znao da ti to pjevaš ili sviraš”, raspituju se, šalju mu svoje pjesme i naposljetku se druže.

– Nema ih na milijune, ali ima ih vrlo zanimljivih. Klince treba poštivati, imaju znanja ali imaju i volju da stječu nova znanja. Zanimljivo je da je danas, ovaj digitalni svijet glazbe toliko ušao u svaku poru, da tko god ima želju baviti se glazbom, ima i nevjerojatne mogućnosti – priča.

Smatra da nove generacije neće ostaviti trag kakav su ostavili oni iz 70-ih i 80-ih. Zato što živimo u digitaliziranom, internetskom svijetu gdje je toliko mogućnosti da mladi ljudi teško pronalaze način kako ostaviti nešto za jako dugo vremena. Dodaje i da mediji ne dozvoljavaju da nešto tako dugo traje.

– Tolika je potražnja za novim da se sve što jedno vrijeme bude prisutno u medijima, brzo potroši i odmah se traži novo – smatra.

Velikanu Yu rocka, trebalo je 25 godina da povjeruje u svoje pjevanje. Iznenađujuće tim više što su ih kao klince nazivali “Genijalcima iz Osijeka“. Dado priča kako je u to vrijeme trebalo biti objektivan i znati do koje razine kvalitete se moglo doći. Imali su izvanredne uzore. Ljudi s kojima je odrastao, naginjali su crnačkoj glazbi, bluesu, soulu.

– U to rano doba, slušali smo uglavnom američke instrumentaliste i američke pjevače. Išli smo njihovim putem. Danas mi to “Genijalci iz Osijeka” jako lijepo zvuči. Dobro smo svirali, nije bilo puno takvih bendova. i kritičari i dio publike su nas zavoljeli i da, bili smo uspješni – priča.

Uspješni u toj mjeri da su 1972. trebali pjevati pred engleskom kraljicom Elizabetom II. Timeovci su to – odbili. Kraljica je bila u posjetu Beogradu i kao bend su se dogovorili da neće svirati ako ne mogu imati uobičajenu scensku odjeću.

– Organizatori su htjeli da nastupamo u smokinzima. Nismo ih imali, naši su nastupi uvijek bili u trapericama, čizmama, koži i odjeća nije bila prikladna za nastup pred engleskom kraljicom. Zamolili smo ih da se ne ljute i svoju odluku opravdali time da nemamo odgovarajuću scensku odjeću – govori Dado.

S Ivicom Todorićem lijepio sam plakate po gradu

Nekoliko puta probali su okupiti grupu Time, izaći na pozornicu u onoj prvoj postavi. Kako je vrijeme prolazilo, tako su se članovi prve postave pogubili u vremenu i prostoru, nisu više razmišljali na isti način. Najbliži toj ideji ostali su Dado i Ratko Divjak. Ostali su, kao izvrsni glazbenici koji mogu svirati sa svima, bili skloniji profesionalnom radu.

– Bilo mi je žao jer moje razmišljanje o bendu je da je bend kao brak. Da kad se oformi, treba biti zauvijek. Kako nismo ostali skupa, a u nekoliko pokušaja da ponovo sviramo nismo uspjeli, nakon toga više nitko nije inzistirao – priča.

Dado Topić, Foto: Privatni album

Stariji itekako pamte “Princezu” koju je otpjevao sa Slađanom Milošević. Dado smatra da je ona prva izvedba, u Skoplju za Eurosong, bila najljepša. Sve drugo bilo je pokušaj obnavljanja ljubavne varijante prema toj pjesmi. Ipak, publika je pamti dugi niz godina.

– Ne znam hoćemo li ikad ponovo izaći na pozornicu. Da se pojavi prilika s nekim lijepim orkestrom, kad bi to bilo nešto live, bio bi to mali izazov i za Slađanu i za mene. Bilo bi nostalgično i lijepo – kaže.

Kad je 1984. Željko Bebek napustio Bijelo dugme, Dadu su pozvali za vokala. Odbio je jer je to bilo protiv njegovih principa. Na razgovoru s menadžerom Rakom Marićem i Goranom Bregovićem u Sarajevu, rekli su mu da se cijeli bend slaže da je dobrodošao pjevač u Bijelom dugmetu. Topić nije pristao. Rekao je “Ako i dalje želite biti Bijelo dugme, zovite Željka da se vrati, jer to je jedino pravo Bijelo dugme. Sve druge varijante, i scenske i glazbene, bez Željka, jednostavno ne mogu uspjeti”. Pamti i vremena kad je s Ivicom Todorićem lijepo plakate za nastupe grupe Time.

– Bio je s nama na jadranskoj turneji. Vozio je zelenu bubu, Volkswagen, a mi smo putovali u kombiju. Nakon koncerta smo s njegovim autom išli u sljedeći grad u kojem smo trebali svirati i skupa lijepili plakate – prisjeća se.

Iza njega su godine ludog rokerskog života, uz njegovu “Da li znaš da te volim” zaljubljuju se i neki novi klinci. Ni danas ne razmišlja o klasičnom umirovljeničkom životu. Radi i dalje, živi za glazbu i jedva čeka opet na pozornicu.

– Imam nekoliko prijatelja koji mi se javljaju sa svih strana svijeta. Radimo zajedno na nekim produkcijama, aranžmanima… Imam puno tekstova koje sam napisao, zanimljive gitarske rifove… Nadam se da će se brzo otvoriti prostori za koncerte, pa kad se to dogodi bit ću prvi koji će htjeli pokazati nove pjesme – završava Dado.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap