Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
Zaključci razmišljanja o odnosima prema radnicima, umirovljenicima… Dadi Topiću ne slute na dobro i nikome ne obećavaju blistavu budućnost. Svjestan je da svaki uspjeh kapitala ovisi o tome koliko manje će se dati radniku. Volio bi da mlađi brinu o svojim starijima. Vjeruje da mnogi to i rade. Ne prihvaća da ima mladih koji odu u svijet i zaborave svoje roditelje.
Dado Topić, Foto: Privatni album
“Ja hoću život, bolji život, da ga zgrabim poput tigra, život nije dječja igra…” pjevao je Dado Topić 1987. Naslovna je to pjesma kultne serije “Bolji život“, o obitelji Popadić i njihovim krpanjem kraja s krajem, iz mjeseca u mjesec.
– Sasvim slučajno sam ušao u krug pjevača koji su otpjevali naslovne songove za serije. Imao sam i malo sreće da me pozovu, svatko bi volio biti sudionik projekta koji traje desetljećima – kaže Dado Topić (72).
Od kad smo prvi put gledali Popadiće kako muku muče s visokim režijama, zbrajaju svaki novčić, pa za život što ostane… kao da se malo toga promijenilo. I to na gore. Jer ne pamtimo da su Popadići ili njihovi susjedi, primjerice, skupljali boce za litru, dvije mlijeka. Rokera jako bole nesrazmjeri, podaci o desetero najbogatijih ljudi na svijetu koji su 2021. stekli još 402 milijardi dolara. A ostali… kako im Bog da.
– Često čitam da jedan posto stanovništva svijeta posjeduje 90 posto svjetskog kapitala, a veliki je postotak gladnih, siromašnih, ljudi koji nemaju kuću, vodu, struju… Svaki uspjeh kapitala ovisi o tome koliko manje će se dati radniku. U ovakvim turbulentnim vremenima, te promjene za veliku masu ljudi budu bolne – govori Topić.
Dodaje da u tim odnosima kapital i radnik, postoje i dobri primjeri poput Danske, Norveške… Švedska ima fantastično uređenu socijalnu skrb za ljude u godinama, one koji su završili radni vijek, ali to su bogate zemlje koje razmišljaju i žele ljudima pružiti da dostojanstveno prožive vrijeme mirovine.
– U našoj zemlji, u cijeloj regiji… mali smo i siromašni, a ima nas sve manje. Ne znam tko će za 20 godina raditi u Hrvatskoj, da bi od njihovog rada živjeli i drugi. Kad o tome počnem ozbiljno razmišljati dođem do zaključaka koji ne slute na dobro i ne obećavaju blistavu budućnost – priča.
Volio bi da mlađi brinu o svojim starijima. Vjeruje da mnogi to i rade. Ne prihvaća da ima mladih koji odu u svijet i zaborave svoje roditelje.
Prvi zarađeni novac dao je tati da napravi kuću
– Roditelji su za svako dijete najveće bogatstvo. Sve što su nam dali, treba na neki način vratiti. Vjerujem da je to u genima svih nas, da je obitelj uvijek na prvom mjestu – kaže.
Njegovi su godinama bili podstanari. Kad je 1972. Dado dobio prvi avans od ondašnjeg Jugotona, novac je dao svojima da izgrade kuću. Vlastitu. Imao je tad samo 23 godine. S ocem je kupio zemlju i počeli su graditi.
– Nekoliko godina kasnije prvi put sam imao svoj dom. Od roditelja sam se odvojio čim sam završio gimnaziju, ušao u Korni grupu pa u Zagreb, upisao fakultet, počeo graditi kuću, otišao u vojsku, pa nastavio s tatom graditi kuću. Turbulentna su to bila vremena, više siromašna nego bogata, ali uspjeli smo u nakani – prisjeća se.
Dado Topić; Foto: Privatni album
Od kad zna za sebe stariji su mu ljudi bili važni, a obitelj oduvijek na prvom mjestu. Solističke nastupe imao je još kao gimnazijalac, a kad su osnovali i Dinamite, sve se jako uozbiljilo i stariji su ih glazbenici počeli primjećivati. Počela su prva druženja, prve razmjene iskustva.
– Radi svega što su prije nas klinaca napravili, radi tog generacijskog poštovanja, kućnog odgoja… prema starijim kolegama osjećali smo veliki respekt. Željeli smo se s njima družiti i što više naučiti – govori.
Talijanski Sanremo, Radio Luksemburg… nagovještavali su nove, revolucionarne priče u glazbi, tu i tamo netko je došao i do albuma ili singlica američke produkcije. Sazrijevali su, upoznavali publiku kao i ona njih, te shvatili da život glazbenika nije nešto tek tako, nego ozbiljna životna odluka.
Odbili smo svirati kraljici Elizabeti II.
– Sve to ne bi bilo moguće da nismo imali prijateljsku i profesionalnu podršku starijih kolega, onih koji su bili malo bliže medijima, produkciji. Svi mi koji smo nekad bili klinci, bez njihove pomoći i utjecaja ne bismo imali šanse – kaže danas.
Neki novi klinci s istim se poštovanjem danas odnose prema njemu. Uglavnom im treba njegovo iskustvo, savjeti. Neki na You Tubeu pronađu neke pjesme pa mu se jave i kažu “Dado, nisam znao da ti to pjevaš ili sviraš”, raspituju se, šalju mu svoje pjesme i naposljetku se druže.
– Nema ih na milijune, ali ima ih vrlo zanimljivih. Klince treba poštivati, imaju znanja ali imaju i volju da stječu nova znanja. Zanimljivo je da je danas, ovaj digitalni svijet glazbe toliko ušao u svaku poru, da tko god ima želju baviti se glazbom, ima i nevjerojatne mogućnosti – priča.
Smatra da nove generacije neće ostaviti trag kakav su ostavili oni iz 70-ih i 80-ih. Zato što živimo u digitaliziranom, internetskom svijetu gdje je toliko mogućnosti da mladi ljudi teško pronalaze način kako ostaviti nešto za jako dugo vremena. Dodaje i da mediji ne dozvoljavaju da nešto tako dugo traje.
– Tolika je potražnja za novim da se sve što jedno vrijeme bude prisutno u medijima, brzo potroši i odmah se traži novo – smatra.
Velikanu Yu rocka, trebalo je 25 godina da povjeruje u svoje pjevanje. Iznenađujuće tim više što su ih kao klince nazivali “Genijalcima iz Osijeka“. Dado priča kako je u to vrijeme trebalo biti objektivan i znati do koje razine kvalitete se moglo doći. Imali su izvanredne uzore. Ljudi s kojima je odrastao, naginjali su crnačkoj glazbi, bluesu, soulu.
– U to rano doba, slušali smo uglavnom američke instrumentaliste i američke pjevače. Išli smo njihovim putem. Danas mi to “Genijalci iz Osijeka” jako lijepo zvuči. Dobro smo svirali, nije bilo puno takvih bendova. i kritičari i dio publike su nas zavoljeli i da, bili smo uspješni – priča.
Uspješni u toj mjeri da su 1972. trebali pjevati pred engleskom kraljicom Elizabetom II. Timeovci su to – odbili. Kraljica je bila u posjetu Beogradu i kao bend su se dogovorili da neće svirati ako ne mogu imati uobičajenu scensku odjeću.
– Organizatori su htjeli da nastupamo u smokinzima. Nismo ih imali, naši su nastupi uvijek bili u trapericama, čizmama, koži i odjeća nije bila prikladna za nastup pred engleskom kraljicom. Zamolili smo ih da se ne ljute i svoju odluku opravdali time da nemamo odgovarajuću scensku odjeću – govori Dado.
S Ivicom Todorićem lijepio sam plakate po gradu
Nekoliko puta probali su okupiti grupu Time, izaći na pozornicu u onoj prvoj postavi. Kako je vrijeme prolazilo, tako su se članovi prve postave pogubili u vremenu i prostoru, nisu više razmišljali na isti način. Najbliži toj ideji ostali su Dado i Ratko Divjak. Ostali su, kao izvrsni glazbenici koji mogu svirati sa svima, bili skloniji profesionalnom radu.
– Bilo mi je žao jer moje razmišljanje o bendu je da je bend kao brak. Da kad se oformi, treba biti zauvijek. Kako nismo ostali skupa, a u nekoliko pokušaja da ponovo sviramo nismo uspjeli, nakon toga više nitko nije inzistirao – priča.
Dado Topić, Foto: Privatni album
Stariji itekako pamte “Princezu” koju je otpjevao sa Slađanom Milošević. Dado smatra da je ona prva izvedba, u Skoplju za Eurosong, bila najljepša. Sve drugo bilo je pokušaj obnavljanja ljubavne varijante prema toj pjesmi. Ipak, publika je pamti dugi niz godina.
– Ne znam hoćemo li ikad ponovo izaći na pozornicu. Da se pojavi prilika s nekim lijepim orkestrom, kad bi to bilo nešto live, bio bi to mali izazov i za Slađanu i za mene. Bilo bi nostalgično i lijepo – kaže.
Kad je 1984. Željko Bebek napustio Bijelo dugme, Dadu su pozvali za vokala. Odbio je jer je to bilo protiv njegovih principa. Na razgovoru s menadžerom Rakom Marićem i Goranom Bregovićem u Sarajevu, rekli su mu da se cijeli bend slaže da je dobrodošao pjevač u Bijelom dugmetu. Topić nije pristao. Rekao je “Ako i dalje želite biti Bijelo dugme, zovite Željka da se vrati, jer to je jedino pravo Bijelo dugme. Sve druge varijante, i scenske i glazbene, bez Željka, jednostavno ne mogu uspjeti”. Pamti i vremena kad je s Ivicom Todorićem lijepo plakate za nastupe grupe Time.
– Bio je s nama na jadranskoj turneji. Vozio je zelenu bubu, Volkswagen, a mi smo putovali u kombiju. Nakon koncerta smo s njegovim autom išli u sljedeći grad u kojem smo trebali svirati i skupa lijepili plakate – prisjeća se.
Iza njega su godine ludog rokerskog života, uz njegovu “Da li znaš da te volim” zaljubljuju se i neki novi klinci. Ni danas ne razmišlja o klasičnom umirovljeničkom životu. Radi i dalje, živi za glazbu i jedva čeka opet na pozornicu.
– Imam nekoliko prijatelja koji mi se javljaju sa svih strana svijeta. Radimo zajedno na nekim produkcijama, aranžmanima… Imam puno tekstova koje sam napisao, zanimljive gitarske rifove… Nadam se da će se brzo otvoriti prostori za koncerte, pa kad se to dogodi bit ću prvi koji će htjeli pokazati nove pjesme – završava Dado.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
