Zlatko Turkalj Turki: "Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam"

O temi mirovina na jednom Porinu Zlatko Turkalj razgovarao je i s Radojkom Šverko. Diva mu je rekla: “Ne želim omalovažiti bilo koga; svako je priznanje dobrodošlo i svi se tome radujemo. No možda bi ipak trebalo malo povesti računa da uz taj trofej slijedi nešto što će nam hraniti ne samo naše police, nego i našu dušu.”

Radijski voditelj i urednik, autor mnogih emisija, serijala, dobitnih brojnih nagrada nedavno je objavio knjigu “73 priče o albumima – žene u glazbi, stihu i interpretaciji”. Knjiga je zamišljena kao hommage heroinama glazbene umjetnosti u Hrvatskoj. Ipak, ne zna odgovoriti na upit čiji ga se život dojmio u toj mjeri da je pomislio „skidam kapu“.

– Svaka od glazbenih priča u knjizi i dokumentarnom serijalu imaju različite početke i zaplete, ali im je jednak kraj – dolazak do cilja i uspjeha. Teško je nekoga izdvojiti, ali možda one priče u kojima ne postoji granica između glazbene karijere i svakodnevnog života, nego je glazba njihov život bez obzira na poteze i odluke kada je neke stvari trebalo zaustaviti. To su priče Tereze Kesovije, Meri Cetinić, Josipe Lisac, Zdenke Kovačiček, Betty Jurković, pokojne Ljupke Dimitrovske, Gabi Novak, Radojke Šverko… – priča Zlatko Turkalj Turki (53).

Volim slušati druge, osobito starije i mudrije

Sve su prošle 65., i u mirovini su. Što, dakako, ne znači da su se povukle. Dive su to kojima se i danas gromko aplaudira na nastupima, koje su itekako zadužile hrvatsku kulturu. Kao i sportaši, slikari, glumci… Nažalost, poznato je kolike mirovine imaju naši stariji umjetnici. Puno ih je priznatih u svijetu, iznimnog opusa. Pitamo ga bi li država trebala uzeti u obzir njihov doprinos kulturi, promociju zemlje i ostalo pri izračunu tih mirovina? Bi li one kod istinskih velikana trebale biti povlaštene, bolje? Ili je u redu ona neumoljiva matematika – koliko u mirovinsko uplaćuješ, toliko na kraju i dobiješ?

– Baš sam o toj temi u svojem dokumentarnom serijalu “Žene u glazbenoj industriji” razgovarao s Radojkom Šverko. Tako je Radojka, vezano za nagradu Porin, rekla: “Ne želim omalovažiti bilo koga; svako je priznanje dobrodošlo i svi se tome radujemo. No možda bi ipak trebalo malo povesti računa da uz taj trofej slijedi nešto što će nam hraniti ne samo naše police nego i našu dušu.” – prisjetio se Turkalj.

Do njegove mirovine ima još. Tješi se da je još u najboljoj radnoj snazi i pokušava ne razmišljati što će biti za desetak, petnaestak godina. Kad jednom dođe u te godine, volio bi još više vremena provoditi sa suprugom, sinovima, a nada se i druženju s unucima. Razmišlja kako će tad vrijeme kratiti planinarenjem, putovanjima, druženjem s prijateljima… Nada se i pristojnijim mirovinama.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Svaki put kad čujem kakve iznose ljudi primaju za pošteno odrađeni cijeli radni vijek osjećam se jednako tužno. Imam dosta životno iskusnijih prijatelja i dobro je od njih čuti svaki savjet, njihova rješenja kako se snaći u pojedinim situacijama. Inače volim slušati druge, osobito starije i mudrije – rekao je.

 Nije bilo ‘samo tako’ nazvati Ivu Robića

U svakoj njegovoj emisiji, svakom intervjuu osjeća se veliko poštovanje prema gostu. Smatra da ljudima koji mu dolaze u emisiju, bez obzira na godine, uvijek treba pristupati s poštovanjem. Ako ti netko gostuje u emisiji, govori nam, to je potpuno isto kao da si nekoga pozvao kod sebe doma. To znači da moraš znati biti domaćin i osigurati sve da se osoba koju si pozvao osjeća ugodno i opušteno. Tome uči i svoje sinove.

– Najbolji je odgoj i primjer djeci onaj koji pokazuješ svojim svakodnevnim ponašanjem. Odnosom i načinom komunikacije prema drugim ljudima – kaže.

Stariji ljudi su mu oduvijek važni i nije mu u počecima bilo ‘samo tako’ nazvati, primjerice, Ivu Robića. Ipak, ne pamti strah od snage njihovih imena.

– Kada sam prvi put razgovarao s istinskim glazbenim veličinama, nije mi bilo svejedno. Znao sam dobar dio njihova repertoara, imao njihove ploče, gledao ih na festivalima, koncertima i televiziji. Nije bilo jednostavno, trudio sam se da to ushićenje ne pokažem na prvu i baš iz spomenutog poštovanja trebao sam se dobro pripremiti za razgovor – priča.

Zahvaljujući odnosu prema novinarskom poslu, pripremi emisija i poznavanju tematike, kod većine njih brzo je stekao simpatije i povjerenje. Znali su da će u emisijama razgovarati o glazbi, novim albumima, koncertima, ali i konkretnim problemima vezanim za glazbenu industriju ili, recimo, autorske i festivalske krize. Ipak, nema novinara koji se u svojim počecima nije spetljao, pa rado govori i kako je potkraj 80-ih izgledao njegov prvi intervju s Novim fosilima.

Rajko je ustao i više se nije vratio na intervju

– Nije baš prošao onako kako sam ga zamislio, ali se nakon njega dogodilo prijateljstvo s Rajkom, Zecom i Sanjom. Naime, Fosili su došli na radio predstaviti svoje nove pjesme s albuma “Dijete sreće” – govori.

Zlatko Turkalj Turki i Rajko Dujmić, Foto: Privatni album

Očekivali su da će ih dočekati netko od urednika s kojima su već imali gostovanja i poznanstva. No, dočekao ih je – Turki. Tijekom emisije primijetio je kako sve zapravo dobro ide, Sanja i Zec bili su iznenađeni pitanjima, ali vrlo brzo ponašali su se opušteno kao da se već znaju. Rajko je bio dosta suzdržan i štur na odgovorima.

– Dok je na radiju emitirana jedna od pjesama, upitao me je: “Zar nas stvarno nitko od starijih urednika nije mogao dočekati i s nama razgovarati?” i izašao je iz studija na stanku za pušenje. Više se nije vratio na intervju, a kada sam stigao kući, na telefonskoj sekretarici dočekale su me snimljene poruke od Sanje i Zeca koji su se ispričali i rekli da Rajko nije imao najbolji dan, a kako je njima to bio jedan od najboljih intervjua – prisjetio se.

U 2022. će se obilježiti 30 godina od dodjele prve nagrade emisije “Music Pub”.

– Volio bih na vinilu objaviti neke dokumentarne zapise, razgovore, izjave, komentare i osvrte, što nije tipično za taj glazbeni mediji. Materijal je spreman i nadam se da će se objaviti do kraja godine – kaže.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

• Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
• Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više

• Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
• Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
• Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
• Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
• Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
• Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
• Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
• Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
• Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
• Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
• Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
• Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
• Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
• Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
• Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
• Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
• Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
• Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
• Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
• Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
• Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
  Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici
• Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
• Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
• Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
• Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
• Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
• Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
• Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
• Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
• Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
• Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
• Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
• Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
• Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
• Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
• Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
• Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”

• Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
• Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
• Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
• Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
• Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
• Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
• Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
• Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
• Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
• Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
• Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
• Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
• Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
• Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
• Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
• Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna

• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”