Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene

Tatjana Pacek
8. siječnja 2021.
Priče
A- A+

Doajen hrvatskog glumišta tri godine je u mirovini. Prisjetio se kako je htio odustati od Akademije i prodavati automobile u čemu ga je spriječio Ivo Gregurević. Rado govori i o zgodama s pozornice sa Žarkom Potočnjakom, bravurama koje bi prekidao vođa Histriona Zlatko Vitez riječima „E, sad bu dost’!“

Danko Ljuština, Foto: Privatni album

U novu, 2021. Danko Ljuština (68) ušao je s malo želja; da se prestane tresti, da nestane kovid i da se svi ljudi cijepe. Skepticima želi da se opamete, sve što od njih čuje zvuči mu porazno.

– Strašno je da se samo 10 posto stanovnika Splita javilo za cijepljenje. Ako već ne misle o sebi i svom zdravlju, zašto ne razmišljaju o onome od čega žive, o turizmu. Nema turizma ako tako nastave, neće kovid sam od sebe nestati – govori doajen hrvatskog kazališta.

Svojoj doktorici javio se za cijepljenje prvi dan kako je cjepivo došlo. Želi se čim prije cijepiti, a tako je rekao i supruzi.

– Želim da se i ona cijepi ili neka se iseli. Sve nuspojave cjepiva su ništa kad čovjek vidi drugoga da se 15 dana guši, a ne može umrijeti. To su mi najveće želje. I da povučem još malo zdravlja, ako može. Da čim malo nekom smetam. Da mi kćeri požive i da smo zdravi – dodaje Ljuština.

Obećao je i da će ove godine napisati kratke crtice iz kazališnog života, a volio bi posjetiti kćeri u Bruxellesu i s njima se naokolo vozati biciklom.

Glumac je već tri godine u mirovini. Dani mu brzo prolaze. Uvijek, priča, netko zove, pitaju ga što mu  treba pa pričaju kako oni provode dane, kome se što dogodilo… Nešto pročita, gleda televiziju i sretan je što se Stožer više ne javlja s brojevima oboljelih.

Oduševio me je Mario Kovač, doveo je kazalište u Petrinju

– To je trebalo raditi jednom tjedno ili na nekoj aplikaciji, a ne ovako, čim upališ televizor, iskaču brojevi. Za vrijeme blagdana mi je smetala pucnjava, petarde, vatromet. Zbog pijeteta prema onima koji umiru po bolnicama tog nije smjelo biti. Neukusno – govori.

Srećom, smatra, takvi su u manjini. Dojmilo ga se koliko su se ljudi brzo organizirali i iskazali oko Petrinje, Siska, Gline…  Hvali građane, a opet ga ljute političari.

– Tamo je čovjek otišao na krov, pao i poginuo. A političari se prepucavaju tko je koliko dobio ili dao. Inače, krasno je koliko je ljudi otišlo tamo i pomagalo. U takvom zajedništvu bismo svaki dan trebali živjeti – priča.

Visinom mirovine nije zadovoljan. Kažu da su uvredljive, ali svjestan je da ima i onih koji su puno gore prošli od njega. Ne nedostaje mu ni teatar, pred praznim gledalištem je, smatra, besmisleno glumiti. Divi se kolegama koji izlaze na pozornicu, a u publici razmak od barem dva metra.

– Glumcima svaka čast da to izdrže, ali suludo je. Veselilo bi me da sad krenu s komedijama. Jako me se dojmilo kad je Mario Kovač sa svojim kazalištem došao u Petrinju, u dvoranu gdje ljudi spavaju i igrao za njih Ježurku ježića. Bilo je dirljivo, kad su se dignule stare bakice, pljeskale. I ljudi iz Crvenog križa su plesali. E, to je kazalište. Mora se čim prije krenuti s jakim komedijama, pjevanjem – smatra.

Rizična je skupina, ima problem s aritmijama i čuva se bilo kakvih kontakata. Od kako je korona počela, njegove dvije kćeri nisu mu ušle u kuću. Danko zato nije nesretan, kaže kako se nalaze vani na distanci i zapravo se viđaju više nego prije korone.

– Starija kćer sjedne u svoj auto, ja u svoj, stanemo paralelno, otvorimo prozore, razgovaramo i pijemo kavu. Možda zvuči tužno, ali dobro se zabavljamo. Nema druge. I dobro nam je, pustimo si i glazbu. Nazovemo i mlađu kćer, koja je u Bruxellesu pa u troje pričamo. Češće nego inače. Sad i starija ide u Bruxelles, obje će biti gore, a ja doma – priča Danko.

Rekli su mi da će 31. serija biti dobra za moju karijeru

Malo je, dodaje, danas posla za glumce u angažmanu, kamoli za one koji su u mirovini. Njega to ne muči, jer ionako mu se više ne da na cjelodnevna snimanja. Bio je u nekim razgovorima prije nego je korona uopće počela iako mu se zapravo nije dalo. Uvjeravali su ga da je to velika serija, a on odgovarao da ga ne zanima.

– Rekao sam da sam u godinama, da se ne želim ustajati u 5 sati, učiti tekst, pa snimati do 20 ili 22 sata. Bili su uporni, govorili mi da ćemo se sve dogovoriti, a kad su ispucali sve adute rekli su „Ali to bi bilo sjajno za vašu karijeru“ – smije se Ljuština.

Da nije tragično, bilo bi komično. Glumac je to koji iza sebe ima 30-tak serija, 50-tak filmova i nebrojeno kazališnih uloga. Mnogi od njih, poput „Mećave“, „Čaruge“, „Banović Strahinje“, „Konjanika“, „Duge mračne noći“  dobili su sjajne kritike, nagrade, a potvrdila je to i gledanost. Ljuštinin opus svakako je zavidan pa stoga i ne čudi da je bilo perioda kad je jurio iz projekta u projekt.

– Sjećam se, znalo je biti jako gusto, u isto vrijeme sam snimao i igrao u kazalištu. Došlo se u škripac, ali takav nam je posao. Bilo je naporno, ali pamtim sve po ugodi. Volio sam svoj posao, neke uloge i nisam, ali sam ih radio. U kazalištu je također bilo šareno, radio sam sve; i što sam volio i što nisam. Ponekad pomislim da sam napravio 10 posto od onog što sam trebao, bilo bi dosta – kaže.

Volio je raditi s Vitom Tauferom. Odiseja u ZKM-u bila mu je izuzetno uživanje. Volio je i „San ivanjske noći“ s Januszom Kicom. Zanimljivo mu je da je najveće partije odigrao izvan matične kuće, zagrebačkog HNK. Tamo mu je pak bila draga njegova prva velika predstava „Sluge“. Izdvaja i „Banket u blitvi“ s Georgijem Parom, „Dunda Maroja“ u režiji Kreše Dolenčića i „Konjanika“ Branka Ivande… Kao šećer na kraju dođu mu svi projekti s Vedranom Mlikotom, posebice „Cinco i Marinko“, Mate Matišića. Predstava je to koju su igrali i na glumačkom festivalu u Zagvozdu. Ljuština pamti vrijeme kad su igrali „Hamleta“. Okupilo se 700, 800 ljudi a stotinjak djece sjedilo je na podu ispred prvih redova.

– Ta djeca su gledala raširenih očiju i otvorenih usta. Bez da trepnu, gledali su Hamleta. I dođe pauza, ja mislim sad kad se rastrče… a nitko se nije pomaknuo, svi su čekali drugi čin. To su mi najljepša iskustva s pozornice, ta djeca koja su sjedila ispred prvih redova – govori Ljuština.

Ivo Gregurević ga je udomio u sobi u studentskom domu

Godinama kasnije pričao je s njima. Otišli su u Split u školu, a kad im se spomenuo Shakespeare rekli su „Gledao sam“. Isto tako i za Držića. Djeca bi im rekla „Ma što si ti gledao“, a ovi „Jesam, sve sam gledao u Zagvozdu.

– Ovi u Splitu imaju teatar u koji uopće ne idu. Zato je ta misija koju je Vedran obavio fantastična. I ta atmosfera, kuće u koje smo primani kao da si doma. Naš je tehničar jednom promašio kuću. Ljudi su sjedili ispred, a on krenuo gore po stepenicama. Ljudi ga pozdrave, a on kaže „Idem ja leći“. U jutro se probudio i nema mu torbe. Pitao je gazdu je li mu supruga premjestila torbu, a gazda odgovorio „Hajde pojedite nešto, torba vam je u kući niže. Tamo ste inače“. Ali nitko mu nije rekao promašio si kuću, pustili su ga da ide spavati, da se osjeća kao doma – priča Ljuština.

Voli reći da je u jednoj fazi htio odustati od glume i zaposliti se kao prodavača automobila u Autohrvatskoj.

– Sudbina i Ivo Gregurević htjeli su drugačije – kaže.

Pokojni velikan ‘kriv’ je što je Ljuština ipak završio Akademiju i postao glumac. Ističe da je Gregurević samo jedan iz ekipe koja ga je zeznula.

Danko Ljuština i Miljenko Brlečić u TV filmu “Rasprodaja”, Foto: Promo

– Bio sam đak putnik kad sam se upisao na Akademiju. Tata je poginuo, mama umrla ranije i ostao sam bez ikakvih novaca. Imao sam samo za mjesečnu kartu za vlak i putovao sam svaki dan. A na Akademiji obveze svaki dan – prisjeća se.

Sjedio je tako oko 22 sata ispred Akademije čekajući vlak koji je s kolodvora išao u ponoć i pet minuta. Ivo Gregurević je izašao i pitao ga što radi. Čudio se kakav to vlak Ljuština čeka ispred Akademije i zašto uopće putuje, zašto ne unajmi stan u Zagrebu. Kad mu je rekao da za to nema novaca, Gregurević ga je pozvao k sebi, u dom.

– Bio sam umoran, a on me zvao da jedemo, pijemo. Cure u domu svašta su skuhale. Uglavnom, ušao sam u tu sobu s dva kreveta, a unutra gužva. I na ormarima su spavali, bilo nas je pet ili šest u toj maloj sobi. Ja sam imao spužvu. Kad su svi ušli i legli, onda sam raširio tu spužvu i spavao pred vratima. Fantastično. Nikad se bolje nisam naspavao, valjda sam bio ubijen. I danas osjećam miris onog Lahor sapuna, koliko je bilo divno nakon svih onih vježbi doći i otuširati se. I leći na spužvu – govori Ljuština.

Od sutra idem na dijetu, trebam skinuti 100 kilograma

Rado se sjeti i kako je sa Žarkom Potočnjakom oduševljavao publiku, ubirao ovacije.  Zbog njihovih su bravura predstave trajale i trajale, sve dok, barem na Opatovini, vođa Histriona nije povikao „E, sad bu dost’!“  Ipak, što god njih dvojica izvodili na pozornici, ni jednom jedan drugoga nisu doveli u opasnost.

– Bilo je neobičnih situacija kad su s motorom prolazili preko scene, autima vozili oko scene… Jednom smo igrali na otvorenome, a iznad scene je bila velika stijena. Netko je odozgora bacio punu bocu pive i to je pred nama eksplodiralo. Da je nekog pogodilo, ubilo bi ga. Ne može to normalan čovjek napraviti – prisjetio se.

Prije koju godinu zbog zdravlja je morao na dijetu. Tad si je, umjesto janjetine, po čijem je spremanju poznat u glumačkim krugovima, poželio perec. I dalje, žali se, mora paziti na prehranu.

– Već 50 i koju godinu trebam smršavjeti 100 kila. Evo, sutra počinjem pa što bude – smije se.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: