Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”

Tatjana Pacek
5. veljače 2022.
Priče
A- A+

Omiljeni glumac u sjajnoj je kondiciji, dobrog zdravlja. Živi u prirodi, divnom zelenilu Vukomeričkih gorica, bavi se životinjama. Ima pse, mace, jato vrabaca koji ga svako jutro zovu da ih nahrani. Pili drva, loži vatru, druži se s prijateljima… Mirovina po njemu nije dugo putovanje u noć, kraj krajeva, neka tragedija, razlog za depresiju, već naprosto početak novog životnog ciklusa…

Žarko Savić Foto: Privatni album

– Država najviše brine o onima koji su joj najpotrebniji, najkreativniji i to je normalno. Ali trebala bi brinuti i o tome da ekonomski bude uspješna i da mirovine budu veće. Onakve, kakve ljudi u starosti trebaju imati, a ne da dodatno rade kako bi preživjeli. To je osnova i to se mora ispraviti – rekao nam je Žarko Savić (72).

Omiljeni glumac u mirovinu je otišao na svoj 65. rođendan sa zanimljivom filozofijom. Smatra da se život odvija ciklički i kraj jednog ciklusa, u 65. ujedno je i novi početak.

– Mirovina nije dugo putovanje u noć, kraj krajeva, neka tragedija, razlog za depresiju. Jedna prijateljica mi je nedavno svoj odlazak u mirovinu predstavila tragično. Rekao sam joj je da to nije prestrašno, neka gleda na mirovinu kao na novi početak, priliku da aktivira sve interese koje do tad nije stizala i ona je prihvatila savjet. Kasnije mi se zahvaljivala, rekla da stiže sve – kaže.

Smatra da bismo kao društvo trebali biti senzibilniji za interese svih nas pa tako i starijih ljudi. Ne treba, govori, za starije tražiti posebne privilegije, ali traženje boca i kopanje po kontejnerima je sramota za ovu zemlju.

– Kakvi kontejneri? Država mora pokazati brigu o svim članovima društva, pa neka se potrude. Sramota je da danas bilo tko tako živi. Gledam pučku kuhinju Sv. Antuna, pa to je red od 30, 50 metara… ljudi čekaju na toplu juhicu. Drugačije se o toj našoj državi ranije pričalo, da će biti blagostanje. Ne treba biti blagostanje, neka bude normalni standard za sve građane. Briga države nije osigurati građanima da dobiju jelo u pučkoj kuhinji nego osigurati egzistenciju. Ako je minimalna, to onda znači da si mogu sve nužno priuštiti, da mogu preživjeti mjesec i pritom sve podmiriti. Ovo je ispod minimalne – kaže.

Popis stanovništva, koji je, šali se, poput mjesne zajednice u primjerice Šangaju, govori koliko zapravo malo ljudi ovdje živi pa ne razumije zašto se ne može napraviti harmonija. Kad govori o starijim ljudima, trn u oku su mu domovi za starije i nemoćne, za koje se čeka po desetak godina. To znači da ih treba biti puno više.

Sustav odnosa prema starijim ljudima je upitan

– Donedavno sam brinuo o kolegi koji je preminuo. Trebalo je potegnuti sve moguće veze, 20 puta išao sam u socijalno samo za to da mu se nosi hrana. A sve je on plaćao. Socijalna služba treba o tome brinuti, ne ljudi. Premalo je domova, predugo se čeka, upada se po vezama, preskupi su, a Boga pitaj i kako je unutra. Ljudi koji trebaju njegu 24 sata moraju biti u domu i to se automatizmom treba rješavati, ne preko veze. Sve je prepušteno stihiji pa tko preživi, preživi – govori.

Upitan je, smatra, sustav odnosa prema starijima. Ima, govori, ljudi koji ne mogu ni doći do pučkih kuhinja, a ne mogu ni u dom jer ga nemaj čime platiti. Mnogi od tih danas nemoćnih, ističe, nekad su bili dobri za društvo, radili su… o hospicijima da i ne priča. Navodi primjer Švedske, koja je davnih godina svojim građanima osigurala lijep život. Od trenutaka kad su tek kretali u život do starijih dana. U svakoj životnoj dobi država je tu da pomogne, ako Šveđanima zatreba.

Žarko Savić, Foto: Privatni album

– Švedska nam je u mojoj mladosti bila pojam, uzor. Svaki gradić imao je nekoliko stotina ili tisuća stanova. Dečko i cura, počeli su hodati kao studenti, a ovi su im rekli “Izvolite, imate stan”. Država ga je sufinancirala jer su već tad brinuli da se ljudi ne pate. I to je bio namješten stan. Kod nas ljudi moraju u podstanare, a najam stana jedva plaćaju. Na gostovanjima nas nisu smjestili u hotel, nego baš u jedan takav stan pa znam kako su izgledali – prisjeća se.

Žao mu je da ljude danas često treba podsjećati na kontinuitet i tradiciju. Sve se na nešto nastavlja, i Žarko se nastavio na ljude prije njega. Netko će se, govori, nastaviti na njega. Pamti da je pitao snimatelja, pokojnog Vjekoslava Oreškovića, kad je ovaj otišao u mirovinu, traži li itko od mlađih njegov savjet, rješenje za neku situaciju.

I mladi trebaju bolje živjeti, imati veće plaće

– Odgovorio mi je da ga nitko ništa ne pita. Šteta, trebalo je koristiti njegovo znanje. Čovjek koji je toliko puno stvari snimio, više nikome nije trebao. Umjesto da se mladi kamerman, snimatelj sad konzultira s njim, on opet pronalazi toplu vodu. I nalazi rješenja koji je ovaj imao u malom prstu. Noviteti su u redu, ali treba se poznavati i ono prije, kontinuitet treba postojati. U svemu treba biti kontinuitet, pa i u životu. Svi se mi naslanjamo na svoje roditelje, pa na neke prijatelje… treba imati sluha za sve – priča.

Ističe da je dobro da se mladost što prije osamostali. Dodaje i kako ne treba ni opterećivati mlade sa starijima, ako trebaju neku pomoć, valjda će pitati. Drži im stranu. Mladost, govori, s pravom smatra da treba bolje živjeti, da moraju imati veće plaće, zaposliti se na osnovu znanja i sposobnosti, nikako preko veza i poznanstva. Zadovoljan je odnosom koji mlađi pokazuju prema njemu.

– Dobro se držim i prema meni su OK, dobri su, imaju razumijevanja. Ali generalno je osjećaj solidarnosti s nemoćnijima, mlađih prema starijima, smanjen. Vidim da danas nisu spremni žrtvovati se za nemoćne ljude – priča.

Njegov odnos prema starijim kolegama, kad je još kao student, tek kročio u glumu bio je pun poštovanja. Bio je stipendist zagrebačkog HNK, kad je igrao u predstavi “Gaj Julije Cezar”, kojom je otvoren rekonstruirani HNK. Tad je tek bio završio prvu godinu studija.

– Obožavali smo starije kolege, gledali smo ih kako glume, kako se ponašaju, uživali smo i poštovali ih. Svi su bili face. Izet Hajdarhodžić, Ivo Serdar, papa Rogoz, gospon koji je sa 100 godina hodao bez štapa, uspravan… redom su nam bili uzori – kaže Savić.

Puno su s njima pričali, stariji su evocirali uspomene, mlađi upijali, slušali sa zanimanjem. Živjeli su pravi kazališni život, tijekom sezone u zagrebačkim u kazalištima, preko ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ili na Splitskom ljetu.

Sviđaju mi se nagovještaji boljih vremena

– Tad su u kazalištu bile sve generacije. Drago Krča, Josip Bobi Marotti, Pero Kvrgić, Boris Miholjević…, mlađi su bili Ivica Vidović, Semka Sokolović Bertok, Ljubica Jović, Vjeročka Žagar…, bila je lepeza glumaca, od najmlađih do najstarijih. I dobro je funkcioniralo.

Puno je serija, filmova, predstava u kojima smo ga gledali, zadnja serija bila je “Dar Mar”. I dalje snima, pa mu ludi tempo ne nedostaje. Kaže kako je to i dalje njegov posao i nije mu problem raditi. Naviknuo je tijekom zavidne karijere. Znao je imati probu u jutro, pa popodne snimanje za radio, pa navečer predstavu.

Žarko Savić, Foto: Privatni album

– Živim po principu uključivanja i isključivanja. Uključim se za probu, isključim nakon nje. Pa se uključim za radio, isključim kad završim. Tako i za predstave, snimanja… – kaže.

Žarko je u sjajnoj kondiciji, dobrog zdravlja. Živi u prirodi, divnom zelenilu Vukomeričkih gorica, bavi se životinjama. Ima pse, mace, jato vrabaca koji ga svako jutro zovu da ih nahrani. Pili drva, loži vatru, druži se s prijateljima…

– Lijepo je, mirno. U Bukovčak sam došao 1999. jer sam se htio maknuti iz grada. Otišao sam iz centra Zagreba, iz Šubićeve jer je ovdje ljepše, harmoničnije. Grad je gužva, strka… ali kad se toga poželim, za pola sata sam gdje god treba. Gradsko sam dijete, ali ipak mislim da je dobro okrenuti se prirodi. Ja to volim. Volim i fizički raditi, biti aktivan. Najgore je biti pasivan, tako si skraćujemo život – govori.

Sviđaju mu se nagovještaji boljih vremena. Vjeruje da će, po nekim najavama, u periodu od ožujka do lipnja korona doista nestati i da ćemo se vratiti normalnom životu. Iako ljudi imaju velikih problema, u ovom nesretnom periodu s kovidom, smatra da je dobro biti optimističkih razmišljanja. Pozitivne najave daje mu i kineska godina tigra.

– Volim pozitivne prognoze, da sve ide u lijepe i dobre promjene, da je život pun lijepih početaka. Čaša je po meni uvijek polupuna, treba pozitivno gledati na sve pa stvari malo po malo dođu na svoje mjesto – završava Savić.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap