Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”

Tatjana Pacek
15. listopada 2021.
Priče
A- A+

Frontman Opće opasnosti u spotu “Pusti me na miru” glumi šerifa. I privatno bi rado napravio reda. Pohlepa, želja, ljubomora… dovele su do razmišljanja da netko treba više, a netko ništa. Probleme koji tište umirovljenike, s lakoćom bi riješio. Kad ih već ne rješavaju oni koji trebaju.

Pero Galić, Foto: Privatni album

– Svijet je ovdje, u Slavoniji, mirovinu zaslužio fizičkim radom. Toliko se naradio, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Od toga nitko ne može živjeti. Svi to znamo, svima je jasno, ali i dalje im samo toliko isplaćuju – rekao nam je Pero Galić.

Frontman Opće opasnosti ljut je kad to vidi, kad na mirovine i pomisli. Svi, priča, streme mirovini jer u njoj vide sigurnost. Kakvu-takvu! A iznosi, dodaje, koji se danas dobivaju i to nakon odrađenog punog radnog vijeka su sramotni.

– Ljudi su to koji su nam ostavili sve što imamo danas, a mi im ovako vraćamo. Ne znam koliko će mirovina kao takva uopće značiti kad moja generacija dođe u to doba. Hoće li ikome pomoći da preživi? Mislim da neće, da sustav kao takav za desetak godina neće funkcionirati, da neće biti ni blizu ovome, a i ovo ne valja – kaže.

Sebe u mirovini ne vidi. Ni kad za to dođe vrijeme. Zvuči zgroženo na spomen rokera penzića.

– Kakvu mirovinu? Koliko je ljudi u svijetu na pozornici, a imaju 80 i više godina? Neki i svoje zadnje trenutke provode u deliriju s publikom. Nema umirovljenja sve dok tijelo sluša, dok glasnice i instrumenti rade. Dok ima još zrno snage u meni, neću u penziju – govori.

Od kad zna za sebe osjetljiv je na starije ljude. Pamti odrastanje, pekaru na kraj grada. Tad je sjeo na bicikl, i od kuće do kuće, zapisivao koliko kruha treba kupiti susjedima.
Kad bi sve kupio, podijelio je peciva koja su tražili.

– Oduvijek poštujem starije ljude i nadam se da će i nas netko tako poštovati kad ostarimo – kaže.

I danas, kad je prešao 50-u, uskoči susjedima kad treba. Donedavno su četiri generacije živjele u njegovoj kući. Sad su ostali supruga Ivanka i on te njegovi roditelji. Stariji su, kaže, ali se ne daju. Punica i punac, kao i njegovi, još puno toga mogu sami.

“Pa već sam djed, neki od njih nisu, a stariji su od mene”

– Sve odrađuju, samo kad nešto zapne pitaju da uskočimo. Prešli su 70 i još se ne daju. Koliko je moguće, brinemo, uskačemo, volimo ih… – priča.

Pamti odrastanje, puno vremena provodio je s pokojnom bakom. Zajedno su išli u crkvu, trgovinu, obilazili susjede… U svakoj su kući popričali s bakom, pa i s Perom. Kasnije su mu i mahali, govorili “Eno Pere” pa bi i on, baš kao i baka, s njima na ulici popričao.

– Nisi mogao proći od ulice do škole, a da ne pozdraviš. To mi je i danas nepojmljivo. U Županji još žive isti ljudi, 50 godina, koliko sam i ja tu. Ništa se bitno nije promijenilo, kao da živimo u velikoj zgradi u Zagrebu. A da sam samo jednom prošao i ne pozdravio, mislim da bi mi moji zabranili izlaske iz kuće dok se ne naučim ponašanju. Ali to se nikad nije dogodilo – govori.

S jednakim poštovanjem kao dijete prema susjedima, odnosio se i kao mladi roker prema starijim kolegama. Imao je samo šest godina kad je Atomsko sklonište objavilo pjesmu “Oni što dolaze za nama”. Bio je zadivljen. Pjesma je to o tadašnjoj situaciji u svijetu. Tko bi, govori, tih 70-ih mogao misliti da će i danas biti aktualna?

– Taj respekt prema njima kao prema instituciji, dan danas je na istoj razini, bez obzira na to što se Bruno  Langer i ja danas nazivamo braćom. Pričao sam mu o svom silnom respektu prema Đoserovom memorijalu. Bili smo klinci koji su se silno htjeli popeti se na tu pozornicu – priča Pero.

Još uvijek svima njima voli reći ‘vi’, mada mu to ne dopuštaju. Misli si “Pa već sam djed, neki od njih nisu, a stariji su od mene”. Od njih je učio i postao ovo što danas je. Ti stariji rokeri u njima nisu gledali klince koji, eto, nešto pokušavaju. Upoznali su se 1992., a “Opća opasnost” tek je krenula u pohod na pozornice.

Pero Galić, Foto: Privatni album

– Postojao je obostrani respekt premda su oni bili velike face, a mi tek počinjali. Prihvatili su nas kao neke nove rokere, Slavonce, koji nastavljaju njihov put. Bilo im je OK da postoje mlađi ljudi koji sviraju rock’n’roll – prisjeća se Pero.

Danas i oni svojim pjesmama žele mijenjati svijet. U, primjerice, pjesmi “Pusti me na miru” Pero glumi šerifa. I privatno bi, kaže, uzeo stvar u svoje ruke i ponašao se kao šerif. Napravio reda. Rado bi ponekad preuzeo komandu, jer vjeruje da ljudi koji se bave poslovima važnima za opstanak naroda i nacije, očito ne mogu sagledati situaciju kao svi mi. Zato ništa i nije kako bi trebalo biti.

Kao šerif bih napravio reda, riješio probleme s lakoćom

– Ne samo ja, volio bih da svi sudjelujemo u rješavanju problema koji su svima isti. Nikome nije manji ili veći. Zadnji je bio potres. Svi smo u problemu, ne samo oni koji su stradali. Pa pandemija. Opet smo u istim problemima, i crveni i žuti. Svi razmišljamo što i kako. Ali pohlepa, želja, ljubomora dovele su do razmišljanja da netko treba više, a netko ništa. Bio bih šerif, ne znam bih li bio svima dobar, ali probleme koji tište ljude, s lakoćom bih riješio. Kad ih već ne rješavaju oni koji trebaju – kaže.

Jedan kolega glazbenik prozvao ga je djetetom cvijeća. Jer bi roker volio da je svima dobro, da nitko nema problem, da svakome bude kako si želi. Od mladih nije imao očekivanja. Zato ga je ugodno iznenadilo kad je shvatio koliko im je važan.

– Nisam mislio da će me netko pitati kako pjevam, kako čuvam glas, kako ovo kako ono… Vidim veliki respekt mlađih kolega koji otvaraju prve listove svojih knjiga. Pitaju, nas starce, što mislimo o ovome ili onome. Rado smo tu za njih, kad god požele – rekao nam je Pero.

Kad su 2019. svirali samostalni koncert u Domu sportova, imali su nagradnu igru na koju su se prijavili mladi bendovi koji su mislili da imaju nešto za reći, pokazati svoj uradak. Od njih 30-tak izabrali su jedan bend.

– Bilo im je velika stvar nastupiti s nama na pozornici. Bili su zadovoljni, ostali smo u kontaktu, razgovaramo o njihovim planovima, željama, što bi trebali… taj dio funkcionira. E, sad, koliko se mladi danas ustaju starijima u tramvaju to ne znam, u Županji nemamo tramvaj. Pustimo ih da uđu prije nas u trgovinu, pekaru, pomognemo odnijeti vrećicu. U našim krajevima to i dalje funkcionira, poštujemo starije ljude, one koji su nam ostavili sve u čemu mi danas uživamo – priča.

Samo je nama glazbenicima zabranjeno raditi

Bend sljedeće godine slavi 30 godina na sceni. Drago im je da su dočekali 30 godina benda u gotovo istoj postavi. Današnji članovi na pozornici su 27 godina. O obljetničkom slavlju razmišljaju od kako su proslavili 25. godišnjicu, no u planiranju ih sputava korona.

– Lani smo planirali promociju novog albuma, friško je izašao, ali nismo smjeli, nisu nam dopustili. Planiramo, ali vidjet ćemo kakve će biti korona brojke. Ako nam dopuste, sigurno ćemo napraviti neku veću priču, red je. Imamo puno ideja, vjerujem da ćemo barem jednu ostvariti – kaže Pero.

Momci su bili podrška Whitesnakeu, Uriah Heepu, Bon Joviju. Ne isključuju mogućnost da netko od njih zasvira na obljetničkoj svirci. Upoznali su cijele ekipe, dugo razgovarali, družili se. Samo s ekipom Bon Jovija nisu bili u kontaktu. Razmišljaju napraviti program s gostima, s nekima još razgovaraju.

Pero Galić, Foto: Privatni album

– Ideja postoji, moguće je, sad je i Dino Jelusić s njima. Možda stoga imamo lakšu opciju dogovaranja, ali čekamo najvažnije: da se stvore uvjeti da imamo 10, 15, 20 tisuća ljudi. Za sad je to još neizvedivo – govori Pero.

Jako ga smeta što je samo glazbenicima zabranjeno raditi.

– Kako me neće smetati? Ja od tog živim. To mi je posao, njime se prehranjujemo, a godinu i pol nam nisu dali raditi. I pritom nitko ne pita kako nam je? Naravno da sam ljut. Po trgovačkim centrima ljudi normalno hodaju, ali kad iste te treba dovesti ispred pozornice – ne može – kaže.

Ovog ljeta su zbog korone imali odgođenih 10 nastupa po Jadranu. Isti ti ljudi, koji bi im došli na svirku, i dalje su ležali po plažama, hodali po restoranima, šetali gradom. Samo kad trebaju na koncert – ne može. I bilo bi, govori Pero, OK da je takav stav stožera riješio problem korone.

– Nije. Niti izgleda kao da će se riješiti. Samo je nama glazbenicima bilo zabranjeno raditi. Kako nam mogu reći “Otkazujemo zbog mjera”, a isti ti ljudi se zabavljaju, smiju, sjede na terasama i sve je u redu. Samo ta dva sata ne mogu biti na koncertu. Nismo baš tako tupavi pa da šutke pognemo glavu. Ali OK, ako treba i tako možemo funkcionirati, ali pokažite nam vaše pobjede. Gdje su? – pita se roker.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap