Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država

Tatjana Pacek
2. listopada 2021.
Priče
A- A+

Začetnik “ča” vala često na pulskoj tržnici popriča sa starijim ljudima. Kaže da se puno stvari od njih može naučiti. Svaki od njih ima svoje iskustvo i od svakog nešto pokupi. Životno, ljudski… Žao mu je da su tako obespravljeni, da ih država ne cijeni. Njegov otac ima 2.000 kuna mirovine. Mama također, pa zato i radi honorarno.

Alen Vitasović, Foto: Privatni album

“Ja ne moren više tako, ja ne moren bez nje, ja san bolan, ja san munjen, nek me uzme vrag ko ne” stihovi su kojima će se svaki umirovljenik našaliti s vlastitom mirovinom. Ljubavnom baladom, megahitom Alena Vitasovića iz 1993., danas pokazuju kako se osjećaju.

– U našoj se državi umirovljenici ne cijene. Pokradeni su. Cijeli život su radili, a imaju smiješno male mirovine i to nije u redu – podržava ih i Alen Vitasović.

Začetniku ča vala stariji su ljudi jako važni. Odgojen je tako da cijeni i poštuje starije. Od malih nogu, roditelji su mu ukazivali, naglašavali koliko je važno iskazati im poštovanje, svakog starijeg čovjeka pozdraviti.

– U to doba stariji su mi bili i oni od 30. Danas se, sa svojih 54 godine, osjećam relativno mlad, ali i dalje prvi pozdravljam – priča Alen.

Pamti susjede, prijatelje svojih roditelja koji ga i danas smatraju pristojno odgojenim dečkom. Načela usađenih u djetinjstvu drži se i danas. Ima širok krug prijatelja, od mladih do starih.

– U Puli često budem na tržnici, tamo su umirovljenici s kojima popričam o svemu. Puno stvari se od tih ljudi može naučiti. Svaki od njih ima svoje iskustvo i od svakog nešto pokupim. Životno, ljudski… Žao mi je da su tako obespravljeni, da ih država ne cijeni – govori Vitasović.

Iako su mu se u mladosti neki od njih činili čangrizavi, dosadni… danas razmišlja drugačije. Kao mladić nije shvaćao da su stariji ljudi svašta prošli u životu, namučili se, naradili, napatili… i da je sve to ostavilo tragove.

Mislio sam da nikad neću pričati, kamoli raditi s ‘velikima’

– Sad, kad i ja imam 54 godine, razumijem sve to. S godinama se stekne neka mudrost, suosjećanje… pa ih i ja danas puno bolje shvaćam – rekao je Alen.

Odnos prema starijima, usađen od malih nogu, pokazao je i ulaskom na estradu. Mislio je da nikad neće dobiti priliku razgovarati, kamoli raditi, sa skladateljima poput Zdenka Runjića, Đorđa Novkovića, Rajka Dujmića, Zrinka Tutića, Tončija Huljića… Uspio je! Sa svima njima uvijek je bio u dobrim odnosima i bez obzira na status velike zvijezde, odnosio se prema njima s maksimalnim poštovanjem.

– Kad sam ih sve upoznao, shvatio sam da su još veći nego su prije toga bili u mojim očima. Zdenko Runjić mi je obilježio karijeru. Na njegovim “Melodijama hrvatskog Jadrana” 1995. osvojio sam Grand Prix pjesmom “Bura”… – govori Alen.

Pjesma je te 1995. bila najveći hit zabavne glazbe, a objavio ju je na albumu “Svi festivali”. Imao je 27 godina kad ju je pjevao kao najveća zvijezda, no taj status mu nikad nije lupio u glavu. I dalje se po Puli družio s istim prijateljima, čavrljao na pulskoj tržnici s dragim ljudima. Uvažavao je svaki savjet iskusnijih kolega, i zapravo tek tad počeo shvaćati tajnu uspjeha.

Alen Vitasović, Foto: Privatni album

– Kad sam bio mlađi mislio sam da sam frajer, a u to vrijeme još nisam bio ni popularan. Pjevao sam posvuda po Europi, svijetu i mislio da sam faca. Dok nisam shvatio koliko toga treba proći, koliko toga napraviti da postaneš faca poput ovih velikana, da stvoriš takav opus – priča.

Veseli ga što mladost danas većinom traži njegov savjet i s pažnjom ga slušaju. Treba im njegovo iskustvo jer, iako to ne može prihvatiti, ipak je znatno stariji od njih. Nakon godina rada shvate da je jako teško izdržati glazbenički način života i kvalitetnu glazbu.

– U diskografiji sam kao pjevač prisutan 30 godina, a više od 40 sam na pozornici. Kontinuitet i trajanje su važni, a ne od sebe napraviti bljesak koji traje godinu dana, a poslije te nema nigdje – smatra Vitasović.

Drago mu je što su oni koji se prave važni i misle “Što priča ovaj stari Vitasović…” u manjini. Mladost danas poštuje njegov opus i iskustvo, ali ima i onih koji se bahate, misle da su face jer su se, govori Alen, jednom pojavili na televiziji u nekom showu.

Danas kad završi show, završi i karijera ‘zvijezde’

– Za mjesec dana nitko više neće znati za njega, nije snimio ni jednu pjesmu, nema album… Gotov show, gotova i njegova priča – kaže Vitasović.

U njegovoj su publici ljudi svih generacija. Nekad je, priča, pjevao vršnjakinjama, danas su one mame pa na njegove koncerte dolaze sa svojim kćerima. Starijih ljudi nema često na njegovim svirkama. Samo kad su neke ljetne večeri, fešte vani, onda ih bude.

– Mogu se pohvaliti da od male djece do onih najstarijih svi prihvaćaju moje pjesme. Većinom nastupam kasno, i meni je veliki problem početi pjevati u jedan iza ponoći. Starijih ljudi nema u diskotekama i klubovima, posebice ne u to doba – priča Alen.

Ljut je, tužan i ogorčen kad vidi kakve mirovine primaju. Njegov otac ima 2.000 kuna, mama također. Još je, govori Alen, relativno zdrava pa dva puta tjedno radi honorarno. Jako im je teško.

– Viđam svakodnevno u Puli ljude, psihički i financijski uništene. Piju kavice, a nema sjaja u očima. Država ih je uništila. Ni ja dvije godine nisam ništa zaradio zbog korone. Nikome nije lako – kaže.

Tijekom pandemije, a posebice lockdowna, snimio je 15 novih pjesama. Žao mu je da se slabo vide na televiziji. “Oštarije su mi zaprli” pjesma je koja je dobro prošla, a Vitasović kaže kako nikad toliko nije snimao kao zadnje dvije godine. Družio se s prijateljima, uživao u boćanju, malom nogometu, razgovorima s djecom… O drugom poslu nije razmišljao.

Jako mi fali pozornica, dvije godine nisam se na nju popeo

– Na pozornici sam od kad sam živ, drugo ne znam raditi. Očekujem da brzo počnem raditi posao koji mi je oduzet. Ne želim u ovim godinama fušariti, tražiti novi posao po firmama – kaže.

O mirovini ne razmišlja, jer glazbenici nikad ni ne idu u mirovinu. Glazba je, ističe, njihov život. Pjevači, govori, nemaju klasično radno vrijeme od 9 do 17. Ne razmišljaju na način “Jedva čekam mirovinu, pa ću biti doma, ići na kavicu, malo se baviti vrtom…”

Alen Vitasović s prijateljem Šajetom, Foto: Privatni album

– Mi se ne damo s pozornice, strastveni smo prema glazbi. Ako nam oduzmeš pozornicu, kao da si nam dio tijela otkinuo. Psihički me to ubija i ne mogu doći k sebi. Čak ne toliko radi zarade, nego zbog publike, atmosfere, adrenalina… to mi jako fali. Dok me zdravlje služi, bit ću na pozornici, makar u nekoj konobici, taverni, one man bend, samo da se pjeva i svira. Od svega ovoga više sam moralno pao, nego financijski. Čekam da se ovo smiri i da počnem pjevati – govori.

Dodaje kako nije siguran zna li više pjevati, kako će se ponašati na pozornici. Trebat će se, priča, uhodati. Prije korone imao je lijep period, svugdje ga je bilo. Sad se osjeća kao da ide u novi početak, a nije, smatra, više u godinama da luduje na pozornici.

– Snaći ću se, iskusan sam ja. Djeca su mi završila školu, postavio sam ih na noge, sin radi, sad će i kćer. Sad trebam malo misliti na sebe, pomoći roditeljima, iako oni više meni pomažu nego ja njima. To je žalosno – kaže.

Život nakon 65-e ga ne plaši. Više se boji svega što se radi našoj djeci. On je svoje napravio, njegovi roditelji također.

– Strah me zbog svega što gledamo u školama, došla je ta bolest i svašta se događa. Za njih se bojim, ne za sebe. Dokle god me zdravlje služi ja ću pjevati, sviruckati… – završava Vitasović.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap