Ante Batinović: “Ljudi u mirovini nisu starci, Stonesi ‘rokaju’ u 80-ima i nitko im ne broji godine”
Poznatom glazbenom kritičaru Anti Batinoviću za ljude u godinama grozno je čuti onaj posprdan izraz “stari prdac”. Smatra da one koji žele treba pustiti neka uživaju, rade… kad više to ne budu mogli, povući će se sami. Žao mu je ljudi koji ne žele ili ne mogu, a moraju raditi. Ističe i da smo Zapad i mi dva svijeta. Naši umirovljenici bore se za egzistenciju. Ni pomisliti ne mogu na život zapadnjaka, na zimovanje ili ljetovanje…
Foto: Privatna arhiva
– Nije mi drago kad se o starijim ljudima razmišlja kao da su za otpis. Umjetnost ne priznaje granice, godine, a Mick Jagger i ekipa najbolje pokazuju da pojmovi mladost ili starost zapravo uopće nisu važni za bavljenje onim što voliš – priča nam glazbeni kritičar i novinar Ante Batinović.
Veseli ga što su “The Rolling Stonesi” danas jednako strastveni kao i 60-ih, 70-ih. Sve što su na pozornici izvodili ’62., izvode i 2022. U 60-ima je, priča, vrijedila parola “Umri mlad i budi lijep leš”. I da se rock ne može svirati u određenim, poznijim godinama. Stonesi su to demantirali, sviraju i u kasnim 70-ima i jako su aktivni. Čak je i žuta štampa prestala pisati “Jooj, imaju toliko godina, a još su na sceni”.
– Što bi drugo oni mogli raditi ili željeli raditi nego to? Znali su im prigovarati i da je to zbog novca. Toliko su zaradili tijekom svih tih godina, posebice 80-ih i 90-ih, da im novac ne može biti motiv. Na pozornici su iz čiste ljubavi. Keitha Richardsa ništa drugo ne zanima osim sviranja. I danas im je najveća radost popeti se na binu i svirati. Ne možemo govoriti o njihovom umirovljenju, o tome da rade silom, da žele pokazati kako još imaju mladalačku energiju… – govori Batinović.
Glazbeni kritičar i novinar inače smatra da kod umjetnika ne postoji mirovina. Rade jer vole svoj posao, jer im bez njega nema života. I sam je u mirovini od 2016., ali i dalje piše. Novinarstvo mu nije bio samo posao, izvor zarade, nego strast kojom se inficirao u 17-oj i bavio se njime do 70-e.
Život se živi punim plućima i u 90-ima
– Ne radim više onako intenzivno kako sam na HRT-u radio zadnjih 25 godina. To je bio stravičan, svakodnevni tempo, pravi žrvanj. Sad radim drugačije, mirnije, analitičnije, pišem za portal glazba.hr, a pišem i knjigu radnog naslova “U prvom redu back stagea”. Polovica je već napisana, ali mislim da još nije vrijeme da je privedem kraju. Dakle, ni ja nisam klasičan umirovljenik. I dalje pratim sve što se zbiva oko mene, i ne samo u svom poslu, nego i u drugim segmentima – kaže.
U više od 50 godina, koliko se bavio novinarstvom, intervjuirao je mnoge svjetske zvijezde. Ni u jednoj fazi svog života o starijima nije razmišljao kao o starcima.
– Kreativna snaga, niti u glazbi, niti na filmu ili književnosti, ne nestaje s godinama. David Bowie je prerano umro, ali također je bio kreativan do zadnjeg daha. Pratio sam ljude koji su danas u 70-ima, 80-ima, pa i 90-ima, ali i dalje rade. Clint Eastwood, primjerice. Njega i danas veseli snimati filmove. Jednom sam razgovarao s njegovim sinom, Kyleom, jazzerom koji je bio u Opatiji. I on je potvrdio da je oca u početku zanimalo samo da glumi, kasnije i da režira. Samo to – govori Batinović.
Svi njegovi sugovornici potvrđuju da se i u kasnim godinama može živjeti život punim plućima. Upravo to Batinović tvrdi cijeli život, a mladi takve velikane više ne doživljavaju kao čudo prirode, neke koji i dalje, pošto poto žele biti zvijezde, ne micati se s pozornice. Prihvatili su ih kao ljude na čijoj su glazbi, ili umjetnosti uopćeno, odrastale generacije. Postalo je uobičajeno pratiti što rade legende. Tek ponekad se, priča, jave ti žuti mediji s napisima je li netko napravio plastičnu operaciju, s tekstovima poput “vidi ga ima godine, ali nema bore…”. Misli da su mladima danas Stonesi i ekipa nešto apsolutno normalno.
Sting i Ante Batinović, Foto: Privatni album
– Više se nitko ne bavi razmišljanjima “Vidi koliko Mick Jagger ima godina, a i dalje skače po pozornici”. To mu je najveća želja u životu, bila i ostala. Vrijedi to i za mnoge druge. Termin umirovljenik u nekim zanimanjima ne vrijedi, ništa ne znači – kaže Batinović.
Claptona smo gledali laktom naslonjeni na binu
Može si zamisliti i naše glazbenike kako puni energije s 80 pune najveće prostore. U takvoj priči prvo vidi Gorana Bareta, Gibonnija… Sve, kaže, ovisi kako su koga muze operirale. Uživa gledati ljude u godinama kako su i dalje u punoj snazi, žao mu je onih koji su malo posustali. Život hrvatskih i zapadnih umirovljenika uopće ne želi uspoređivati. Zapadni putuju, zimuju u toplim krajevima, naši skupljaju boce po kontejnerima.
– Da ti se srce stegne. To su dva svijeta. Imaš godine, vremena da se opustiš, a i dalje se moraš boriti za egzistenciju. Naravno da mi se srce stegne kad vidim naše ljude kopaju po kontejnerima. Ni pomisliti ne mogu na zimovanje ili ljetovanje. Grozno! – kaže Batinović.
Smatra da su se u svim segmentima društva izgubile vrijednosti. Kaže da je razočaran, ali i pomiren s današnjim novinarstvom. Vjerovao je da će, kad ode s HRT-a, netko popuniti tu prazninu, da će nastaviti raditi njegov posao. Nažalost, nije. Mladi ga ponekad znaju tražiti i savjet i informaciju. Uvijek ih rado uputi kako bi on tražio intervju, odradio dobar posao.
Kad je tek ulazio u glazbene vode, njegov odnos prema starijim rokerima bio je pun strahopoštovanja. I, ističe, uopće mu nije bilo važno dolazi li glazbenik iz rock’n’rolla ili je riječ o Ivi Robiću.
– Nisam razmišljao o tome koliko netko ima godina, a još radi. Pa neka radi ako želi, zašto ne bi? I u tinejdžerskim godinama takva su mi razmišljanja bila normalna. Ivo Robić već je imao dosta godina, Keith Richards također, mnoge takve sam vidio i ništa mi tu nije bilo čudo. Grozno mi je bilo za čuti onaj posprdan izraz “stari prdac”. Ružno! Treba pustiti ljude da uživaju, rade… i Stonesi će biti na pozornici dokle god smatraju da su OK, da drže svoje razine, integritet, a kad više to ne budu mogli, povući će se sami – govori.
Vrijeme njegove mladosti bile su 60-e i početak 70-ih. Htio je razgovarati i s Beatlesima, ali to je već tad bilo nemoguće. Ni do Jimija Hendrixa nije se moglo, a nažalost umro je u 27-oj. Imao je sreću biti s Mick Jaggerom i ekipom nekoliko puta, s Paulom McCartneyjem i to ne samo u Zagrebu… Ne žali ni za čime jer si je ispunio većinu želja.
Recept ugode je “radi što voliš i tako dok ide”
– Moj dragi, pokojni kolega Dražen Vrdoljak i ja smo 1979. gledali Erica Claptona u Zagrebu, tako da smo laktom bili naslonjeni na pozornicu. To je tad bilo moguće. Cijepio sam se od toga da ću razgovarati sa svima s kojima sam htio. I ovako ih je bilo dovoljno, ne treba tražiti kruha preko pogače – kaže.
Batinović i pokojni David Bowie, Foto: Privatni album
Bryan Ferry produžio mu je intervju na dodatnih 20 minuta, David Bowie pričao mu je kako je nastala “Heroes”, Petera Gabriela posjetio je u njegovom studiju, 300 km od Londona. Jedan stari mlin je pretvorio u studio, neku staru brvnaru u svoju radnu sobu… S Metalicom je razgovarao na pozornici, sva četvorica bila su na bini postavljenoj za koncert, razgovarao je sa Stingom, Tomom Jonesom i mnogim, mnogim drugima. Mnogi još uvijek na njih gledaju kao na bogove, a oni, govori Batinović, nikad nisu glumili zvijezde. Daleko su ti velikani od uobičajenih poimanja razmaženih zvijezda.
– Paul McCartney se ponaša kao mangup iz kvarta, a bio je i ostao najveći skladatelj u povijesti. U Zagreb je jednom došao s tadašnjom suprugom Heather Mills i rekao mi je “Ante, ja sam ovdje samo garderobijer i pratnja. Ništa drugo” – kaže.
Tijekom 50 godina karijere i vrlo raskošnog opusa, nije naišao na ni jednu neugodnu svjetsku zvijezdu. Postoje, dakle, i umirovljenici koji ne rade iz potrebe nego iz strasti. Recept njihove ugode života vrlo je jednostavan “radi ono što voliš i tako dok ide”. Uz golemu podršku mladosti koja im više ne broji godine.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”
- Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
