Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”

Tatjana Pacek
28. svibnja 2021.
Priče
A- A+

Glumica s radionicom „Smijeh je lijek“ obilazi domove umirovljenika. Druženja s tim ljudima su joj zlata vrijedna. U poodmakloj dobi pred njom uviđaju što su si uzimali kao greške i vade potisnute priče.

Matija Prskalo, Foto: Željko Koprolčec

– Znam čuti „Ni meni nitko ništa nije dao, pa neću ni ja drugome“. Govorimo o našim ili nečijim roditeljima, djeci dok su mala… pa ako se ne dajemo tim ljudima, kome drugome ćemo se dati? Kakav je to stav? Tužan i jadan. Kakvi smo to ljudi postali, u što smo se pretvorili? – zgraža se Matija Prskalo (54) nad odnosom prema starijima danas.

Glumica smatra kako negativni obrasci u životu trebaju biti najjači poriv, signal kakvi ne smijemo biti. Tijekom života, priča, svatko nailazi na dobro i loše pa si sam odabire put. Najprirodnije je, smatra, odabrati dobre i vrijedne stvari. Starije ljude, ističe, treba uvažavati, poštivati i pomoći koliko god se može, na svakom koraku. Cijeniti starije i imati empatiju prema slabijem, nemoćnijem… osnovna je i najvažnija ljudska kvaliteta, vrijednost. Usađuje se to, govori, u najranijoj dobi, počevši od kućnog odgoja pa do vlastitog karaktera kojeg svatko gradi kroz odrastanje.

– Nažalost, često vidim u tramvaju mlade ljude koji se prave slijepima, gledaju kroz prozor dok stariji stoje kraj njih i tresu se u krivinama u tramvaju. Takva mladost je siromašna duhom, nema poštovanja. Čak i ako mu na to nije imao tko ukazati, u što ne vjerujem, mislim da bi sami sebe trebali znati izgraditi – kaže.

Njoj su savjeti i druženja s ljudima prepunih iskustva zlata vrijedni. U zadnje vrijeme s radionicom „Smijeh je lijek“ Borne Armaninija, često obilazi domove umirovljenika. Redom su joj jako zanimljivi i različiti. U poodmakloj dobi uviđaju koje su si stvari iz prošlosti uzimali kao greške. Na radionicama vade potisnute priče, a jedna se gospođa odvažila ispričati kako se u mladosti usudila otići s ljubavnikom na vikend, a kasnije i ostaviti muža. Pred 10, 15 svojih vršnjaka priznala je da joj je sad žao što je povrijedila bivšeg muža.

– Nakon toliko godina žale što nisu bili ljubazniji, nježniji. Bila sam sretna jer sam toj gospođi, koja je sa suprugom u domu, a u dugom su, stabilnom braku, izmamila osmijeh. U njoj je s godinama rasla tuga što je povrijedila prvog supruga, izabravši drugog. Rekla sam joj da zaslužuje nagradu za hrabrost jer je svojim primjerom dala ženama snagu da ne životare, ne ostaju iz nemoći ili nesigurnih financija, u braku koji nije dobar. To znači živjeti nesretnih 40, 50, 60 godina. Rekla sam joj da je prije pola stoljeća napravila iskorak i izabrala ljubav, ono što je ispunjava. Sigurno ne bi ostavila muža da joj je bilo dobro – podržava je Matija.

Buket cvijeća nedjeljom nosio je svojoj ljubavi dok je mogao hodati

Glumica ima prijateljice, poznaje mlađe žene koje ostaju zarobljene u bračnim okovima samo zato što nemaju materijalnu sigurnost pa ne vide izlaz iz nesretne i nezadovoljne bračne priče. Ova žena je, hvali je, dobila zadovoljštinu i mir, jer je izabrala sretan život.

– Ni ona u to vrijeme nije radila, nije imala primanja. Bojala se da bi je taj drugi mogao ostaviti, a ona ostati na cesti. Nikad je nije ostavio. Do kraja joj je, dok je mogao hodati, za nedjeljni ručak nosio buket cvijeća. Sad to ne radi jer se više ne može kretati. I danas su u tom domu zajedno kao dva goluba. Rekla sam joj „Bravo za životnu odluku“ – govori glumica.

Njezina profesija ne poznaje razlike u godinama. Svi su si međusobno na ‘ti’. No ipak ne skriva da mladim glumcima nikad nije svejedno stati uz velikana. Takvo je bilo i njezino iskustvo. Matijin prvi izlazak pred kameru, dok je još bila studentica i zapravo nije ni smjela snimati, bio je uz Fabijana Šovagovića u filmu Brune Gamulina „Ljeto za sjećanje“.

– Šovo je igrao svećenika, a ja služavku u njegovom stanu. Ne znam je li se više tresla tacna koju sam nosila, moja ruka ili ja cijela. Bila sam jako uzbuđena, ali i ponosna što igram uz tako velikog glumca. I kasnije mi je uvijek bila čast igrati s njima. Mogu se pohvaliti da sam glumila s Ivicom Vidovićem, Vlastom Knezović… i to su mi najljepša iskustva u karijeri. Uvijek su bili spremni pomoći, bez obzira na status kojeg su uživali. Hrabrili su nas, savjetovali, nitko od njih nije bio škrt u tim otvaranjima prema nama. Oni su bili naš oslonac – prisjeća se  Matija.

Glumica radi po cijele dane, korona ju ne priječi u stvaranju novih predstava. U matičnom „Zagrebačkom kazalištu lutaka“ napravila je Trnoružicu u režiji Saše Broz. Pripremali su je četiri mjeseca jer su ih prekidali nemogući uvjeti pandemije. Svako malo se, priča, netko razbolio, bio u izolaciji pa onda svi  drugi u samoizolaciji. Premijeri Trnoružice nada se u lipnju, mjesecu kad će predstaviti još jednu predstavu. U kazalištu „Vidra“ 13. lipnja je premijera predstave „Ljubav, gubici i moda“. Nova je to hit predstava pod redateljskom palicom Nine Kleflin s pet poznatih žena rađena po tekstu poznate književnice, novinarke, dramatičarke i scenaristice Nore Ephron.

Starijima u obitelji dolazili smo s dvostrukim maskama

– Dramski tekst se u originalu zove „Ljubav, gubici i što sam pritom nosila“. Autorica je zapamtila, što je u nekim emotivnim trenucima odjenula, što je on nosio… od djetinjstva do odraslih dana. Riječ je o formatu kazališnog, proznog djela, kakav se prvi puta predstavlja u Hrvatskoj. Story telling, ili pripovjedačka forma, poznatija je na zapadu i oslanja se na tradiciju pripovjedača priča. Odabrali smo najbolje za naš mentalitet i koncentrirali se na njih 12. Svaka od nas priča intimnu ispovijest, a nismo sve glumice. Pet je različitih žena, Mirna Medaković Stepinac i ja smo glumice, Karmela Vukov Colić je tv voditeljica, a Sanja Doležal i Zdenka Kovačiček pjevačice – najavljuje Matija.

Završila je i snimanje filma „Šesti autobus“ redatelja Eduarda Galića o stradanju Vukovara. Snimali su, priča, u nemogućim uvjetima, od korone, kroničnog nedostatka financijske pomoći… Producent Dominik Galić se s cijelom ekipom zaista namučio. Snimljeni materijali su se obrađivali i u pauzama, kad se nije snimalo, većina je sve posloženo i montirano, puno je posla obavljeno, a premijera se očekuje već ove godine. Iako radi punom parom, kaže da je pandemija itekako ostavila trag.

Matija Prskalo i redateljica Saša Broz, Foto: Privatni album

– Nitko ne radi onako kako je radio prije te pošasti, ali trudimo se opstati i raditi. Bilo je i kod nas peripetija, ali u Zagrebačkom kazalištu lutaka smo igrali svakodnevno do potresa. Onda smo morali pauzirati pa nas je korona nastavila  zaustavljati samoizolacijama, ali radili smo. Monodrama mog Gala teatra „Samo jedna žena“ bila je najtraženija predstava jer sam sama na pozornici. Organizatorima veliko hvala što su se usudili uopće pozvati nas i ugostiti. Time su predstavu ostavili na životu. Išlo je, sporije, nezahvalnije, ali je išlo. Opstali smo. Nadam se da će sad, kad su popustili s mjerama, biti lakše – kaže.

Doma su, ističe, redom dobro prošli iako su imali puno kontakata. Svi su u obitelji nekamo odlazili raditi i postojala je velika mogućnost zaraze. Srećom, nitko nije obolio. Brinuli su o starijima u obitelji, u najgore doba lockdowna im dostavljali namirnice pred vratima, a kasnije ih radi predostrožnosti posjećivali s dvostrukim maskama.

– Sad su cijepljeni pa se lakše diše. I mi smo došli na red pa svi imamo potvrdu o prvom cjepivu – kaže Matija.

Ogorčena je na iznose mirovina koje primaju svi pa i stariji u njezinoj obitelji.

Starost nije samo bolest i siromaštvo, ona je i sjećanje, lijepe uspomene

– Strašno, očajno je vidjeti ih da skupljaju boce, prebrojavaju kune na  blagajni i razmišljaju imaju li dovoljno za tri komada nečega ili će vratiti pa kupiti samo jedan. Pretužno. Nemoćna sam pred tim, ne može se pomoći svima, ali mislim da su ljudi puno napravio ako pomognu samo jednom. Na bilo koji način. Ponekad je dovoljno starijem susjedu donijeti kolače, ljudi su željni razgovora, osmijeha, topline, posebice ako žive sami – govori.

Vidi to, dodaje, u susjedstvu i želi im se približiti. Pomogne im ponijeti vrećicu iz dućana, svakog upita ih kako je. Smatra da bi posebice u ovim vremenima svatko trebao pokazati ljudskost. O svom životu nakon 65. još ne razmišlja. Ima do toga malo više od jednog desetljeća.

Matija Prskalo, Foto: Željko Koprolčec

– Pričekajmo da uopće dočekamo te godine. Na kraju svega, lijepo je starjeti. Nema svatko privilegiju ostarjeti. Starost nije samo neugodna, slaba, puna bolesti, ružna, siromašna. Starost je cijeli život koji nam je darovan, koji smo proživjeli i s boljim i lošijim danima. Biti star znači da si imao neki život, da ga i dalje živiš, na čemu treba biti zahvalan, naći i sad nešto pozitivno. Svako životno doba je posebno na svoj način. Ako ima dobre volje, ako se ne izgubi energija, radost življenja, uvijek se može pronaći zrnce vedrine – kaže.

Svoju starost još ne može zamisliti. Posebice ne onu u kojoj ne radi ništa. Aktivna je i radoznala oduvijek. Pojam mirovine ističe nije isto što i mirovanje, posebice se to ne odnosi na glumce koji puno rade i u poznim godinama.

– Ima puno stvari kojima se možemo baviti, primjerice poučavati mlade. Lijepo je prenositi znanje. Uostalom, tako smo i svi mi, najviše naučili od starijih. Jednom, ako neće biti poslova, uloga, rado bih mlađima prenijela svoja iskustva. Na kraju krajeva, toliko je dobrih filmova, knjiga… koje se mogu ponovo pročitati. Postoje i naočale za čitanje s većom dioptrijom pa se nadam da mi to neće biti problem – završava Matija.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap