Amir Kazić Leo: Stariji su radili 30, 40 godina, a ovi, danas na vlasti, uživaju u plodovima njihovog rada
Pjevač Amir Kazić Leo mirovinu od 1.000 ili 1.500 kuna smatra jadnom. Kaže kako se svugdje u svijetu, u Europi s kojom se tako volimo uspoređivati, ljudi raduju mirovini. Jedva čekaju jer su pošteno odradili radni vijek i znaju da će ih država za to pošteno nagraditi. Kod nas se razmišlja “Ne daj Bože da moram u mirovinu”…
Amir Kazić Leo, Foto: Privatni album
– Ispunjen sam empatijom prema starijim ljudima. Odrastao sam uz svoju baku i ona je jedna od važnijih figura u mom životu. Odrastao sam u njihovom okruženju, u vrijeme kad su se stariji ljudi jako poštovali – kaže Amir Kazić Leo.
Dodaje kako se u vrijeme njegovog djetinjstva prema starijima odnosilo s velikim uvažavanjem. Tako su svi živjeli, radili, postupali. Samim time što je netko nakupio godina, imao je veliko poštovanje okoline.
I danas je takav, čim je netko malo stariji od njega, Leo mu persira. Tvrdi kako je to stvar kućnog odgoja, svega što nosimo iz rane mladosti. Uvijek im je spreman pomoći, na ulici, dućanu, bilo gdje i bilo kako. Čim vidi da je riječ o starijoj osobi, uleti i pomogne.
– Kad govorimo o toj populaciji jako se raznježim, a istovremeno sam i jako ljut što država prema njima nema empatije. Ponaša se kao da su stariji ljudi nitko i ništa, iako su baš oni stvorili ovu državu, radili 30, 40 godina da bi ovi, koji su danas na vlasti, uživali u plodovima njihovog rada, a sami ne radili ništa – priča.
Ljuti se kad sluša o niskim mirovinama, o tragično malim iznosima mirovina. Kao primjer navodi svog punca koji sad živi u domu za starije i nemoćne u Bosni. Sam je, kaže, tako htio. Cijeli život radio je kao ugostitelj. I Leo je radio kod njega prije nego je ušao u glazbu. Punac je bio obrtnik, imao je restoran.
Javne osobe trebaju govoriti o tome, sve nas mirovina čeka
– Znam da je uplaćivao najviše što je mogao, najveće doprinose u to vrijeme. To znam sigurno. Danas ima 2500 mirovine. I o čemu pričamo? Pa znam koliko je odvajao u tih 30 godina, koliko je vodio restoran, koliko je davao Mirovinskom fondu u Hrvatskoj – priča.
Da ne govorimo, nabraja, o ljudima koji su cijeli radni vijek proveli u tvornici i sad dobivaju – što? Mirovinu od 1000 ili 1500 kuna, koju Leo smatra jadnom, definitivno. Kaže kako se svugdje u svijetu, u Europi s kojom se tako volimo uspoređivati, ljudi raduju mirovini. Jedva čekaju jer su pošteno odradili radni vijek i znaju da će ih država za to pošteno nagraditi.
Amir Kazić Leo, Foto: Privatni album
– Jedan Nijemac, Austrijanac, Švicarac može jako lijepo živjeti od svoje mirovine. Kod nas se razmišlja “Ne daj Bože da moram u mirovinu”. Ili ona druga varijanta prijevremene pod uvjetima koji su nama nedokučivi, pa imaju neke veće mirovine od prosječnih – kaže.
Smatra da sve javne osobe trebaju progovarati o tome, posebice stoga što je mnogo ljudi koji više fizički ne mogu raditi. A moraju. Jer je sve poskupjelo, jer bez posla uz mirovinu ne mogu zatvoriti mjesec.
– Naravno da o tome treba govoriti jer sve nas to čeka. Radimo cijeli radni vijek da bismo nakon toga uživali u mirovini, u plodovima svog rada. A tih plodova nema. Velika većina ljudi i dalje jedva sastavlja kraj s krajem – govori.
Žao mu je da današnji mladi svijet to drugačije koncipira, ne gleda na njih kako stariji zaslužuju, zapravo ih i ne percipira. Gledajući samo kroz svoj posao, vidi da se mladi svijet danas ne ophodi prema njima kako je to radila njegova generacija.
Stariji kolege podržavali su me na počecima karijere
– Prema starijim kolegama uvijek sam pokazivao poštovanje, prvi pozdravljao, govorim im ‘vi’. Pokojni Ivica Šerfezi, gdje god bi me vidio, odzdravljao je s “Mladi kolega, pa kako ste?”. I u Bosni i Hercegovini puno je starijih kolega s kojima i danas radim – priča Leo.
Na samim počecima glazbene karijere upoznao je pokojnog Kemala Montena. Omiljeni Sarajlija dolazio je u Umag i viđali su se. Insistirao je na tome da ga upozna s Đorđem Novkovićem. To mu je bila želja, nakon što su nekoliko puta sjedili, svirali, pjevali uz gitaru. Kemal je ponavljao da to jednostavno mora napraviti, jer bi bilo šteta da vokal poput Leovog ostane nezapažen.
– Navaljivao je samo da nas upozna, a nas dvojica ćemo, govorio je, sigurno, kliknuti na prvu. Tako je i bilo. Od najranijih početaka imao sam podršku starijih kolega, Kemala, kasnije mog mentora i prvog autora Đorđa Novkovića, pa Kornelija Kovača… s njim sam u startu sprijateljio. Radio je već na mom prvom albumu dvije pjesme, a još 1997., “Ivana” je postala megahit – prisjeća se.
Brzo je ušao u njihov krug, ti stariji kolege brzo su ga prihvatili. Halid Bešlić bio je među prvima. Kad se Leo tek pojavio na sceni, išli su igrati nogomet u Tešanj, i Halid mu je rekao “Mali, gledam, čujem, pratim, super si, sve što ti treba, na raspolaganju sam ti”.
– Kasnije i Hanka Paldum, Šemsa Suljaković, Šaban Šaulić i masa starijih kolega. I što je najvažnije, ozbiljno su to mislili. Nisu govorili u prazno. Ljudi su to koji su bili moralna podrška kad je trebalo – kaže.
Amir Kazić Leo, Foto: Privatni album
Do njegove mirovine ima još koja godina, a o tome kako će mu biti i što će tad raditi, čime se baviti, tek nedavno je počeo razmišljati. Umjesto da strepi nad životom nakon 65., pokušat će si sam olakšati život.
– Znajući kakve nas mirovine čekaju, a naše umjetničke su tek katastrofa, pokušat ću si nešto stvoriti, neku sigurnost da starije dane dočekam mirnije. Da ne moram kopati po kontejnerima niti biti na teretu nekome iz obitelji. Ljudi se otuđuju i nitko ne mari za starije onoliko koliko bi trebalo. Nekad je bilo drugačije, bilo je normalno da djeca poštuju roditelje, brinu o njima do samog kraja. Danas nitko o nikome ne brine, baš ih briga – priča.
Bilo bi lijepo i u starosti živjeti u Istri
Svoju starost još ne zamišlja, ne razmišlja čime bi se tad volio baviti. Bit će, kaže, kako mu Bog da. Osim toga, više ništa ne želi planirati na duže staze, jer su nesigurna vremena i čovjek naprosto ne zna što mu nosi sutra. Navodi pandemijsku 2020., koja je sve promijenila naopačke. Zato su mu sad draži kratkoročni planovi.
– Život se, vidjeli smo, toliko brzo preokrene, u sekundi…. Otkud znam gdje ću završiti? Bilo bi lijepo da ostanem u Istri, u svojoj Brtonigli, tako sam si složio, zamislio život, da u okruženju u kojemu sad jesam, mogu dočekati starost – rekao je Leo.
Kao i svi pjevači, i on je jedva dočekao koncerte? Nakon 2,5 godine bilo mu je pomalo čudno zapjevati. Neke se stvari, govori, moraju ispočetka, iako u njegovom poslu svaka nova pjesma i je novi početak.
– Postoji minuli rad, pjesme koje ljudi znaju, ali svaka pjesma, svaki album ipak je novi početak. Sretan sam da se sve otvorilo, da možemo pjevati, putovati, da imamo i dogovorene termine, jer koncerti su osnovni izvor prihoda svih nas – kaže.
Ovih dana završio je novi singl, dogovaraju snimanje spota, a do kraja mjeseca singl će i na radio postaje. Treba ga, govori, promovirati, a istovremeno i dogovaraju termine nastupa. Sljedećih nekoliko mjeseci za njega postoji samo – svirati i raditi. Do sad je imao koncerte po Njemačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, a postoji i plan da na jesen uđe u studio i završi album jer, kaže, ima dovoljno pjesama.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Ankica Dobrić: “Zašto bi ih itko uzdržavao? Treba im dati mirovinu od koje se može živjeti”
- Barbara Kolar: Nisam čula nikog da je nakon izračuna mirovine zadovoljno odahnuo
- Željko Krznarić: “Treba političarima dati da godinu dana žive od naših mirovina”
- Mladen Bodalec: “Imaš 2.000 kuna mirovine pa dobiješ 2.100. Kakva je to pomoć?”
- Vitomira Lončar: “Potjerali su me u mirovinu sa 56 godina. Spakirala sam se i počela novi život u Kini”
- Matija Vuica: Tužno je kad su stariji primorani nasloniti se na zgradu, pružiti ruku i prositi
- Kiki Ugrina: Umjesto skrbi koju su zaslužili, stariji danas mjesecima čekaju na pretrage
- Ante Batinović: “Ljudi u mirovini nisu starci, Stonesi ‘rokaju’ u 80-ima i nitko im ne broji”
- Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”
- Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
