Kiki Ugrina: Umjesto skrbi koju su zaslužili, stariji danas mjesecima čekaju na pretrage
Kad dođu umirovljenički dani, glumac Kristijan Ugrina želi ih provoditi na Hvaru. Na svom komadiću polja saditi što god poželi, imati neke magarce, kokoši… Tamo se vidi, na moru, na onoj klimi, na svježem zraku. I vidi svoju djecu i unuke kako svaki odnosi po nekoliko litara maslinovog ulja. Didinog, tatinog… Osim mirnog života, dolje treba puno manje novca i neka barka, da ode u ribe koji put.
Kristijan Ugrina, Foto: Privatni album
– Budem ljut kad vidim kolike su danas mirovine, ljudi su za njih pošteno radili cijeli radni vijek. O zdravstvenom sustavu da ne govorim. Opet, cijeli život rade, cijeli život ozbiljne novce uplaćuju u taj sustav, a kad dođu u godine i treba im medicinska pomoć, to je katastrofa – rekao nam je Kristijan Ugrina (49).
Dodaje kako bi svima život danas bio puno bolji da su umjesto u mirovinsko i zdravstveno taj novac mogli uplaćivati u neko ozbiljnije osiguravajuće društvo. Dvaput bi, kaže, zakašljali i liječili se u švicarskim Alpama. Toliko se novca nakupilo. Umjesto skrbi koju su apsolutno zaslužili, stariji ljudi danas mjesecima, godinama čekaju na pretrage.
– Obole od karcinoma pa čekaju u redu na neki CT… Jedna gospođa s Hvara žalila se da je baš boli, njezin muž me je nazvao i odvezao sam je na Hitnu u Jelsu. Tamo su nam rekli da im kola hitne pomoći više ne voze i da ju sami moramo voziti u Split. Raspravljali smo se, no nije bilo druge pa smo je ipak sami vozili. Uspjeli smo isposlovati samo prijevoz Hitnom od trajekta do bolnice. Odveli su je ravno na operacijski stol. U zadnji čas smo došli. Toliko o našem zdravstvenom sustavu u koji je žena cijeli život uplaćivala ozbiljan novac – kaže Ugrina.
Glumac je osjetljiv na starije ljude, na djecu, na slabije uopće. Ima puno prijatelja znatno starijih od sebe, s njima se, priča, voli družiti. Sviđa mu se njihov mir, mudrost, puno mu pomažu savjetima, receptima… uopćeno, ugodno mu je u društvu ljudi zlatne dobi, kao i s djecom.
Na Hvaru nema podjela na mlađe i starije, svi se družimo
– Krug mojih prijatelja je širok, ima i mlađih i starijih, svašta me zanima. S ovim starijima ne samo da sam prijatelj, nego smo egal u smislu da i oni mene zovu i pitaju kako radim ovo, kako ono… Posebice se to odnosi na Hvarane. Tamo se mladi i stari druže pod najnormalnije, nema tih barijera, drukčije je nego u Zagrebu – priča.
Na Hvaru zajedno pjevaju, kuhaju, idu u ribe… rade sirupe, sokove, ali najčešće se ipak sve vrti oko mesa. Tek ponekad i ribe. Kad dođu ribari s ulovljenom tunom, njegov prijatelj Maroje je raskomada, pa Ugrina napravi pašticadu. Onda Maroje njega uči komadati tunu, a Kiki njega kako se sprema pašticada. Idu i na brod, jer Maroje više i ne može sam dizati mrežu pa Ugrina uskače.
– Zapričamo se pa se ubodem na nekog škarpuna i tako… – smije se.
Na Hvaru provodi svaki slobodni trenutak. Tamo vodi radionice dječjeg stvaralaštva, a zapravo ih ima posvuda; u Starom gradu, Jelsi, Hvaru, Bolu na Braču, Vrbosku, Ivanić gradu, Zagrebu…, a sad mu je, govori, još nekoliko novih uletjelo. Svaku je nazvao po starom imenu mjesta; Agram, Faros… U njihov rad uklopio je i starije ljude i to u raznim segmentima.
Kristijan s mezimicom Fifi koju je našao u Zagorju, Foto: Privatni album
– Naravno da za njih ima mjesta. Ne mogu djeca snimati film, ne mogu ga ni montirati, i ja već spadam u kategoriju starijih – pojašnjava.
Program njegovih radionica je takav da na zadanu temu svatko konstruira svoju priču, oslikaju je i kao final izađe u zajedničkoj slikovnici. Naprave i predstavu, snime i film, a sve to kasnije bude izloženo na njihovoj stranici www.maligrad.hr. Sad radi u sklopu jednog europskog projekta, po kojemu su u projekt uključeni i ljudi s mentalnim oštećenjima, pa i oni osmišljavaju svoju priču i oslikavaju je.
Njegov „Mali grad“ se bavi raznim oblicima druženja s djecom koja imaju veze s umjetnosti te kroz igru i druženje svi zajedno pokušavaju nešto naučiti. Uče djecu, a i djeca njih „velike“. U toj su radionici veliki i mali ravnopravni, baš kako je Ugrina naučio pri svojim prvim glumačkim koracima. U kazalištu, govori, nema takvih barijera, nema nikakvih podjela.
Kao klinac je susjedi pomagao i nosio drva
– Da ih ima, ne bi se mogla napraviti poštena predstava. Naravno da u počecima nije jednostavno stati uz velikana, ali svaki od starijih kolega u 90 posto slučajeva pristupa mlađima potpuno ravnopravno. Jer on želi napraviti dobru predstavu. Vrlo brzo, nakon prve probe, na pozornici ste ravnopravni kolege, koji jedan bez drugoga ne mogu napraviti dobar posao. Nema treme od veličine, odnosno ona nestane čim shvatiš da i ti njemu možeš pomoći. I oni su, naravno, uvijek spremni pomoći. Tako zapravo pomažu i sebi jer ako mladi glumac kiksa, zabadava njemu što je dobar. Da je najbolji na svijetu, ako je ovaj drugi slab, i predstava je slaba – kaže Kiki.
Upravo takav odnos, baziran na ravnopravnosti, danas prenosi na mlađe kolege. Ponaša se kao i nekad njegovi stariji kolege prema njemu. U glumi, ističe, nema razlike u godinama, a posebice ne izigravanja zvijezde.
– Zato što sve pada u vodu kad nema prostora za zajednički rad. Pitaju me i za savjet, tu sam, kad god im zatreba. A pitam i ja njih – smije se.
Kristijan Ugrina, Foto: Privatni album
Odnos pun poštovanja prema starijima usadili su mu njegovi roditelji. Kiki i njegov mlađi brat Robert odgojeni su tako da im je nepoštovanje prema starijima – nepoznato. Nikad se, primjerice, nije dogodilo da prođu pored starijeg susjeda i ne pozdrave. Baš suprotno.
– Susjedi smo nosili drva, imala je kraću jednu nogu pa joj je samoj sve bilo teško – prisjetio se.
U djetinjstvu je bio vezan uz bake i djedove, a najviše uz bakinu sestru. Nije imala svoje djece, njih dvojica su joj bili poput unuka.
– Bila je cijelo ljeto sa mnom i Robertom u šatoru u Jelsi na Hvaru, uz nju sam silno bio vezan – priča.
Baka je iz prvog reda povikala “Kristijane, nećeš valjda?”
Ona je bila i najstrastvenija u publici. Ugrina pamti kad su igrali “Kraljevo” u režiji Paola Magellija. Igrao je Herculesa, bljuvao je vatru, bio na trapezu, skakao kroz vatreni obruč… sve je to ona odgledala iz prvog reda do scene u kojoj je, pred kraj predstave, Kiki zgrabio šećernu, kazališnu čašu i morao je zdrobiti.
– Baka je to skužila i iz prvog reda zagalamila “Kristijane, nećeš valjda?”. Cijelo gledalište je prasnulo u smijeh. Kasnije sam je pitao “Baka, bio sam na trapezu, preskakao kroz vatreni obruč, bljuvao vatru. I ti pored svega toga reagiraš na glupu čašu?” Rekla mi je “Sve to si mi rekao da ćeš raditi, to sam znala, za to sam se pripremila, ali za lom čaše ništa nisi rekao” – prisjetio se.
Baka je umrla prije 20 godina, a Kristijan i dalje pamti divan odnos koji je gradila s njim i bratom. Uskoro puni okruglih 50. i polako počinje razmišljati o sebi u njezinim godinama. O mirovini, životu koji će voditi nakon 65. Kaže da ne strepi, jer je na vrijeme počeo brinuti o danima u starosti.
– Moj plan je do tad si na Hvaru sve urediti i umirovljeničke dane tamo provoditi. To znači neki komadić polja na kojemu mogu saditi što god poželim, imati neke magarce, kokoši… Tamo se vidim, na moru, na onoj klimi, na svježem zraku. I vidim svoju djecu i unuke kako svaki odnosi po nekoliko litara maslinovog ulja. Didinog, tatinog… tako se vidim. Osim mirnog života, dole treba puno manje novca i neka barka, da odem u ribe koji put. Izvadim nešto iz mora, imam svoje koke… i tak. To mi se čini privlačnim – govori.
Dok ti dani ne dođu i dalje igra u matičnom Zagrebačkom kazalištu mladih. Trenutačno igra u dvije predstave i silno se raduje što su nakon dvije godine dočekali da igraju pred punim gledalištem. Ponekad igraju i po dvije predstave dnevno, što prije nisu činili.
– Kad je ravnateljica nazvala i pitala je li nam problem igrati dvije predstave u jednom danu, svi smo reagirali s “Daj, kaj ti je?” Dvije godine nismo igrali kako spada, jesmo igrali, ali za trećinu gledališta…. Ljudi nisu stigli ni vidjeti predstave. Tako da smo uistinu jedva dočekali pred sobom vidjeti puno gledalište – završava Ugrina.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Ante Batinović: “Ljudi u mirovini nisu starci, Stonesi ‘rokaju’ u 80-ima i nitko im ne broji”
- Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”
- Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
