Stanko Holcer: “Umjesto da zatvaramo oči, trebamo pomoći jer svi ćemo doći u te godine”
Pisac, redatelj i producent kao javna osoba šalje poruku mlađim generacijama: “Nađite vremena za svoje djedove, bake, majke, očeve, budite im podrška, posjetite ih, pomozite im koliko možete. Vama će to možda biti sitnica, a njima će puno značiti. Oni su vama podarili život, podarite i vi njima ljepšu starost.”
Stanko Holcer, Foto: Privatni album
– Suosjećam u potpunosti s umirovljenicima. Teško mi je gledati ljude koji su čitav život radili, da u starosti budu primorani još i honorarno raditi. I to samo zato da prežive, uz svoju malu mirovinu, rekao nam je redatelj, pisac i producent Stanko Holcer.
Dodaje kako noću često vidi starije ljude kako skupljaju ambalažu. Posebice u ovim mjesecima, kad su režije osjetno veće, ti ljudi, priča, obilaze pučke kuhinje jer moraju birati hoće li platiti što se mora ili pojesti tri, četiri obroka u danu.
– To je tužna sudbina i čini me nesretnim. Kao društvo bismo trebali više pomoći toj populaciji umjesto da zatvaramo oči. Svi ćemo doći u te godine. Zato kao javna osoba šaljem poruku mlađim generacijama – nađite vremena za svoje djedove, bake, majke, očeve, budite im podrška, posjetite ih, pomozite im koliko možete. Vama će to možda biti sitnica, a njima će puno značiti. Oni su vama podarili život, podarite i vi njima ljepšu starost – govori Holcer.
Stariji ljudi su mu, dodaje, poprilično važni, bili su bitan dio njegovog odrastanja. Ima puno prijatelja i poznanika znatno starijih od njega i uvijek rado posluša i savjete i kritike. Ni šala s njima, kaže, ne nedostaje. Često se sjeti prijatelja koji mu je znao reći “Godine su samo broj, važno je da si zadovoljan i ispunjen u srcu”.
– Moj odnos prema starijim kolegama bio je izrazito dobar i profesionalan. Uvijek sam se trudio što više od njih naučiti, slušao njihova iskustva, nerijetko i kritike kako bih bio što bolji. Danas sam sretan što sam imao priliku surađivati s njima jer su me baš oni jednim dijelom izgradili u profesionalnom smislu – kaže.
Osim nepravde smeta me i pesimizam
U početku karijere uzori su mu bili Milan Jelić, Vladimir Kočiš Zec, Vlado Kalember i Oliver Dragojević. Njihovi razgovori i suradnje doista su bili dobri. Holcer je bio mlad željan izazova pa se trudio što više naučiti od njih.
– Ponekad su me tretirali kao vlastito dijete ili člana svoje obitelji – prisjeća se.
Tužan je kad vidi kako danas umirovljenici žive. Smatra da svatko tko je veliki dio svoga života pošteno radio, zaslužuje neopterećen život u zrelim godinama. Umjesto toga, danas svi razmišljaju kako podmiriti osnovne životne potrebe. Osim nepravde, smeta ga i pesimizam.
– Ljudi govore da se ništa ili malo toga može riješiti u životu. Mislim da je najvažnije pravilno postaviti cilj, jer tada ništa nije nemoguće – kaže.
Holcer potječe iz sportske obitelji, no on je za profesiju odabrao umjetnost. Zapravo, naglašava, umjetnost, kultura i sport njemu su jednako važni. Pisanjem se počeo baviti u 15. godini. Tada je lagano krenuo u svijet igre i mašte, i to kroz ljubavnu poeziju. Njegova zbirka poezije pisana je s mnogo emocija, pažnje i osjećaja. Svaki stih govori o jednoj, vrijednoj ljubavi, o ženama koje vole i pate te o muškarcima koji čeznu za njima, o vječitoj borbi spolova za pronalaskom svoje druge polovice. Zato je njegov savjet mladim ljudima:
“Volite se i budite voljeni! Potrudite se prepoznati ljubav i osjetiti najljepše ruke u svojim rukama, kao i pogledati najljepše oči te prepoznati svoje oči u tuđima. Čuda su moguća, samo je potrebno prepoznati put k njima!”
Stanko Holcer, Foto: Privatni album
Nakon poezije zainteresiralo ga je kazalište, pa je tim putem i krenuo.
– Podršku od roditelja za pisanje nisam pretjerano imao, jer oni su imali za mene neke druge planove, no nisu se pretjerano miješali, svoje odluke donosio sam sam. Kako sam rano započeo samostalan život u Nizozemskoj tako sam i sam donosio važne životne odluke i zbog toga mi nije žao. U Amsterdamu sam svojedobno našao svoj mir. Tu sam se smirio od noćnog života, koji je zahtijevao moj dotadašnji posao – govori.
Svima nam danas nedostaje osmijeh
Desetljećima je radio kao producent i u tom je poslu upoznao različite profile ljudi, različitih godišta. Oni stariji, priča, nisu bili zahtjevni, baš suprotno, bilo mu je zadovoljstvo s njima raditi. Ističe kako su mu svi ti nekadašnji uzori uvijek bili spremni pomoć i bili uz njega što mu je u tim prvim koracima bilo vrlo važno.
Pisanje je njegova prva ljubav, prvi izbor. Napisao je komad “Balkanski sex & grad”, predstavu koju s 300 izvedbi smatra vrhuncem karijere. Putovala je posvuda, gledali su je u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji… Za tu predstavu tražila se karta više, a dvorane su bile ispunjene do posljednjeg mjesta. Tema muško ženskih odnosa, otkriva tajnu gledanosti, nasmijavala je sve prisutne. Gromoglasni aplauzi tijekom i nakon predstave bili su dokaz da je publika dobro prihvatila predstavu te da je uživala. Zbog velike potražnje nekad se igrala i više puta u istom danu, te je postigla rekordnu gledanost u kratkom vremenu. Sad ima novi komad.
– Volim izazove. Možda me putovi jednog dana vrate glazbi nikada ne znamo što nam život nosi, no trenutno ne razmišljam o toj vrsti posla već se isključivo posvećujem pisanju pa sam nakon uspješne predstave “Balkanski sex & grad” napisao scenarij za predstavu “Tko te šiša od danas”. Mislim da će biti hit među svim generacijama. Smijeha sigurno neće nedostajati, a to je ono što me usrećuje. Vidjeti osmjeh na licima ljudi, to baš svima nedostaje – priča Holcer.
Stanko Holcer i njegov dugogodišnji prijatelj i nekadašnji uzor Vlado Kalember, Foto: Privatni album
Nova je predstava spremna za premijeru, ali čekaju trenutak kad će na turneju moći bez ograničenja i bez dijeljenja ljudi na cijepljene i necijepljene. Nastala je u pandemiji a tema – svakodnevni razgovori muškaraca i žena u frizerskom salonu, gdje je glavni lik gay – sigurno će biti još jedna urnebesna komedija.
Svoju starost vidi uz more i u planinama
Između te dvije predstave taman se zahuktala “Brak za ručak, ručak za sex” komad koji je na humorističan način opisivao situaciju u društvu. Sama tematika je, priča, tužna istina naše svakodnevice s kojom se svaki gledatelj na svoj način poistovjećuje.
– Žao mi je što zbog pandemije nismo uspjeli odigrati više predstava, nego samo 40. Njome se nismo približi publici kao s komadom “Balkanski sex & grad”, ali bit će prilike čim sve ovo završi – kaže.
Pitamo ga inspirira li ga odnos društva prema starijima da napravi predstavu o tome, neku dobru satiru, no Holcer o tome ne razmišlja jer voli komedije, a život starijih ljudi danas nikako ne može biti humoristična predstava.
Do njegove mirovine ima još, pa još i ne razmišlja o njoj. Slobodni je umjetnik i oni se, priča, ne vide u mirovini dok ih zdravlje služi, pa se nada da će još dugo, dugo pisati. Svoju starost zamišlja sa svojom boljom polovicom, kako i dalje piše, a potom nova djela prenosi na kazališne daske. Volio bi dio godine provesti na moru, a dio u planinama.
Svoj profesionalni život opisuje u tri riječi – pisanje, režija i produkcija. Kad je na promocijama svojih knjiga vidio da su pune dvorane, da ljudi uživaju, počeo je razmišljati o tome kako knjigu pretvoriti u predstavu. I prisjećajući se kako je u nekoj televizijskoj emisiji nazvao knjigu „Balkanski seks i grad“, pomislio je – zašto ne? Pokazalo se da je bio u pravu. Ne pamti se da je i jedna predstava za tako kratko vrijeme izazvala tako veliki interes i pohvale javnosti.
Uloga redatelja na početku mu je bila teška i zahtjevna, ali imao je, priča, sreću biti okružen divnim ljudima oko sebe. To su bili njegovi dugogodišnji prijatelji, primjerice Milan Jelić.
– Zahvaljujem i njemu i još nekim prijateljima na trudu i radu koji su uložili da bi predstave bila dobre. Što se posla producenta tiče, nekada je bilo ovako – ako ste napunili stadion onda ste uspjeli. Danas je to drugačije, naravno, iskustva menadžera mi pomažu da sve probleme koji mi se nađu na putu rješavam brže i bolje. U životu je kao u nogometu. Jedan sam od rijetkih koji je imao dobro prvo poluvrijeme, jer sam tada napravio dobar rezultat, pa ga u drugom mogu čuvati – završava.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
