Mario Sedmak: "Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!"

Omiljeni televizijski urednik Mario Sedmak jedan je od rijetkih kojeg život nakon 65-e ne plaši. Polako se priprema za mirovinu i za sad još ne zna kako će tada izgledati njegovi dani. Siguran je samo u to da će više vremena provoditi s djecom i unukom.

– Iznosi nekih mirovina su sramni, ali treba reći i da su i plaće za neke poslove besramno male, posebice za visokoobrazovane. Od tud dolazimo do tako malih mirovina, rekao nam je Mario Sedmak.

Dugogodišnji urednik zabavnih emisija i Zabavnog programa HRT-a, nakon 37 godina polako razmišlja o mirovini. Ne strepi kolika će biti, jer je prije nekoliko mjeseci dobio izračun.

– Nisam nezadovoljan, iako ću se morati odreći puno toga – kaže.

Jedan je od rijetkih kojeg život nakon 65-e ne plaši. Neće se baviti ničime poput sporta, povrtlarstva, kartanja… raznih stvari u kojima umirovljenici uživaju. Siguran je samo u to da će više vremena provoditi s djecom i unukom. Kaže kako je sve manje prijatelja starijih od njega, ispada i da je u nekim društvima uvijek najstariji. Ili među starijima.

– Savjeti starijih, iskusnijih ljudi uvijek su mi bili važni. Posebice u mojemu poslu. Dok sam bio mlađi, za neke stvari mi je trebalo nekoliko sati. Danas ih, s iskustvom koje sam stekao, rješavam za nekoliko minuta – kaže.

Važnosti iskustva starijih ljudi bio je donekle svjestan i prije, ali ne u tolikoj mjeri kao danas. Učio je i puno naučio od starijeg kolege urednika u Zabavnom programu, Vinka Grgina.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Mladi žele uspjeti preko noći i to je pogrešno

– Čak bih rekao da mi je na neki način bio i mentor. I dan danas sam mu zahvalan što me je učio poslu – priča Mario.

Upravo ga je Grgin počeo stavljati kao voditelja festivala. Krenulo je s Krapinom, a nastavilo se sa Splitom, koji je Sedmak vodio desetak godina. Tu su i zagrebački i drugi festivali. Lani je slavio 30 godina vođenja Krapinskog festivala. Ostali su vjerni jedno drugome, a Sedmak posvuda ističe koliko je počašćen što je dobio povelju Grada Krapine za 30 godina kontinuiranog vođenja Festivala kajkavske popevke. Time se malo tko može pohvaliti.

Od svog posla se ni danas ne odmara, jer ga živi i voli. I tako otkad je davnih godina prošao na audiciji za spikera. Strast prema poslu bila je dovoljno jaka da je svladavala sve nevolje. Smatra da se ne može raditi rutinski i da se ni jedna emisija ne može realizirati bez strasti. Ona je neophodna u svakom poslu, tako i televizijskom. Danas je, ne skriva, strasti manje jer se čovjek s godinama ipak potroši, ali taj nedostatak nadomješćuje iskustvom. Mlađim kolegama to iskustvo, reklo bi se, i ne treba.

– Neki novi klinci ne traže baš previše savjeta od nas starijih. Živimo u drugim vremenima, sve je ubrzano, tempo je ubitačan… želja mladih da preko noći nešto naprave na svoj način je pogrešna i zato često lupe glavom o zid – smatra.

Mario Sedmak, Foto: HRT

Ne želi ih previše kritizirati, jer je svjestan nemilosrdnog tempa života. Stres je, priča, ogroman i mladima nije lako. U vrijeme njegove mladosti sve je bilo laganije, usporenije. Nikad nije ostavljao posao za sutra, ako ga je mogao riješiti danas.

– Mladi danas praktički ga moraju riješiti jučer – kaže.

Od posla u banci do prve face Zabavnog programa

Primjećuje da je odnos mladih ljudi prema starijima danas drugačiji nego u njegovo vrijeme. Roditelji nisu trebali reagirati na nepoštivanje starijih ljudi, jer im on za takvo što nije dao povoda. Naprosto nikad nije napravio nešto što bi uvrijedilo susjeda, člana obitelji… bilo koga od starijih ljudi.

– Odgojili su me tako da sam uvijek prvi pozdravljao starije, ustupio im mjesto u tramvaju. Tako su odgajani i moja kćer i moj sin – priča.

Ima puno razumijevanja za današnju mladost, rado govori i o svojim počecima. Nakon što je prošao audiciju i honorarno počeo raditi kao televizijski spiker, tad već diplomirani ekonomist, prvo se zaposlio u banci.

– Zapravo, kad dođeš na televiziju i preuzme te taj virus, nema natrag. Dao sam otkaz u banci i od 1987. sam na HRT-u – kaže.

Tadašnji glavni urednik Miroslav Lilić kazao mu je da je više potreban on njima, nego oni njemu. Na njegovom profesionalnom putu, možda i zbog sjećanja na dane djetinjstva provedene u Zagrebačkome kazalištu mladih, ipak prevladavaju javni nastupi. Sedmak je deset godina glumio u ZKM-u i pozornica mu ni u počecima nije bila strana. Zato nikog nije začudilo da je nakon dvije godine rada u banci zauvijek prešao na Hrvatsku televiziju.

U počecima je radio kao spiker, a uz redovita spikerska dežurstva vodio je više od stotinu festivala, zabavne emisije, izbore za miss i emisije igara na sreću. Jedan je od prvih voditelja emisije “Dobro jutro, Hrvatska”. Kao urednik televizijske redakcije Mozaičnog programa ili produkcijskog odjela Zabava potpisuje emisije koje su bile (i još uvijek neke jesu) među najgledanijima, najvoljenijima od strane gledatelja: “Upitnik”, “Tko želi biti milijunaš”, “Ples sa zvijezdama”, “Zvijezde pjevaju”, “Do posljednjeg zbora”, “The Voice”, “Jedan protiv sto”, “Potjeru” i mnoge druge.

Pandemija korona virusa odrazila se i na njegov posao. Zabavni program, ponosi se, ima 16 emisija tjedno i to u prime timu. Dosta emisija iz drugih odjela je skinuto iz emitiranja, iz zabave niti jedna.

– To znači da smo mi u Zabavnom programu lani u ožujku morali prilagoditi sve emisije da zadovoljimo epidemiološke mjere. Nije bilo lako, ali eto mislim da smo uspjeli. Ponosan sam na sve moje urednike koji su se itekako potrudili – kaže.

Želja i planova u 2022. ima, ali najvažnije mu je da konačno ova pandemija stane i da počnemo normalno živjeti. Pogotovu, ističe, mladi.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

• Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
• Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
• Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
• Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
• Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
• Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
• Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
• Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
• Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
• Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
• Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
• Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
  Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici
• Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
• Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
• Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
• Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
• Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
• Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
• Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
• Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
• Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
• Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
• Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
• Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
• Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
• Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
• Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
• Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”

• Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
• Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
• Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
• Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
• Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
• Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
• Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
• Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
• Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
• Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
• Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
• Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
• Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
• Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
• Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
• Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna

• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”