Zdenka Kovačiček: “Od mirovine ne bih mogla preživjeti ni pola mjeseca”

Tatjana Pacek
18. listopada 2020.
Priče
A- A+

Rock diva Zdenka Kovačiček (76) cijeli život radila je isključivo po svojim kriterijima i za svoj gušt. Možda se zato nije obogatila, ali je uživala u svom poslu i imala čistu savjest i miran san. Mladi je obožavaju, a ona otkriva da još želi igrati – samu sebe.

Foto: Davor Hrvoj

Lijepe komplimente 76-godišnja Zdenka Kovačiček dobiva i od kolega i od publike. Jedni je nazivaju hrvatskom Janis Joplin, drugi Tinom Turner. Rock divi najvažnije je i najdraže da ju znaju kao hrvatsku Zdenku Kovačiček.

Žena za sva vremena

“Imena su to koja su obilježila glazbenu povijest i naravno da su veliki komplimenti, ali ja sam stvarala glazbu za hrvatsku publiku. S Janis me poistovjećuju zbog istog proživljavanja glazbe, „do kraja“, a s Tinom zbog slične energije u našim godinama. Počašćena sam, hvala svima koji me s njima dvjema uspoređuju” – kaže Zdenka.

Ne da se vremenu, godinama. Njezina “Konstatacija jedne mačke” je među najboljim pjesmama top liste “Music pub Zlatka Turkalja”. Godi joj kako je mladi ljudi prate, vole njezine pjesme. Upravo joj, ističe, mlada publika daje vjetar u leđa i razlog je da Zdenka nezaustavljivo ide dalje, da izdaje novi album, da je opet dere adrenalin kao da je na početku.

“Mladi su otkrili moje pjesme snimljene prije 30, 40 godina i stavili ih na top liste. Time sam dokazala da sam bila i ostala ispred vremena, a to mi je bila namjera. Nema ljepšeg osjećaja nego kada pjesma dođe do prave publike kojoj je i bila namijenjena pa makar i poslije 35 godina” – zadovoljna je.

Svatko od tih mladih potvrdit će da Zdenka, glazbeno, jeste žena za sva vremena, da odlično pliva u svim žanrovima i glazbenim trendovima. Iako ju svrstavaju isključivo u jazz i rock, ona kaže da nema žanrovskih miljenika.

Unatoč uspjehu nastavila je marljivo raditi i učiti

“Za mene postoji samo dobra glazba, lošu ne prihvaćam. Svi žanrovi su mi izazov, ovisi o mom raspoloženju, trenutku inspiracije, pravim suradnicima… Mislim da se u svakoj mojoj interpretaciji čuje jazz. Rock je moj način razmišljanja, a kazalište moja treća ljubav!” – priča diva.

Na Turkijevoj top listi su i Tereza, Miro Ungar… zvijezde koje su se usjekle u duše svih generacija. Svaki od njih i danas je predan poslu kao i u mladosti, a tu je i karizma. Kad tome dodamo njihovu strast, nesebično davanje poslu, uspjeh nije ni mogao izostati.

“To je zlatna generacija koja je život posvetila scenskoj umjetnosti, a  publika to prepoznaje i zna cijeniti. Nije tu bilo materijalizma, kalkuliranja, postojali su samo želja i ljubav prema glazbi ili kazališnoj umjetnosti…Upravo je takav odnos stvorio karizmu umjetnika” – priča Zdenka.

Još kao djevojčica je glumila i plesala u ZKM-u, potom osnovala duo Hani i postigla veliku popularnost. Ni kao tinejdžerka nije razmišljala na način „Svijet je moj, samo na mene čeka“ nego je unatoč uspjehu i dalje marljivo radila, vježbala, učila…

Duo Hani (Foto: Privatni arhiv)

“Cijeli život učim, radim, smišljam, istražujem, eksperimentiram…, čak pod cijenu materijalnog promašaja. Na kraju ipak uvijek dođe nagrada. Možda sam baš ja najbolji primjer za takav pristup profesiji” – kaže.

U tim formativnim godinama njezin najveći idol bila je Yma Sumac velika peruanska pjevačica, koja je pjevala pet oktava.

Mjesecima unaprijed rasprodani koncerti

“Slušala sam i učila, uspjela sam dostići četiri oktave. Tako sam snimila pjesmu „Violin song“, D.Paulika, koja se nalazi na mom albumu na engleskom jeziku s kojim sam obišla neke svjetske festivale, dobila divne kritike, ali nažalost nisam imala diskografsku kuću da stoji iza tog projekta za svjetski uspjeh. Ipak, s tom pjesmom postigla sam najveći uspjeh u SSSR-u, gdje me je publika nagrađivala ovacijama na koncertima” – prisjeća se.

Tih 70-ih je imala velike svjetske turneje. Pjevala je po Italiji, Austriji i ondašnjem SSSR-u. Rado se sjeti fanova, što su sve radili da dođu do nje. Jazz publika, priča, dođe po autogram s kupljenim CD-om, a publika na koncertima na stadionima zaštitari su ih štitili od najezde obožavatelja.

Foto: Davor Hrvoj

“U SSSR-u smo dobivali cvijeće, poklone… pratili nas po ulici, čekali pred hotelom da dobiju autogram” – kaže Zdenka.

Na turnejama po Rusiji osjećala se kao da je Rolling Stone. Nema, kaže, ništa ljepše od spoznaje da su koncerti rasprodani mjesecima unaprijed. U tim višemjesečnim turnejama najviše joj je nedostajala  kćer. Zato ju je vodila sa sobom kad god je to bilo moguće, dok nije krenula u školu. Bile su joj to, priča Zdenka, najljepše turneje u životu.

Jedna je od vrlo rijetkih glazbenica koja je svoj album promovirala na festivalima u Los Angelesu, Finskoj i na Midemu u Cannesu. Vraćala se s fantastičnim dojmovima. Živjela je svoj san, ali se, nažalost, nije obogatila.

“Upoznala sam mnoge poznate ljude, ali za prodor na strano tržište treba novca i malo sreće. Nikad nisam pristajala na kompromise, radila sam isključivo po svojim kriterijima i za svoj gušt. Možda se zato nisam obogatila, ali sam uživala u svom poslu i imala čistu savjest i miran san” – kaže.

U djetinjstvu je obožavala kazalište i glazbu, a sa 13 godina prevagnula je ljubav prema glazbi. Svojim kasnijim glumačkim izvedbama ipak je došla na svoje, što se tiče glume. Igrala je u poznatim,  uspješnim mjuziklima poput „Love Janis“, „Ella i Marilyn“ za koji je bila nominirana za nagradu Hrvatskog glumišta. Pjevala je i u rock operi “Princeza na zrnu graška” koja se igrala u Italiji.

Zdenka Kovačiček

“Nakon što me je vidio na dodjeli Porina, nazvao me je Damir Zlatar Frey i rekao „Toooo trebam“ i dao mi je ulogu vodvilje u svojoj rock operi…i bilo je fenomenalno!” – kaže.

Pedeset godina karijere obilježila je koncertom s Big bandom u velikom Studiju Anton Marti koji je HRT prenosila te kasnije i predstavom “S ljubavlju Janis”. Upravo uloga Janis joj je najdraža.

Neka se sve opljačkano vrati i podijeli umirovljenicima

“Nekako mi je legla. Poslije smo još dvije godine svirali Tribute to Janis. Bile su to ovacije na sceni koje su mi tjerale suze na oči, najveće kod pjesme „Me and Bobby Mac Gee“… to je nezaboravno – kaže.

Diva je to koja može pjevati u bilo kojoj rock operi, vrlo zahtjevne pjesme. Iza nje je bogati opus, pjesme koje su odavno postale evergreeni, divne kritike, brojni obožavatelji, no Zdenka ne skriva da ima i jednu želju.

“Želim igrati samu sebe!” – kaže.

Njezini dani u vrijeme pandemije jednako su ispunjeni kao i u vrijeme kada korone nije bilo. U danu joj 24 sata nisu dovoljna. Čuva se, naravno, ne izlazi puno, češće boravi u prirodi, ali, smije se, s koronom ili bez nje, dan joj je prekratak. Ne vjeruje u brzi odlazak pandemije, a još manje u odlazak u prošlost.

“Morat ćemo živjeti s time, korona je uništila život na kakav smo bili naviknuli, ništa više nije isto!” – kaže.

Nastupi joj nedostaju, ali financije su u njezinim svirkama sekundarne. Puno je važnija strast koju osjeća prema pjevanju, snimanju, publici…  Bez toga, uostalom, ni jedna istinska zvijezda ne može živjeti.

“Bila bih najsretnija osoba na svijetu kad bi se sve opljačkano i protuzakonito stečeno oduzelo i podijelilo umirovljenicima” – kaže.

I sama je u mirovini, a od mirovine, kaže, ne može preživjeti ni pola mjeseca. Na upit što si od mirovine može kupiti kaže:

“Bolje da ne računam i ne mislim o tome”

Ne želi razmišljati o tome je li nešto trebala napraviti drugačije.

“Što je bilo bilo je, ništa se ne može vratiti, gledam samo prema naprijed, jer želja uvijek ima. Ništa ne možemo planirati, ne znamo kakva nam je budućnost, ali  ipak vjerujem u kozmičku pravdu, koja će, nadam se, sve posložiti. Nadam se da će prema meni biti milostiva i da će mi se dobro vratiti dobrim” – završava Zdenka.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: