Vlado Kalember (67): Kada vidim kako žive umirovljenici, pitam se kako naši političari spavaju

Tatjana Pacek
18. rujna 2020.
Priče
A- A+

Vlado Kalember sprema se u mirovinu. Primanja će mu pojačati tantijemi, ali svejedno ga boli kad vidi vršnjake koji u trgovinama ili na placu kupuju najjeftinije proizvode. Ljutnja se budi u njemu kada prodavači odu, a on gleda ljude kako skupljaju sa štandova ono što je ostalo… Za Mirovina.hr vođa kultnih Srebrnih krila na pragu umirovljenja prisjeća se zanimljivih anegdota u svojih pola stoljeća glazbenog puta. Nije štedio ni naše političare, a progovorio je i o prijateljstvu i suradnji s pokojnim Rajkom Dujmićem.

Vlado Kalember (Photo: Privatni arhiv)

“Za sad još nisam tražio nikakve izračune, ali ću ubrzo morati. Na neki način se pripremam za mirovinu, jer ispunjavam uvjete, ali mi je u glavi i srcu još prerano. Mislim da u potpunu mirovinu, u smislu da ne radim, neću otići nikada, osim ako doživim baš duboku starost” – govori nam Vlado Kalember.

Mirovinu će mu pojačati tantijemi

Njegovu buduću mirovinu svakako će pojačati tantijemi, jer je autor velike većine svojih pjesama. Autorska prava pomoći će njegovom kućnom budžetu u trenutku kad postane pravi “penzić“ iako, priča, pjesme se mogu pisati u svakoj dobi. Vođa kultnih Srebrnih krila, pjevač za kojim su žene ludjele i više nego za Zdravkom Čolićem ističe kako je imao sreću da mu se hobi davnih godina pretvorio u profesiju pa će zapravo uvijek biti aktivan u glazbi. Napunio je 67 godina, a za svoj život kaže da je u cijelosti bio jedna lijepa avantura. Puno je putovao, čak i u najudaljenija mjesta na svijetu, tako da, kad jednom ode u mirovinu, neće imati za čime žaliti, pitati se je li nešto propustio.

“Imao sam nevjerojatnu sreću u životu, prošao sam sve što glazbenik može proći, put od garaže do stadiona. Mladi glazbenici danas, zbog vremena i prostora u kojem živimo, ostat će uskraćeni za veselje izdavanja prvog albuma. U 70-ima i 80-ima snimiti album bilo je užasno teško. Otići van i snimati u velikim svjetskim studijima, gdje snimaju najveće svjetske zvijezde je bilo neizmjerno veselje. Ostvarenje sna. Danas gotovo svaki profesionalac  doma ima uvjete za napraviti dobru snimku. No za razliku od onih vremena, prodati nosače zvuka u milijunskim tiražama, danas zvuči kao bajka. Krenuti na turneju od gotovo 100 koncerata u nizu, sad je nemoguća misija” – nabraja Kalember.

Nepunih 50 godina bavljenja glazbom projurile su mu kao 50 mjeseci. Sjeća se svega, nagledao se svačega i uvjeren je da će znati dostojanstveno proživjeti do kraja života. Zvijezdu ionako nikad nije izigravao. Razgovarati s Vladom je vrlo jednostavno i ugodno. Ni jedan njegov sugovornik, ni jedan novinar nema osjećaj da s druge strane stola sjedi zvijezda. I to ona najveća 70-ih i 80-tih godina.

Čudo je javnosti predstavio Saša Zalepugin

“To što smo mi kao Srebrna krila doživjeli je zaista pravo malo čudo . Niti u najluđim snovima nisam očekivao da ćemo gotovo preko noći od potpune anonimnosti postati toliko zanimljivi. Logično je da se karijera gradi vremenom, ali mi smo, i mislim da smo jedini, to zaista ostvarili užasno brzo. Kako smo i do tada bili normalni dečki nije nam to ni malo udarilo u glavu jer smo znali da ništa nije vječno, pa ni slava. Mislim da i danas kod dosta publike imamo onu vrstu normalne popularnosti, jer nam na koncertima zaista ne manjka publike. Ono prije je bilo malo “nenormalno” – priča.

Počelo je tako da mu je pokojni Đorđe Novković odsvirao ‘Anu’ i napravili su demo snimku. No sve su diskografske kuće odbile snimiti hit sve dok se Novković nije posvađao u ondašnjem Jugotonu i natjerao ih da snime pjesmu. Rekao je Vladi da će za godinu dana biti prvi bend u bivšoj zemlji. To su postali za četiri mjeseca. Nitko nije znao kako momci izgledaju, a svi su pjevušili ‘Anu’. Desetak dana nakon što je pjesma snimljena, treštala je sa svih radiopostaja, a Srebrna Krila bila su na ljetnoj gaži u Vodicama. Mještani su ispitivali Vladu „Što ne pivaš ‘Anu’ kad pivaš isto kao i taj s radija“.

Vlado Kalember (Photo: Privatni arhiv)

Javnosti ih je predstavio Saša Zalepugin kad ih je pozvao u ondašnje „Nedjeljno popodne“. Istovremeno su počeli rasturati sve istočne zemlje. U Bugarskoj su 1981. imali 45 koncerata od kojih je 35 bilo na stadionima. U Moskvi su 10 dana zaredom svirali u dvorani koja prima 25.000 ljudi. Redali su turneju za turnejom.

“Od svih koncerata posebni su mi bili oni u Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i bivšem Sovjetskom savezu, na kojima sam jako malo komunicirao s publikom, jer su me ili ništa ili malo razumjeli. Čak smo jednom u Perthu u Australiji svirali u Perth Concert Hallu, dvorani koja prima blizu 6.000 ljudi. Sve bi bilo normalno da u dvorani nije bilo 80 posto Australaca. Naravno da smo naše pjesme pjevali na hrvatskom, ali smo ubacili i dosta engleskih. Svi smo mi dugo na pozornici pa smo to uspjeli, naravno bez probe. Ali tekstove tih pjesama smo bili pozaboravljali pa smo neke zbrljano otpjevali, ali nitko nije skužio. Možda i je, ali smo imali fenomenalan koncert” – prisjeća se Kalember.

‘Dok će Stonesi svirati, svirat ćemo i mi’

Veliki je emotivac i nije mu ugodno vidjeti patnju bilo koga. Posebno je osjetljiv na djecu i starije. Bude tužan kad gleda umirovljenike koji u trgovinama ili na placu kupuju najjeftinije proizvode. I to u vrlo malim količinama. Ljutnja se budi u njemu kada prodavači odu, a on vidi ljude kako skupljaju sa štandova ono što je ostalo. Umirovljenici u normalnim zemljama, žalosno govori, za naše su milijunaši. O kopanju po kantama za smeće nema komentar. To je, ističe, zaista strašno.

“Jadan sam kad to vidim. Vrlo često, kad na televiziji ugledam političare, pomislim „Gospođe i gospodo, kako vi spavate?”. Često pomislim da za bavljenje politikom morate biti lišeni morala, etike, čovjekoljublja, altruizma i svih ostalih najvećih vrijednosti ljudskog bića. Mislim da su za tu profesiju važniji neki drugi elementi, koji mi se gade. Kada govorimo o glazbenicima umirovljenicima kod nas, mislim da će vrlo mali broj uživati takozvane dostojanstvene umirovljeničke dane. Inače mi je umirovljenik najružniji hrvatski izraz. Ima u početku ono “umirati”… Bolji izraz je “penzić”  to mi zvuči puno simpatičnije” – kaže .

Rado se prisjeti estradnih druženja, zgoda, anegdota. Još pamti kad mu je Jurica Pađen jednom vrlo ozbiljno rekao “ Znaš, Stonese treba podržavati“. Kad ga je Kalember upitao „Zašto?“, Pađen mu je odgovorio “Dok god oni sviraju, znači da možemo i mi“. Dodaje kako svako malo čuje onu da je „starenje zapravo stanje duha“. Kalember je to shvatio vrlo ozbiljno pa kroz život ide optimistično, razigranog duha.

Vlado Kalember (Photo: Privatni arhiv)

U tome ga ne koči ni korona iako, od kako je proglašena pandemija pa do danas, nije imao niti jedan nastup. U, kako ga naziva, „konceptu” suzbijanja pandemije puno toga mu nije logično, ali ga je život naučio da o situacijama koje mu nisu struka, ne stvara mišljenje jer ga može odvesti u krivi smjer. Zato se drži one stare zagrebačke “Misliti je drek znati“. Svirkom, kao i svi njegovi kolege, u ovim vremenima ne bi zaradio, nego otišao žestoki minus.

“Kod svakog nastupa troškovi organizacije, tehnika , porezi , prirezi, honorari ljudima iza scene (koji su ionako malo plaćeni), kod pune dvorane iznose između 80 i 90 posto od cijelog prihoda, nerijetko i više. Kako onda podmiriti troškove s popunjenošću od 20 posto!? Nitko , od dvorane , marketinga i svega ostalog neće skinuti potraživanja za 80 posto! I još nešto , kakav je to koncert u zagrebačkoj Areni , koja prima oko 18.000 ljudi , za 2.500 ljudi? To je čak otužno i na koncertima klasične glazbe , koja ne traži punu interakciju s publikom” – priča Kalember.

Srebrna krila prvi bend koji je izišao na livadu

Uvijek je nasmijan, djeluje zadovoljno. Tajna njegovog vječito dobrog raspoloženja je glazba i ljudi koji ga okružuju. Ne zna niti što znači „dosađivati se“. U glazbi je, kaže, i pauza veselje, ali nije se toliko “navukao” na pozornicu da će umrijeti bez nje.

“Odradio sam sve što sam planirao pa čak i ono o čemu sam maštao , tako da nemam razlog biti nezadovoljan. Okružen sam sjajnim ljudima, imam zaista puno dobrih prijatelja koji su svi u dobrom psihofizičkom stanju” – govori.

Drago Diklić (82): Među rijetkim sam sretnicima koji si od mirovine mogu dosta priuštiti

Iako su Srebrna krila bila najbolji bend svog vremena, Kalember kaže kako estrada nije sport, u kojemu se vidi tko je prvi, tko drugi… Na pozornici se, kaže, natječeš sam sa sobom.  Nekome su, priča, bili draži Novi fosili, nekome „Srebrna krila“, a neki su voljeli oba benda. Smatra da u tom poslu zapravo nema konkurencije. Možda bi, priča, bilo da su svirali u isto vrijeme u istom gradu, pa bi se vidjelo koliko je tko prodao ulaznica, no to se nije nikad dogodilo, jer je među glazbenicima uvijek vladao fair play. Prvi su od tadašnjih bendova imali i mini Woodstock, na Cmroku 1979.

“Bijelo dugme je prije nas punilo sportske dvorane, ali Krila su bila prvi hrvatski bend koji je izašao na livadu. Jednom smo Bijelo dugme i mi u isto vrijeme krenuli na turneju, pa smo se i mi i organizatori dogovarali kad i u kojem gradu će tko svirati” – kaže.

‘Sretan sam što sam živio i radio u vremenu Rajka Dujmića’

Pokojnog vođu Novih fosila i skladatelja Rajka Dujmića poznavao je od srednjoškolskih dana. Kalember pamti njihova druženja i suradnje. O Rajku govori kao o glazbenom čudu već u ranoj mladosti. Uz sjajne pjesme koje  je napisao, priča, Dujmić je bio još izuzetan klavijaturist i sjajan aranžer.

“Nedostaje mi, jako. Sretan sam što sam živio i radio u vremenu Rajka Dujmića” – kaže.

Manje je poznato da je Vlado 1979. pozvao Rajka da dođe u Srebrna krila. Zajedno su radili prvi album Srebrnih krila, a javnost tad još nije čula za Rajka Dujmića. Fosili su, naime, u to vrijeme bili prateći bend Ivice Šerfezija .

“Mi smo u to vrijeme bili top bend. Dok smo radili na albumu organizirala nam se velika turneja po najvećim dvoranama i stadionima. Nudio sam Rajku da bude ravnopravan član benda, ali u tom trenutku za njega je to bila “nemoralna ponuda”. I tu se pokazala njegova veličina. Rekao mi je ”Stari, nemrem samo tako napustiti dečke “. Naravno , nisam mu zamjerio. To mogu učiniti samo posebni i veliki ljudi” – prisjetio se Vlado koji je s Rajkom na turnejama 4Asa uvijek bio cimer.

Kad ga je prije nekoliko mjeseci nazvao s idejom da obnove 4 Asa, Dujmić je odmah pristao. Iako su sjajno radili kao 4Asa, a Dujmić istinski uživao u tome, Fosili su i dalje ostali Rajkova prva i najveća ljubav. Da nije došla korona, opet bismo svirali kao 4Asa. Prije nesreće smo o tome često razgovarali i Rajko se tome jako veselio. Nažalost, sudbina je htjela drugačije” – govori.

Ponosi se svojim prijateljem i prisjeća se kako su se na prvom koncertu 4Asa u zagrebačkom Domu sportova penjali na pozornicu. Vlado je tad, aludirajući na ‘nemoralnu ponudu’, rekao Rajku “Evo ipak nas je sudbina spojila pa sviramo zajedno “. Rajko se samo nasmijao. “Ma, mi ćemo i umrijeti zajedno, naravno ako ikad umremo“, odgovorio mu je Dujmić.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: