Glumica Nada Abrus: “Cijeli život živim u veselju i smijehu, jer čovjek svoju sreću nosi sa sobom”

Tatjana Pacek
7. studenoga 2020.
Priče
A- A+

Glumica zagrebačkog kazališta Komedija, Nada Abrus (68) u mirovini je tri godine, a iza sebe ima čak 48 godina radnog staža. Radovala se umirovljenju kao nekoj životnoj prekretnici i nikada joj nije dosadno. I dalje glumi, a u pandemiji uživa gledati vjeverice kako skakuću, hraniti tuđe mačke koje je čekaju pred vratima…

 

“Ispraznila sam ladicu u ženskoj garderobi koju sam koristila 40 godina i prepustila je mladoj, talentiranoj i lijepoj kolegici. Pogladila sam stolicu i stolić u svom kutu u kojem sam se uvijek šminkala prije predstave. I malu sliku koju sam zalijepila na ogledalu ispred sebe, a skinula sam je s prve igračke mojeg sina. Sve ima svoje vrijeme. Život jednostavno treba borbu od koje nikada ne smiješ odustati kako bi poslije mogao uživati u pobjedi. Eto, stiglo je i to moje vrijeme pobjede, penzićke”- rekla nam je Nada Abrus.

Prekretnica prema nečemu lijepomu što tek dolazi

Već tri godine glumica uživa u zasluženoj mirovini. Nije bila tužna kad joj je završio radni vijek. Zapravo se radovala jer je taj dan smatrala prekretnicom prema nečemu lijepome, što tek dolazi. Zadnju predstavu u Komediji odigrala je nekoliko dana prije proslave 65. rođendana.

“Proslavila sam s ansamblom uz hranu i piće, i napravila sam torte. Na jednoj je pisalo 48, što je obilježavalo 48 godina radnog staža. To jest dobar razlog za slavlje, bez trunke nostalgije. Dobila sam cvijeće od Komedije i poklone od dragih kolegica s kojima sam provela godine zajedništva. Bilo je predivno, a kako i dalje igram u Komediji kao vanjski suradnik, nadam se da će biti još fešta” – priča Nada.

Glumci, ističe, redom vole svoj posao i njime se bave iz veselja. Tako i Nada i dalje igra svoje predstave, još je u ansamblu. Želi i dalje igrati, biti na sceni. Nakupila je 48 godina staža i to, ponosi se, bez bolovanja. Nije se opterećivala izračunom mirovine. Vrlo mlada je počela raditi i kad je došlo vrijeme za mirovinu, najvažniji joj je bio uredno evidentiran radni staž.

Dokle god ću imati tu strast, scena je moja

“Strepila sam da bi ono što sam davno plaćala moglo biti izgubljeno u godinama. Kad sam napravila izračun, bila sam spremna na nove uvjete, a to je da uživam i radim što želim. Mirovina, kakva god bila, stiže redovito. Imam dovoljno za sve što mi treba, a još kao djevojka sam naučila cijeniti novac i nikada se nisam razbacivala” – priča Nada.

Želi vjerovati da država radi najbolje što zna u uvjetima koji nas okružuju. Uz umirovljenike mnogo je skupina građana koji bi također mogli osjećati ljutnju radi odnosa države prema njima. Stoga bira nikome ništa ne zamjerati i, po onoj jednostavnoj, pokrije se koliko je dugačka. Financije nisu jedini razlog zbog kojeg i dalje radi. Strast prema poslu puno joj je važnija.

“Naravno, uživam u svom poslu, u mirisu scene, druženju s kolegama, interakcijom s publikom. Meni je sve to igra i dok god budem imala tu strast i žar, scena je moja” – kaže Nada.

Ni korona ju nije zaustavila iako, poznato je, zbog pandemije se radi vrlo malo, gotovo ništa. Igra u Komediji predstavu “Najstariji Zanat” s kojom je, točno prije korone, na sceni proslavila 50 godina umjetničkog rada. Vrlo je zahvalna Krešimiru Batiniću, bivšem ravnatelju Komedije, kao i redateljici Nini Kleflin koji su je angažirali kao umirovljenicu.

“Godinama u produkciji “Opere BB” igram opere i operete, putujemo po Hrvatskoj i inozemstvu, družim se s razigranim mladim talentiranim pjevačima, a sve u organizaciji vrsnog umjetnika Ronalda Brausa. Trenutno ništa ne snimam, češće gledam TV. Smanjila sam druženja zbog korone i više vremena provodim doma. Tako pratim rad kolega, nailazim na reprize  serija u kojima sam i sama igrala. Nikada mi nije dosadno i zapravo uvijek nešto radim, ili je to kulinarstvo ili se bavim sportom ili pijem kavu s dragim, bliskim ljudima” – sretna je glumica.

Cijeli radni vijek provela je u kazalištu Komedija jer je to bilo jedino kazalište u kojem je mogla glumiti, pjevati, i plesati. Počela je raditi pred kraj Akademije i  ostala do mirovine. Održala ju je, priča, atmosfera lakoće, šarma, prožeta duhovitošću i divnim ljudima s kojima je starjela, a zavoljela je i mlade ljude koji su pristizali u voljeni teatar. Komediju, među ostalim, pamti i po tome što je u 30 dana znala odigrati 22 predstave.

Prvi ugovor umjesto Nade je potpisala mama

“Svaka se predstava igrala najmanje 150 puta, igralo se ujutro i navečer pa opet sutra i tako u nedogled i nitko se nije bunio. Sjećam se putovanja po Italiji, igrala se „Jalta“ u Trstu na talijanskom jeziku. Ravnatelj je tad bio Rikard Simonelli.  Za vrijeme rata igrali smo Kolaž iz mjuzikla, a nakon rata s tom predstavom  putovali smo po Kanadi i igrali za naše iseljenike. Igrali su tad velikani Komedije, kao što je bila  Sanda Langerholz, Nena Sobjeslavski, Boris Pavlinić, Rikard Simonelli, Petko Kantađijev, i ja. S velikim veseljem se sjetim predstava u kojima glumci jedan drugog iznenade malim šalama na pozornici, u kojima je uživala i publika. Tako su se predstave stalno nadograđivale” – govori.

Teško joj je iz bogatog opusa izdvojiti tek pokoju ulogu. Onu koja joj je prirasla srcu. Isto je to, priča, kao kad se majku pita koje dijete najviše voli. Odigrala je više od sto kazališnih predstava, surađivala je s mnogim putujućim kazalištima, igrala na filmu, televiziji, bila televizijska voditeljica, sinkronizirala bezbroj crtanih filmova, igrala na Splitskim, Dubrovačkim i Pulskim ljetnim igrama… Svoj glumački put započela je sa samo 17 godina, kao gimnazijalka. Bila je maloljetna pa je mama umjesto nje potpisala ugovor za prvi film „Nedjelja“.

“Uslijedila je kultna serija „Naše malo misto“, pa kazališna uloga u HNK Split, a sve to prije upisa na Akademiju. Sve uloge sam voljela, bez obzira jesu li bile epizodne ili glavne, a najradije pamtim ljude s kojima sam igrala i družila se. Bilo je tu velikana iz Hrvatske i Jugoslavije, i predivnog druženja i humora u potocima – prisjeća se.

U druženjima uživa i danas. Dani su joj nepredvidljivi, može sve što poželi, a ništa ne mora. Radi sve što je čini sretnom, govori što misli, radi što želi i druži se s pozitivnim i strastvenim ljudima.  Najviše uživa plivajući u hladnom moru, galebovima, šuštanju borova, skakutanju vjeverica, hranjenju tuđih mački koje je dočekaju pred vratima, i pasa koje hrani dok hoda put mora.

Problemi dolaze i prolaze, sreća je uvijek tu

“Puno sam na moru, plivam, uživam u suncu, istražujem ljepote Hrvatske, bavim se yogom, trčim, vrtim hula-hop… Uglavnom, ne mirujem, ali glavni rekvizit – maska – uvijek je na licu” – kaže.

Zadnjih mjeseci radi korone se manje druži s glumcima jer, naprosto, nema predstava. Oko nje su dugogodišnji prijatelji. Ljude koje će okupiti oko sebe ne bira po godinama.

“Volim ljude od kojih mogu nešto naučiti, duhovite, vedre, vesele, strastvene i pozitivne” – kaže.

S onima koji uvijek imaju nešto ‘pametno’ za reći, grintati, jadati se… jednostavno se ne druži.

“Kratko im poklanjam svoje vrijeme, rado ih saslušam ako mogu pomoći, ali ako ne kažem ono – žurim!” – priča Nada, koja je i sama godinama žurila od grada do grada.

Glumački posao je, pojašnjava, često vezan uz putovanja, pa je i sama počela putovati kao jako mlada djevojka. Kako s predstavama, tako i iz potrebe za novim avanturama, saznanjima,  zemljama i običajima. Godinama tako putuje, najradije bi, priča, ušla u brod i oplovila svijet, zašla u svaki kutak, građevinu, starinu. Sada se prividno smirila zbog korone, no nada se ne još dugo. Uvijek je nasmijana, djeluje zadovoljna. Tajnu svog vječito dobrog raspoloženja može sažeti u rečenicu „Život je lijep!“.

“Cijeli život živim u veselju i smijehu, jer čovjek svoju sreću nosi sa sobom. Problemi dolaze, prolaze, rješavaju se, a sreća je uvijek tu” – kaže.

Uvijek je dotjerana, izgleda lijepo. Moda joj je još uvijek važna. Nekad je živjela i od mode i modnih pista, kao žena voli se osjećati lijepom, i dobro joj je u odjeći u kojoj se osjeća ugodno i mobilno. Sjećanje na manekenske dane i danas u njoj bude osmijeh.

“Bila je to lijepa desetogodišnja avantura u kojoj sam kao mlada žena puno naučila, među ostalim i to da se ne opterećujem modnih trendovima” – završava Nada.

Dodaje kako jedva čeka da skinemo maske s lica, da se grlimo s prijateljima, da im kažemo koliko ih volimo i kao nekad uživamo u kavanama, predstavama…

Više životnih priča poznatih umirovljenika: