Mirjana Bohanec: “Moja Tesa izvukla me iz teške depresije nakon odlaska supruga”

Tatjana Pacek
10. listopada 2020.
Priče
A- A+

Operna diva Mirjana Bohanec-Vidović gotovo dva desetljeća je u mirovini, ali termini u notesu su joj popunjeni, a dani prekratki. Snimila je nedavno novu seriju „Dnevnik velikog Perice“, a usprkos koroni želi se vratiti vježbanju. Ispričala nam je i što je ljuti u odnosu države i Grada prema starijim ljudima te kako provodi umirovljeničke dane te gleda na to razdoblje života.

Mirjana Bohanec u novoj seriji “Dnevnik velikog Perice”

Ja ljubim, jer strune srca glasno poje. Ljubim, jer sreća krasi život naš. Ljubim, jer tako hoće srce moj. Hvala ti, srce, što ti za osjećaj taj znaš“ stihovi su koji će ponovo odjekivati malim ekranima. Završeno je snimanje serije „Dnevnik velikog Perice“, a više nego zadovoljna radom je i Mirjana Bohanec-Vidović. Sopranisticu svi pamte kao Anu Šafranek iz filma „Tko pjeva zlo ne misli“, najboljeg hrvatskog filma svih vremena.

“Dugo nisam snimala i bila sam ugodno iznenađena sjajnom atmosferom. Posebno me fascinirao redatelj Vinko Brešan. Ima neviđenu energiju. Snimanja su trajala po 12 sati, glave su nam padale, a on s nesalomljivom energijom skače i viče „Hajde, idemo, daj još malo, još samo malo“. Sve nas je motivirao, animirao pa su i glumci dali maksimum od sebe” – rekla je Bohanec-Vidović.

S pravom je uvjerena da će serija biti jako gledana jer, teško se tu može pogriješiti. Serija se nastavlja na kultni film, glumačka podjela je sjajna, redatelj – savršen. Velikog Pericu igra Živko Anočić, a brata gospona Fulira Otokar Levaj.

Svako malo ode u dvorište u kojem se snimao film

“I on je folirant, dolazi prevariti gospođu Anu i domoći se slike za koju se pretpostavlja da je vrijedna. Baš kao ni Fulir, ni brat nije pošteno živio. Ipak, pomaže joj kad joj se sin teško razboli, dovodi svog liječnika koji ga spašava. Zaljubi se u Anu i ona u njega pa na kraju budu skupa” – priča diva.

Serija se snimala i na Gornjem gradu, što je glumicu i sopranisticu podsjetilo na vrijeme snimanja filma. „Dnevnik velikog Perice“ također se snimao u Basaričekovoj, kod  Žnidaršića i okolnim eksterijerima. Interijer nije kao u filmu, međutim scenografija sobe jeste. Snimanja su joj, ne skriva, bila izuzetno naporna. Ustajala je u 5 ili 6 sati jer se već u 7 ili 8 počelo snimati. Ističe kako pjevači i glumci imaju drugačiji ritam, maksimum svoje energije daju na večer, jer tad su im predstave.

Glumci iz serije “Dnevnik velikog Perice”

“Volim spavati, tako se odmaram. Prije svake predstave sam dulje spavala, prije podne gledala note, pa ranije ručala, jer punog želuca ne možeš pjevati. Ne smije se jesti prije predstave. No, takav umor mi se događao i u kazalištu. Ali kad dođete na šminkanje, na frizuru, u garderobu odjednom ste u svojoj ulozi. Razmišljate samo o tome što slijedi, kako ćete igrati, o tekstu i zaboravite da ste ustali u 5 u jutro” – priča.

Voli hodati, šetati i nerijetko tako ode i do dvorišta u Basaričekovoj ulici. Razgledala bi i stan u kojem se  film snimao, ali sad, kaže, u njemu stanuju drugi ljudi i ne može ih uznemiravati. U dvorište navrati svaki put kad je na Gornjem gradu.

“Gostionica kod Žnidaršića danas se zove Pod starim krovovima. Tamo smo bili nekoliko puta i tamo je Domagoj Marković organizirao kulturna događanja. Među ostalima je jednom bilo i „Tko pjeva zlo ne misli“, cijeli dan se vrtio film. Pozvali su Relju i mene pa smo se družili s gostima, pjevali smo s tamburašima. I sad smo opet tamo snimali” – zadovoljno govori.

Film je prvi put prikazan 1970., a u 50 godina ni jednom joj nisu dosadila zaustavljanja na ulici niti je ikad pomislila „Dajte mi mira“. Operna diva naprosto voli susrete s ljudima, drago joj je kad je zaustave na ulici.

Ljudi je zaustavljaju na ulici i pozivaju doma

“Već nekoliko godina budu događanja u Maksimiru, svaki put je glazba i svaki put pjevam „Ja ljubim“. Dođe masa mladih ljudi, što me posebno raduje, hoće se slikati sa mnom, popričati. Prolazila sam jednom i ugledala bebicu. Jako malu. Priđem k njima, pitam koliko je stara, mama kaže “14 dana. Molim vas da se slikate s njom, pokazivat ćemo joj kad naraste“. Od malena će je učiti o filmu i sigurno će biti najmlađa gledateljica filma „Tko pjeva zlo ne misli“ – rekla je Bohanec-Vidović.

Zadovoljna je i istoimenom predstavom zagrebačkog HNK. Svidjela joj se i preporučuje je svima. Ističe da se na predstavu ne  treba gledati kroz film, ona je, govori, kazališna predstava, drugačije koncipirana. I sviđa joj se kako je redateljski to napravio Rene Medvešek, što ni na koji način nije kopirao film nego je radio svoju predstavu.

“Uvijek bude štimung u publici. Publika pjeva, dobacuju dijaloge iz filma. Iz kazališta ćete izaći veseli i dobre volje, neće vas boljeti glava kao što se ponekad događa” – kaže.

Smatra se sretnicom što je glumila u filmu koji je ostavio neizbrisiv trag u našoj kulturi. Svjesna je da ni jedan hrvatski film nije postigao takav uspjeh. Najviše pamti svoje oduševljenje redateljem Krešom Golikom.

“Genij koji je tako dobro pogodio zagrebački štih, a rodom je iz Fužina. Tako sjajno opisati život u tom gradu, ljude, karaktere…. Mislim da je to stvarno genijalno. Da je živio u Americi sigurno bi za taj film dobio Oscara. Sretna sam, iako se sve dogodilo slučajno, lik Ane Šafranek će me pratiti do kraja života” – priča.

Prije nije igrala u filmovima, nije je taj medij puno zanimao. Danas joj je drago da je ljudi i danas prepoznaju i da je toliko ljudi gledalo taj film. I još uvijek gleda.

“Dođu mi i kažu da su ga gledali po deset puta. Za vrijeme Domovinskog rata išla sam pješice u HNK i oglasila se uzbuna. Pobjegla sam u prvi podrum. Ljudi su me prepoznali i rekli da, kad završi uzbuna idem k njima doma, da ćemo skupa gledati film i zaboraviti na sve” – prisjetila se.

Kad govori o snimanju ističe oduševljenje s kolegama, koji su je prihvatili iako je bila čisti početnik. I Franjo Majetić je tad prvi put igrao na filmu, iako je već bio veliki glumac. Zajedništvo je ostalo i nakon zadnje klape te je izraslo u veliko prijateljstvo.

Nitko ne zna gdje su rekviziti iz filma

“Kasnije smo se često družili kod nekog doma. Posebno mi je drago da smo u zadnjim danima moj suprug i ja bili s Reljom. Prijateljstva koje smo stvorili su posebna vrijednost tog filma” – kaže.

 

O Relji Bašiću uvijek rado govori. Pamti ga po ležernosti, bio je veliki kavalir, silno šarmantan i nenametljiv, vrlo ugodan. Znao je, kaže, lijepo pričati, bio je izuzetno obrazovan, inteligentan, i s njim se moglo razgovarati o svemu. S njim je, ističe, svaki susret bio lijep, ugodan i poučan. Iako se puno pisalo o izložbi rekvizita iz filma i čekalo se da Relja Bašić ozdravi pa se krene s izložbom, danas je teško reći hoće li se uopće biti izložbe jer su u pretvorbi Jadranfilma nestali kostimi.

 

“Nitko nažalost ne zna gdje su, jesu li propali, što se dogodilo s njima. Postoji malo stvari koje se mogu pokazati. Meni osobno, ostao je samo onaj bijeli, čipkasti šešir” – kaže Bohanec-Vidović.

Iako je odavno u mirovini, nema vremena za dosađivanje. Dani joj, priča, jako brzo prolaze. Uvijek je u nekom poslu, u notesu su joj termini i dalje popunjeni. Voli da je tako jer je ispunjenog notesa  živjela cijeli život. Bilo bi joj beskrajno dosadno da ne radi ništa.

“Kažu da je to obilježje starijih ljudi, ali čujem i od mlađih da im nedostaje vremena. Nikad mi nije dosadno, volim svoj stan, kuću, tu uvijek ima posla. Imam i psića, Tesu, koju volim i koja me spašava. Izvukla me iz teške depresije u koju sam utonula nakon odlaska mog supruga. Šetam s njom, sretnem zanimljive ljude, imam puno prijatelja… djeca od mog supruga i unuci me posjećuju. Imam i vikendicu u Samoboru, volim čeprkati po vrtu, imam i ruže, sad smo brali jabuke i lješnjake, a prije toga trešnje i breskve. Imam i divnu terasu s koje vidim cijeli Zagreb, Sljeme. Volim se tamo odmarati” – kaže.

Njezini dani nipošto nisu umirovljenički, niti se umjetnica i bivša diplomatkinja smatra umirovljenicom. Nema taj osjećaj jer ima puno posla, a dobro se snalazi i s primanjima koje ima.

“Često se sjetim mame  koja mi je beskrajno išla na živce s rečenicom „Čuvaj novce za stare dane“. Tim savjetom mi je jako pomogla. Žalosno je da danas postoje tako velike razlike među umirovljenicima. Mislim da bi država trebala povisiti niske mirovine, jer nemoguće je živjeti od tisuću kuna” – smatra.

Humanitarno često nastupa u domovima za starije ljude. Jako joj je ružno što se ti domovi zovu „za starije i nemoćne“.

Grad i država ni ne znaju koje nekretnine imaju

“Ti ljudi nisu nemoćni. Oni samo možda neke stvari ne mogu. To su domovi za umirovljenike, za starije, ok, ali ne za nemoćne. To je ružan naziv. Kad god smo imali koncerte, sve je bilo puno, gospođe su bile sretne, sve su išle na frizuru prijepodne” – kaže.

Smatra i da bi trebalo bi biti više državnih domova, jer ima dojam da privatni nisu toliko pod kontrolom, a i skupi su. Njih si mnogi ne mogu priuštiti. Veseli je što se ljudima zlatne dobi u domovima  nude brojne aktivnosti. I sama je do korone s prijateljicama dva puta tjedno odlazila na gimnastiku.

“Sad je sve stalo, ali prijateljice su našle mjesto gdje opet možemo vježbati pa sam sretna jer su mi se javile da možemo opet. To je gimnastika koja je spoj raznih vještina. I stepanja, trčanja, rastezanja, pa vježbi za kičmu, koljena, istezanje kičme. Vrlo je zanimljivo. Volim otići jer nakon vježbanja sjednemo i na kavu” – kaže.

Osim fizičke aktivnosti ništa drugo ne radi na svom izgledu. Ima, kaže, bora, ali ne želi ništa poduzimati, ‘popravljati’ ih.

“Nemam više puno nastupa i svejedno mi je. Puno je važnije ono što čovjek pokaže iznutra. Pa ti kažu da izgledaš jako lijepo, a ja sam samo vesela, sretna” – priča.

Dodaje da ju je neki dan zvala prijateljica iz Münchena. Bila je beskrajno deprimirana, jer nigdje ne ide, govorila da je sve strašno. Sopranistica ističe da u svemu nastoji naći optimizam.

“Odem do tržnice, kupim si cvijet i cijeli dan sam dobre volje. Čini mi se da imamo premalo takvih situacija. Previše nas deprimiraju s koronom, postalo je toliko strašno da su ljudi opsesivni, ne izlaze iz kuća, stanova. Znam da se treba čuvati, svi smo se i na snimanju čuvali, svaki dan smo mjerili temperaturu, svi osim glumaca imali su maske. Čuvanje je ok, ali drastične stvari nisu. Ostavit će teške posljedice na ljude.

U bolnicama ljude ne mogu posjetiti njihove obitelji, po domovima koji su bili zatvoreni također. Ljudi to teško proživljavaju. Najviše me od svega pogodilo potres. Jako me uzdrmalo  to što su ljudi ostavljeni bez krova nad glavom, a u Gradu nisu brže reagirali, osigurali im stanove kojih ima. Gradskih, praznih. Mislim da ni Grad ni država čak ni ne znaju što sve imaju, a ljudi žive po kontejnerima. Ne mogu to gledati, boli me, pa prebacim program. Ne mogu pojmiti da se to događa u našem gradu, našoj zemlji” – kaže Bohanec-Vidović.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: