Manekenka Zvončica Vucković (63) u mirovinu ide ravno s modnih pista!

Tatjana Pacek
25. listopada 2020.
Priče
A- A+

Naša najpoznatija manekenka Zvona Vucković govori o druženju s Grace Jones, Andyjem Warholom, o porocima u svijetu manekenstva kojima je cijeli život odolijevala, ali i o trenucima bez posla u Italiji koji su je formirali, ojačali i doveli do svjetskog uspjeha. A progovorila je i o mirovini.

Zvončica Vucković (Privatna arhiva/FB)

Top model Zvončica Vucković (63) sprema se u mirovinu. U svibnju je predala papire za prijevremenu mirovinu, a sve odgovore dobit će do kolovoza 2021. Imat će, priča nam, i kanadsku i talijansku mirovinu pa je to malo duži proces. Ne strepi nad izračunom, jer ionako nema namjeru prestati raditi. Misli da moramo biti sretni što uopće imamo sustav mirovina kakav imamo. Vani su, priča, mirovine više, ali su i uplate u mirovinski fond tijekom života bile znatno veće nego kod nas.

“Bila bih najsretnija da državi uplaćujem milijun kuna poreza, jer to bi značilo da sam zaradila 50 milijuna” – kaže Zvončica.

Ime joj je dao stariji brat po dobroj vili iz Petra Pana, a njezini unuci su se, kada su bili mali, čudili zašto je baka tako velika, a dobra vila je sićušna. Vedro ime kasnije je skratila u Zvona, jer nitko u svijetu nije znao izgovoriti Zvončica. Iako stalno slušamo kako je radni vijek u manekenstvu kratak, odnosno da traje samo dok si mlad i zgodan, Zvončica je pravi primjer da se može i drugačije. U mirovinu ravno s modnih pista.

Za nastavak karijere iskoristila je svoju sijedu kosu

“Čudno je to, ali istinito. Toliko trajem stjecajem okolnosti, radi prepoznavanja magičnog trenutka,  kad sam shvatila da mogu produžiti trajanje na pistama ili pred kamerama, iskoristiti moju sijedu kosu, kao i činjenice da još uvijek imam liniju za svoje godine. Iskoristila sam taj trenutak, počela sam se intenzivno baviti pronalaskom agencija u svim zemljama Europe i tako širila krug zainteresiranih klijenata. Poklopilo se da su baš u isto vrijeme tražili starije žene, glumice poput Helen Mirren, a ljudi su to prihvatili” – rekla je.

Prije korone puno je radila, snimala posvuda po svijetu, a ni pandemija je nije zaustavila. U Frankfurtu krajem listopada ima dogovoreni casting, ali se do zadnjeg trenutka čeka da se vidi kakva će biti situacija s pandemijom, hoće li biti novog lockdowna. Ali industrija, priča, ide dalje, neće se ništa promijeniti, zaustaviti. Korona je njezin posao usporila, no Zvona je doskočila dosadi. Odlazak u mirovinu, potvrđuje, pravo je vrijeme za nove poslove, izazove.

“Bacila sam se u glumu. Za vrijeme lockdowna nisam znala kamo bih sa sobom. Sreća je bila da je Leon Lučev organizirao glumačku grupu „Glumac ima vremena“. Tamo smo radili na zanimljivim projektima, svatko od nas trebao je odabrati monolog ili dijalog koji smo potom i odradili. Svi smo bili prisutni, nas preko 70 i bilo je jako zanimljivo. Puno sam naučila, sretna sam da me Leon uopće uključio” – priča.

Iznenadio ju je pozivom da se pridruži glumačkoj grupi i rekao joj da „ima sve kvalitete za baviti se tim poslom“. Dao joj je razmišljati, a onda joj je Ronald Braus ponudio da zaigra u njegovoj „Veseloj udovici“. Gluma joj je, ne skriva, veliki izazov iako se sve dogodilo ad hoc.

Samoj sebi u počecima ne bi dala angažman

“Ronald je u petak rekao „U nedjelju smo na Bundeku, nauči ulogu, replike, plesanje i arije. Redateljica i diva zagrebačkog HNK Branka Cvitković poradila je na mojoj dikciji, pomogla mi da uđem u ulogu, a Dinko Bogdanić mi je pomogao pohvatati korake. Nije bilo problema, jer sam se u djetinjstvu bavila baletom. Zahvaljujući potpori cijelog ansambla Opere b.b., osjećala sam se kao riba koja je uskočila u more” – priča Zvona.

Korona je usporila modnu industriju, ali nikako i Zvonine aktivnosti. Snimala je reklame po Hrvatskoj, nosila revije, uskočila u „Šišmiš“, još jednu predstavu Opere b.b. Nastavit će se, priča, treba samo imati malo više strpljenja i financija u crnom fondu.

Iz današnjeg statusa kojeg uživa, a to je najtraženiji hrvatski top model, smiješno joj je sjetiti se kako ju je Regina Jeger, sa samo 16 Zvoninih godina, jedva uzela u agenciju.

“Da sam bila na njezinom mjestu, samu sebe ne bih uzela. Taj moj tinejdžerski look, tinejdžerska depresija, izgled Joan Baez sa spuštenom kosom… bez šminke,  mrzovoljna i nezadovoljna. Ništa od toga nije davalo pozitivnu sliku o meni. Mogu joj samo zahvaliti jer me je prepoznala i uzela. Ponašanje i vedrina došli su se vremenom” – priča Zvona.

Regina joj je otvorila vrata hrvatske mode, a za prve svjetske korake zaslužan je fotograf Gunnar Larsen. Imala je, kaže, sreću jer je imala izgled kakav je on tražio; visoke jagodice, tamnu kosu, malo špičastiji nos… Uletjela je, kaže, u njegovu viziju i otišla snimati u Pariz. Težu stranu manekenstva iskusila je kad je koji mjesec kasnije otišla u Firenzu, Rim, Milano…

Zvončica Vucković (Privatna arhiva/FB)

Nikad nije prolumpala noć i prespavala snimanje

“Bilo je trenutaka kad sam spavala u autu, jer si nisam mogla priuštiti stan. Naručila bih si cappuccino s tri vrećice šećera da mi da energiju i izdržim dan. Ne gledam na to kao na nesretne trenutke nego kao na trenutke koji su me formirali, dali mi snagu, vjeru, izdržljivost”… – kaže.

Manjak poslova u Italiji nije bio udarac na njezin ego, nije se upitala „Što druge djevojke imaju, a ja nemam?“.  U Hrvatskoj je u ono vrijeme bilo tek 20-tak vrhunskih modela i manekenki, a u Italiji na tisuće. Konkurencija je, kaže, bila velika.

“Na castinzima je iza mene stajalo u redu još stotinu djevojaka. Biti izabran među svima njima je bilo čudo. Enrica Massei me je prepoznala. Nasmijala sam se i rekla je „Vidi, ima rastavljene zube“. Pa se i ona nasmijala i pokazala da i ona ima rastavljene zube. Svidjela su joj se moja široka ramena. Uzela me i za nju sam radila skoro pet godina. Biti na pravom mjestu u pravom trenutku, tajna je uspjeha u manekenstvu” – kaže.

Nakon što bi je dizajneri odabrali, Zvona je osjećala silnu odgovornost, na snimanja je uvijek dolazila na vrijeme, slušala što joj se kaže, napravila kako su dizajneri htjeli, prepoznala je duh odjeće koju nosi i pokazala je u pravom svjetlu. Sve je to, kaže, ključ uspjeha.

“Jednom kad kreneš raditi u određenoj agenciji, onda te i bookeri i agenti prepoznaju kao odgovornu, djevojku koja će ustati rano u jutro i doći gdje treba. Imali su sigurnost da neću prolumpati noć i prespavati snimanje. To mi se nikad nije dogodilo” – priča.

Usprkos ugledu i statusu kojeg je uživala cijeli život, tek u kasnijoj dobi mogla se držati one od Linde Evangeliste „Ne ustajem iz kreveta ispod 10.000 dolara“.

Odgoj zagrebačke obitelji sačuvao je od nemorala

“Izgovorila sam to u drugom dijelu karijere, ali nije se radilo o 10.000 dolara, nego o svoti koju sam odredila. Sama sebi. I da, rekla sam da ispod te svote neću raditi” – kaže.

Amerika je zemlja koju pamti po zgodnim iskustvima. Prvo je radila u Montrealu, u Kanadi joj je sve polazilo za rukom. Imala je agenciju koja je brinula o njezinim angažmanima, a radila je u Benettonu.  Imala je stalnu plaću, a manekenstvom se bavila uz posao. Najveća želja tad joj je bila otići u New York.

“U Dubrovniku sam upoznala Anju Rejić koja je tad imala svoj showroom u New Yorku i pozvala me da radim za nju. Došla sam na sigurno, tad sam već imala kanadske papire pa sam mogla otići u Ameriku. To mi je bio najljepši period. Tamo sam shvatila svoje potencijale. Na castingu su me  tražili da nabrojim pet europskih dizajnera. Kad su čuli za koga sam radila, zamalo nisu pali u nesvijest. Ja tad nisam toga bila svjesna. Ići u Ameriku izgledalo je kao da ideš na drugu planetu. A oni su bili ludi za svime što je dolazilo iz Europe” – prisjetila se.

Nedavno su je zvali iz Pariza da kaže koju o pokojnom Kenzu. Njegovu reviju nosila je 1986. Od svjetski poznatih dizajnera njezini miljenici su bili Jean Paul Gaultier i Moschino. Naziva ih genijalcima, ‘luđacima’ nezaboravne energije, duše… Radila je i za Albertu Ferretti, Valentina…  Iako će mnogi dušu prodati za komad odjeće s njihovim potpisom, Zvona kaže da visoku modu ne bi odjenula. Neke stvari dobila je od Gaultiera, neke je otkupila u showroomu. I danas voli posjetiti Second Hand Shopove po Berlinu, Parizu, Londonu….  Družila se s Grace Jones, Andyjem Warholom i ekipom, pamti i iskušenja kojima je cijeli život odolijevala.

“Ne znam što me odmaknulo od svega toga, vjerujem odgoj i moja skladna, zagrebačka obitelj srednje klase. Ta baza mi je dala početnu sigurnost da ne trebam tražiti spas u drogama i alkoholu. Dovoljno sam bila samosvjesna, znala sam što radim i da mi sve to ne treba. Droga, alkohol i nemoralne ponude, znala sam i tada, nisu pravi put” – kaže danas.

Udavala se čak tri puta

Kad se početkom 90-ih vratila u Italiju i rodila kćer Galu, povukla se s modnih pista. Srećom, ne zadugo. Već 1995. se ošišala i vratila pred svjetla reflektora. Opet je nosila revije, snimila niz reklama a o onoj za Ghetaldus i danas se priča. Iako se o Zvončici govori kao o megazvijezdi modnih pista, ona se tako ne ponaša. Privatno, gradom šeta bez šminke, uglavnom u casual odjeći.

“Ne vidim potrebu za šminkom. Prihvatila sam samu sebe nenašminkanu ili s vrlo malo šminke. Mislim da to ima veze sa stanjem duha, ako si siguran u sebe, ne treba ti maska” – kaže.

U dinamičnom, aktivnom životu pod svjetlima reflektora nisu joj uvijek cvjetale ruže. Pamti i padove, smrt, bolest, razvod… Prvi put se, naime, udala za prijatelja homoseksualca radi papira za Kanadu. Potom je u New Yorku upoznala  Srđana Leskovca. On je bio ljubav Zvonina života. Razbolio se i umro 1991. Tugu za voljenim muškarcem potisnula je u sebi.  Vratila se u Montreal i radila u nekadašnjem showroomu, a njezin budući, treći suprug, Charlie Novotny radio je u istoj zgradi, dva kata iznad. Udvarao joj se godinu dana. Zvona je bila ranjena i njegova pažnja joj je odgovarala. Vjenčali su se 1992. a brak je nakon 15 godina puknuo jer je Zvona bila puna života, a on je htio biti doma, slagati pasijans. Budizmu se približila 1992., kad je rodila drugu kćer. Gala je nakon nekoliko dana završila u bolnici s teškim napadajima. Dijagnosticirana joj je epilepsija.

“Sve nekako možeš podnijeti, ali bolest djeteta je katastrofa. Obratila sam se prijateljici, s molbom da mi nađe psihologa jer sam osjećala da ne mogu to pretakati na prijatelje, gnjaviti ih. Pozvala me na budistički sastanak. To je bilo to. Nađeš sebe” – kaže.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: