Ibrica Jusić: “Kod nas doma se pjevalo i sviralo da zaboravimo na siromaštvo”

Tatjana Pacek
17. listopada 2020.
Priče
A- A+

Dubrovački šansonijer Ibrica Jusić (75) ispričao nam je kako su u njegovoj obitelji svi pjevali da zaborave na siromaštvo. U djetinjstvu se najeo popare za pet života, a kad mu je majka napravila krumpirušu, mislio je da je praznik. Njegova je generacija, kaže, bila kruha gladna, ali duhom bogata.

Ibrica Jusić Foto: Tatjana Pacek/Mirovina.hr

“Moja mirovina je u čarapi. Ne diram je, živim od koncerata i tantijema. Nije to puno, nisam ja Tonči Huljić, ali tako sam uštedio i za auto. I ne želim kukati iako, bilo bi mi draže da mi umjesto ulice, kao mom bratu Đeli, Dubrovnik da češće svirati pa to i plati” – kaže nam Ibrica Jusić.

Zbog njegovih svirki na skalinama turisti iz cijelog svijeta dolaze u Dubrovnik. A on je tamo prvi put sjeo jer nije imao ni posla ni novca. Sjeo je iz očaja. Bilo je to 1965., kad ga nisu pustili u bar u kojem je svirao s bratom Đelom.

Nije ogorčen na niske mirovine, nego na sistem

“Bio sam mlad, izašao iz vojske i mislio kako ću nastaviti svirati u tom baru. Dođem, a oni me ne puste. Sjeo sam na skaline i svirao. Tužno. I vidio sam neki mladi zagrljeni par, bio sam sretan da me netko sluša. Pitali su me hoću li i sutra doći, jer bi me slušali s društvom. Došao sam sutra, prekosutra i tako već 56 godina” – priča Ibrica.

U mirovini je već 24 godine i ne žali se ni na što. Cijeli život je štedio, živio po onoj „Pazi da te starost ne upita gdje ti je bila mladost“. Nije ogorčen na niske mirovine, ali je na sistem. Smetaju ga dvostruka mjerila, jedno vrijedi za narod, drugo za ‘elitu’.

“Ako ja u dućanu ukradem konzervu, dobit ću tri mjeseca zatvora, a ovi su pokrali cijelu državu još se i nadmeću tko je bio u kojem klubu. Za njih to ne vrijedi” – kaže.

Dodaje kako su mu četiri babe vračare, i to sa svih strana svijeta, prorekle da će poživjeti debelo iznad 90-e pa ima vremena nadati se, vjerovati, da će se i sustav promijeniti. Tvrdi, naime, da je naš sustav vrijednosti izokrenut i da se poštenje, rad, skromnost više ne cijeni.

Prva gitara u obitelji Jusić

“Razlika između divljih i pitomih je što divlji dolaze nametati svoju kulturu ili nekulturu, što se najbolje vidi nakon 90-ih, a pitomi su se, kao moji roditelji, mladi begovski par, asimilirali i s vremenom svojim radom oplemenjivali prostor. Đelo i Ibrica danas su sinonim za Dubrovnik – kaže.

Poštenju, radu i tradicionalnim vrijednostima učili su ih roditelji.

“Kod nas doma se pjevalo i sviralo da zaboravimo na siromaštvo. Nisam nikad čuo pokojnog oca kako svira harmoniku, a bio je odličan harmonikaš. Gadna su vremena bila nakon Drugog svjetskog rata. Najeo sam se popare za pet života. Kad bi mi mama napravila krumpirušu, mislio sam da je praznik. Moja generacija bila je bila kruha gladna, ali smo duhom bili bogati zahvaljujući Dubrovačkim ljetnim igrama, talijanskoj kanconi… a kod nas se doma njegovao sevdah” – priča Ibrica.

Glazbenik potječe iz dobrostojeće begovske obitelji kojoj su tih godina sve uzeli. Nisu imali ni stolicu u kući za sjesti. Uzeli su im veliki stan i dali neki magazin, koji je Ibrica preuredio. U tom magazinu se i rodio. Emotivno je i danas vezan za taj prostor, tu su, kaže, dobri dusi njegovih roditelja.

Foto: Privatni arhiv

Prvi instrument je nakon rata u raspjevanu obitelj donio Ibričin stariji brat Kemal. Bio je prvi kurir partizanskog generala Brune Vuletića, s njim je prošao i Neretvu i Sutjesku. Đelo se u gitaru zaljubio na prvi pogled i počeo prtljati po njoj. Kad je Kemala trebao nazad u školu u Tivat, Đelo je s gitarom pobjegao na vrh Srđa.

“Gledao je kad će se Kemal ukrcati na brod, da se može vratiti. Kad je brat drugi put došao, vidio je da su Đelo i gitara ozbiljna priča i ostavio mu ju je” – prisjetio se Ibrica.

Bio je nestašno dijete, zbog manguparija je bio i u popravnom domu, no nikad, ističe, nije radio velike psine. Tad se, dodaje, u popravne domove nisu slali sinovi doktora, pravnika, nego djeca  Arifa, Mehe…

Prvo kazalište na platou pored zidina

“Bio je u općini jedan dobar gospodin koji je shvatio kamo će me ulica odvesti, pa si je dao truda izbaviti me od takvog društva. I brat Đelo uzeo me u teatar baš da me odvuče s ulice. Uvalio me u zbor. Kupio sam, učio, upijao, doma vježbao…. Mali plato uz zidine je bilo moje prvo kazalište. Tu bih gledao predstave, pa drugi dan pokupio djecu. Mame su sjedile na zidovima, a ja glumio ono što sam dan prije gledao. Hamlet, Dundo Maroje, Novela od Stanca… I fratri su me cijeli život štitili” – prisjeća se.

Sreća je htjela da ga na njegovim skalinama čuje i Uno Migan Erikson, direktor göteborškog teatra i autor nekoliko knjiga o Dubrovniku. U svakoj je spomenuo Ibricu i skaline. I pozvao ga je da gostuje u njegovoj televizijskoj emisiji. Nju je pak gledala jedna gospođa pa se, impresionirana gradom i glazbenikom, uputila u Dubrovnik. Kad je doživjela skaline, okrenula je nebo i zemlju da ga dovede u Švedsku. Organizirala mu je nastup u China teatru u Stockholmu, koji je u rangu Olympije, Carnegie Halla… Godinama je Ibrica tamo svirao, a pamti i da je 1987. vikend prije njega u istom prostoru pjevala Ella Fitzgerald, a vikend kasnije Carlos Santana i Bob Dylan. S jednakim uspjehom predstavio se i Francuzima.

“Ta škola pjevanja u kabareima u Francuskoj je nešto neprocjenjivo. Tome te ni jedan profesor ne može naučiti. Prvi put sam u Francuskoj bio uoči Hrvatskog proljeća. Vici Vukovu je netko šapnuo da se makne, a i ja sam slutio neugodnosti. Previše sam pjevao studentima, pred Mikom, Savkom pa se i moje ime pojavilo na spisku. To danas pouzdano znam. Maknuo sam se u Pariz. U Zagreb sam se vratio otprilike u isto vrijeme kad se otvorila dvorana Lisinski” – priča.

Foto: Privatni arhiv

Sreo je prvog ravnatelja Lisinskog, pokojnog profesora Nenada Turkalja, i ovaj ga je upitao kad će mu organizirati koncert. Ibrica mu je rekao „Ma gdje ću ja pred 1800 ljudi?“. Sljedećeg ljeta sreli su se u Dubrovniku, pružili si ruke, a Turkalj je to iskoristio i rekao Ibrici „Dogovorili smo se, u prosincu je koncert u Lisinskom“. Tako su, spontano, nastajale sve Ibričine suradnje. U Splitskom HNK za Valentinovo je pjevao 26 godina, na Solinskom kulturnom ljetu slušaju ga 33 godine, a u Kaštelama pjeva već deset godina. Svaki dan mu je, kaže, gitara po dva, tri sata u rukama bez obzira ima li koncert ili ne. I svakom pristupa kao da mu je zadnji. Zbog korone su i njemu otkazani brojni nastupi, no Ibrica pandemiju ne doživljava kao opasnost.

Ne vjeruje u koronu, imunitet jača prirodno

“Korona je velika prevara, hoće ljudima utjerati strah u kosti. Postoji i teorija da je previše ljudi na zemlji i da bi je trebalo rasteretilo. Cjepivo? Od čega će me zaštititi? I što ima u njemu? Nitko ne zna. Jednom sam se cijepio protiv ospica i dobio ih za tjedan dana. Maska? Zatupljivanje, da se ljudi ne mogu smijati, ne mogu komunicirati. Ono što izbacujemo iz sebe udišemo nazad i trujemo sami sebe. Živim zdravo, jedem zdravo, jačam imunitet. Svako jutro i svaku večer popijem mješavinu meda, limuna, đumbira, češnjaka i korona nema šanse. Pa još malo špeka, luka… i eto ti imuniteta” – kaže glazbenik koji se ne odvaja od psa.

I na intervju je došao s osmomjesečnim Simbom koji je cijelo vrijeme ležao pored njega. Malac je imao samo četiri mjeseca kad je mirno sjedio na skalinama. Dok je Ibrica svirao, Simba je ležao pod stolicom, jer i doma, dok vježba, Simba leži pod stolicom. Ljuti ga kad mu kažu „Kako si ga dobro dresirao“. Ibrica, tvrdi, pse ne dresira nego ih odgaja kao svoju djecu. Nikad ni jednog od njih nije udario, odgaja ih prstom, pogledom i glasom.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: