Zdenko Jelčić: Kad vidim ljude kako kopaju po kontejnerima, pomislim “Bože, zar su to zaslužili?”

Tatjana Pacek
8. studenoga 2020.
Priče
A- A+

Zvijezda kultne serije “Kapelski kresovi” ispričao je zašto je kao komandant Ljubo bio veći frajer od Žarka Radića koji je glumio Jastreba, zašto se u Švicarskoj nije ponašao kao divlji Hercegovac, te otkrio spoznaju da je povratak u Hrvatsku bio puno okrutniji od nostalgije za domovinom.

“Za svoje godine radim sasvim dovoljno. Uvijek mi je veselje stati pred kamere i publiku. Donedavno sam igrao i svoju monodramu “Veliki odlazak”, no korona je sad sve zaustavila” –  rekao nam je Zdenko Jelčić.

Iako je napunio 74 godine i danas mu je zadovoljstvo kad ga se redatelji sjete i zovu ga da snima. Sad se s redateljem Josipom Žuvanom u Vodicama, Šibeniku i okolici sprema raditi film. U zagrebačkom KIC-u je nedavno imao koncertno izvođenje drame, a vjeruje da će doći i do suradnje KIC-a i Hrvatskog leksikografskog zavoda u kojoj će koncertno izvoditi scenarije Vatroslava Mimice, Zorana Tadića, Lordana Zafranovića, Branka Ivande i drugih značajnih hrvatskih autora. Njegovi dani u mirovini ne razlikuju se puno od vremena kad je radio.

“Puno čitam, pišem, rado prošetam, družim se s prijateljima. Ne osjećam se kao da sam u mirovini nego prije da sam na lijepom ladanju gdje se sve polako radi. Nisam nikad bio od žurbe, ne pamtim da sam ikad potpisao dva ugovora, pa jurio s jednog snimanja na drugo, sa snimanja u teatar jer to više ne bi bio posao nego brljanje, a ja ne volim brljati” – priča Zdenko.

Svoje ugode neće se odreći zbog posla. U zadnje je vrijeme od 12 ponuda odbio njih osam. Ne da mu se trčati iz jednog projekta u drugi.

Hercegovci se ne boje korone

“Iz svog staračkog samopoštovanja ne mogu prihvatiti svašta. Kad mi se svidi scenarij, kad je ekipa dobra, onda rado prihvatim ponudu” – kaže.

Korona je uvelike utjecala i na njegov profesionalni život. Već ovaj tjedan sprema se u Vodice i Šibenik, ali prije polaska otići će na testiranje. Kao i cijela ekipa, čuva se koliko može i vjeruje da će uspjeti snimiti film. Usprkos nemogućnosti izolacije jer u svakom trenutku oko glumaca bude 50-tak ljudi.

“Kako ćeš izolirati nekoga tko na snimanju mora biti okružen ljudima; kostimografom, rekviziterom, scenografom, šminkerom… mora ti se i hrana donijeti, pa onda neki kolege odu u Zagreb i vrate se. Ne znam ništa o pandemiji, medicini,  još manje o epidemiologiji, pa slušam sve što kažu doktori.”

I inače je, dodaje, često prao ruke, voli čistoću i ne osjeća da se tim mjerama nešto bitno promijenilo. Tim više što je, priča, u godinama pa ne izlazi nikamo. Uvijek je volio biti doma, pa mu boravak kući u vrijeme pandemije ne pada teško.

“Spadam u rizičnu skupinu, ali ja sam Hercegovac, a mi se ne bojimo stvari koje ne vidimo. Hercegovac se boji gladi, žeđi, oštrog noža bičkije i snijega da ne smrzne mladice. Što ćeš se bojati bolesti, ako će doći, doći će” – govori Zdenko.

Nedavno smo ga gledali u seriji “Novine” u kojoj je genijalno odigrao Blagu Antića. Po portalima se svako malo nađu usporedbe njegovog lika s poznatim nam špijunima poput Perkovića ili Manolića. Takva uvjerljivost mu laska.

U mladosti ga je pratila UDBA

“Ima puno glumaca koji dobro glume, a ja se nastojim približiti glumačkoj umjetnosti. Učio sam od Pavla Vuisića, Borisa Dvornika i drugih velikana, oni su me naučili da ne glumim, nego da budem taj lik. Autentičnost je jako važna, da se ne češeš po glavi nego da zaista budeš onaj kojeg igraš” – priča.

Od prve do zadnje sezone “Novina” njegov lik je isti. Za to, pojašnjava, treba dobar redatelj, koji glumcu da autonomiju, a Dalibor Matanić to jeste. Za dobru ulogu još treba autohtonija, trebaš znati odakle si.

“Moja je u Hercegovini, kamen i drača. Takve usporedbe nisu bile samo s Blagom Antićem, nego i ranije s komandantom Ljubom, primjerice. Dugo vremena je bio pojam partizanskog komandanta. U filmu Bogdana Žižića “Ne naginji se van” igrao sam Čikeša, koji je naše radnike dočekivao u Njemačkoj, zaposlio ih, uzimao putovnice, dio novca i držao ih kao privatne robove. Kasnije, kad bi ljudi pitali “Kako si, gdje si bio u Njemačkoj”, čuo sam izraz “Na čikešiji”. Dakle, po mojoj ulozi” – kaže.

Jelčić je ranije pričao kako ga je pratila UDBA, a on je, umjesto politike u svojoj mladosti ganjao žene. Taj period  mu je uveliko pomogao u stvaranju njegovih likova.

“UDBA je tad pratila vrlo široki krug ljudi. Budiša, Čičak i ekipa su sastančili, a ja sam se noću skitao. Mislili su da spadam k njima, pa su me pratili, a mi smo samo ganjali cure” – priča Jelčić.

Svaka uloga koju je odigrao ostavila je trag kod gledatelja. Čak i 50 godina nakon emitiranja “Kapelskih kresova” ljudi ga prepoznaju na ulici.

“Prije korone išao sam na tržnicu po zelenjavu. I prepoznala me jedna stara baba bez zuba. Pitala me “Kaj ste vi onaj Ljubo? Ja kažem da jesam, a ona sva sretna odgovori “Kako sam ja bila u vas zaljubljena dok sam bila mala”. Kad sam snimao Kresove imao sam 27 godina, a ona vjerojatno 14. Bilo mi je drago to čuti, ljudi okolo su se smijali kao ludi” – prisjetio se.

Zdenko Jelčić cijeli svoj život bio je miljenik žena. No glumac kaže kako se obožavateljice nisu trebale puno truditi da dođu do njega. On je, smije se, radio sve da dođe do njih.

Sve države na svijetu vode nesposobni ljudi

“Bio sam dosta elokventan, podao, podilazio sam damama, nudio im sebe, svoju osobnost. Bilo je to vrijeme lijepe slobode. Oko 150 pisama dnevno dolazilo mi je u ZKM, ali nisam odgovarao. Da jesam, cijeli dan bih se trebao samo time baviti. Tražile su me i slike, ali tko bi platio dvije, tri tisuće slika?” – kaže.

U vrijeme emitiranja “Kapelskih kresova” ulice su bile prazne. Svi su gledali zgodnog komandanta Ljubu i mladog Jastreba, kojeg je glumio Žarko Radić. Jelčić nema dvojbi oko toga tko je od njih dvojice bio veći frajer.

“Žarko Radić je bio jako zgodan momak, ali je imao veliku manu. Bio je oženjen s prelijepom Snješkom i imao je dijete. Pa sam ja, slobodan, bio puno veći frajer od njega. On je bio ljepši i draži, sve je bio, ali je bio oženjen što mu je bilo velika prepreka da bude frajer” – smije se danas Jelčić.

Danas su obojica u mirovini. Jelčića ne ljuti odnos države prema umirovljenicima. Kaže da ljutnjom u njegovim godinama, čovjek sam sebi radi zlo.

“Istina, ne daju nam ništa, ali najvažnije je sačuvati živce. Novac pripada svakome, živci su samo tvoji. Uspješno i uporno dugo godina uspijevam tako razmišljati i živjeti. Napredujem u ravnodušnosti i ne mogu me ničim naljutiti. Ni država ni bilo tko drugi. Rastuži me samo kad vidim ljude kako kopaju po kontejnerima, tad pomislim “Bože, zar su to zaslužili…”  – priča.

Smatra da su sve države na svijetu glupe, neodgovorne, da ih vode nesposobni i ljudi, pa se zato i ne može na njih ljutiti. Pazi sebe, suprugu Dijanu, važno mu je poigrati se s unukama Lorenom i Lucijanom, vidjeti sina Ivana, sjesti i gledati u more. S godinama mu se suzio opseg interesa.

Nama Hercegovcima je uvijek i svugdje dobro

“O tome što i kako rade u politici, trebaju razmišljati političari, ne ja. Mogu se naljutiti samo na sebe kad bih mogao napraviti  nešto dobro, a ne napravim. Onda sam ljut na sebe” – priča.

Zdenko je 25 godina živio u Švicarskoj. Tamo je otišao jer se zaljubio u današnju suprugu Dijanu. Rado kaže da nije bio ni ekonomska ni politička emigracija, nego ljubavna. Ni u samim počecima nije imao problem sa snalaženjem.

“Uvijek mi je i svugdje dobro. To je ta autohtonija, pripadnost. Pripadam onoj starijoj vrsti Hercegovaca koji pomalo izumiru. Jedan sam od zadnjih primjeraka. Nas ne možeš negdje staviti a da se mi ne snađemo. Pogledaš oko sebe i prilagodiš se. I ja sam pogledao oko sebe i shvatio da sam u savršeno uređenoj državi. U kojoj se govori njemački, pa sam i ja brzo naučio jezik. Počeo sam se ponašati kao Švicarac jer se ne možeš ponašati kao divlji Hercegovac ili Bosanac i razbijati. Kao prvo, neće ti to dopustiti, a drugo nema potreba kad si došao među gospodu. Brzo i lako sam se snašao ali jednako tako brzo bih se snašao i u zatvoru. Prvih par dana bilo bi neobično, a onda bih sve pohvatao i bio bi opet najbolji” – kaže.

Imao je 42 godine kad je zbog ljubavi krenuo u nepoznato. Njegova Dijana se već tad htjela vratiti, a Zdenko je smatrao da na ovim prostorima sljedećih 30 godina nema sreće. Zato je ostao živjeti u idealnoj državi, gdje su ljudi pristojni i fenomenalno žive. Dijana je već imala privatnu praksu, Jelčić je znao da će dobro raditi i nije se, kaže, htio vratiti u kaos, među nerazumne ljude.

“Bolje je bilo živjeti s razumnima, koji se ne žele ubijati. Puno je lakše smijati se nego ubijati. Pogriješio sam kad sam rekao “30 godina”, mogao sam slobodno izgovoriti da sljedećih 60 godina tu nema sreće. Imamo mi u Hercegovini i jednu poslovicu “Sa mnom možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš”. Dobar sam primjer te poslovice, ja nikad ne kažem “ne mogu” nego “neću” – priča Jelčić.

U Švicarskoj je snimio nekoliko filmova, TV drama, u jednoj seriji igrao je Rusa razbojnika. Glumio je i u ciriškom Schauspielhausu, najuglednijem teatru njemačkoga govornog područja. Uslijedila je i švicarska sapunica “Litty und Blank”. Moglo bi se zaključiti da je i u Švicarskoj stekao zvjezdani status, no Jelčić ističe da se zadovoljio statusom dobrog glumca.

“Nije mi ni trebao zvjezdani status. Postigao sam ono što sam htio, a to je status dobrog glumca. Igrao sam u Berlinu, Hamburgu, Zürichu, pjevao sam, glumiti i zasluženo dobivao dobre kritike. Tako sam i spasio svoj grkljan. Imao sam karcinom, a jedna od najboljih onkoloških stručnjakinja me je gledala u predstavama. I nije dala vaditi grkljan nego je rekla “Ja ću ga liječiti”. Poštovanje od doktorice onkologije donijelo mi je 12 godina ugodnog života, bez grgljanja i hroptanja” – kaže danas.

Iz Švicarske je često putovao u Zagreb gdje je snimao “Zabranjenu ljubav”. Seriju je napustio jer nije mogao stalno biti na relaciji Zürich – Zagreb, a onda se koju godinu kasnije i vratio u Hrvatsku.

Francuskinjama je bio kao Alain Delon

“I Dijana i ja smo se htjeli vratiti radi teške nostalgije i žudnje za domovinom. Nakon samo 10 dana sam shvatio da je ta žudnja i nostalgija bila puno lakša od povratka i da je povratak puno okrutniji od nostalgije. Shvatili smo da smo došli u nered ali se nismo više htjeli vraćati u Švicarsku. I ostali smo ovdje” – priča.

Prije Švicarske živio je i u Parizu gdje je očarao Francuskinje. O njemu su govorili da je magnet za žene, poput Alaina Delona.

“Alain Delon je bio nedostižan, nedodirljiv za te dame. Bio je iz više klase, a ja sam im, kao dobar hrvatski komad, bio lako dostupan. Pa su se puno više koristile sa mnom nego s Delonom. Tu se najbolje osjetila moja fluidnost, protočnost” – smije se.

Upečatljivu ulogu napravio je i u Zafranovićevu filmu “Okupacija u 26 slika”. Krajem 80-ih snimio je i niz reklama “Lakše se diše” s pokojnim Mladenom Crnobrnjom-Gumbekom. U njegovom opusu kao da nema ničega što nije naišlo na snažan odjek, a igrao je i manje uloge, one od dvije, tri minute.

” I te uloge bi ljudi uvijek zapamtili. To je ta autentičnost. Neću se baviti zanatom, to sam svladao na Akademiji prije 50 godina. Znam odlično igrati i klauna, viteza, ali nastojim se baviti umjetnošću. Mogu i ja ispred kamere mahati rukama, kolutati očima, pa ti narod onda aplaudira zapanjen takvom količinom bezumlja. Pametan redatelj će uvijek uzeti mene nego nekog tko glumata jer kad govorim, to je ono što piše,  znam što treba reći” – kaže Zdenko.

Prati rad svog nećaka, redatelja i profesora Bobe Jelčića. Gledao je sve što je napravio. Ponosan je na Bobu jer je, kaže, sjajan momak, pametan i obrazovan. Iza Jelčića starijeg su i dvije knjige, no glumac ne miruje.

“Imam u pripremi još tri knjige, imam i izdavača, ali kako nisam pravi književnik trebao bih nekoga tko će sve to složiti. Meni se ne da, radije čitam. Umjesto da pišem, sad čitam Ivicu Prtenjaču, Glamuzinu, Karakaša, Jergovića, Antu Tomića, Kvesića, Glumca, Pavičića…. Želim vidjeti što pišu i jako sam zadovoljan. Ne fali mi što ne pišem” – završava.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: