Miro Ungar: Ne znam nikoga tko uz mirovinu ne radi dodatno. Mora se!

Tatjana Pacek
25. listopada 2020.
Priče
A- A+

Pjeva na pet svjetskih jezika, vodi klub, igra tenis… Za njega kao da je vrijeme stalo. Izgleda fantastično, ljubi 42 godine mlađu suprugu, snimio je dvije nove pjesme „Zagreb i ja šmekera dva“ i „Pjesma Novigradu“, a želi napraviti i album s američkim jazz standardima, glazbom koju je pjevao na početku karijere

Miro Ungar

“Naravno da ne mogu sebe zamisliti da živim samo od mirovine. Nije mi dovoljna, kao ni drugima, ali srećom, uvijek pronalazim poslove koji mi donose zaradu i veselje. Ne znam nikoga tko u mirovini dodatno ne radi, a i meni je posao u klubu Kontesa veselje i velika pomoć u kućnom budžetu”, priča nam Miro Ungar.

U mirovini je već 23 godine. Otišao je kad je napunio 60 godina života i skupio 30 godina staža. Dodaje kako pokušava zamisliti da živi samo od mirovine i ne ide mu.

“Ne bih mogao živjeti, nije dovoljno za zatvoriti mjesec. Divim se ljudima koji u tome uspijevaju, koji prežive mjesec. Ima mnogo njih koji ne dobiju ni 2000 kuna mjesečno. Neshvatljivo mi je, od čega, kako žive. Sva sreća da se kod mene spojilo ugodno s korisnim. Primarno je da volim pjevati, družiti se s ljudima, a potom i pojačanje kućnog budžeta”, priča.

U klubu Kontesa angažiran je kao producent, osmišljava kompletan show, skuplja ekipu, piše scenarije za te male predstave. Uza sve to i nastupa. Jako teško mu pada korona i mirovanje kluba.

“Malo sam izgubljen. Sve je bilo u usponu, ekspanziji, svake subote punili smo klub jer se pročulo da imamo krasan program. Sad ništa ne radimo, čekamo da dobijemo signal da možemo raditi premda i u reduciranom prostoru”, kaže.

Bez velikog slavlja 65 godina karijere

Kao i svim glazbenicima njegove generacije  ni njemu 24sata u danu nisu dovoljna. U koroni je snimio dvije pjesme, duet sa Zlatanom Hrletom iz Soma dollara „Zagreb i ja šmekera dva“ i „Pjesmu Novigradu“.  Tri dana u tjednu igra tenis. Na spomen 24 sata u danu se raznježio i prisjetio da se tako zvala njegova pjesma. S „24 sata s tobom“ 2002. je na Zagrebačkom festivalu dobio prvu nagradu publike. Sljedeća godina bit će u znaku 65 godina zavidne karijere Mire Ungara, no on kaže da neće slaviti.

“Malo mi je postalo deplasirano. Prvi jubilarac, 30. godina karijere radio sam u Lisinskom. Pratili su me Kastelani, dubrovačka grupa koja je sa mnom svirala na turneji po Rusiji. Slavio sam i u Kerempuhu 40 godina karijere. Namjerno sam odabrao varijete, jer su 4M u varijeteu krajem 1956., započeli karijeru. Pa sam slavio i 50 godina u Tvornici kulture, a na 55 obljetnicu sam svirao u Glazbenom zavodu. Pjevao sam s dva benda, s Big bendom Glazbenog zavoda i svojim bendom. I 60 godina sam slavio u kazalištu Komedija. Bio je to veliki koncert, s Markom Toljom, Damirom Kedžom i Jacquesom Houdekom sam imitirao 4M, pjevali smo, među ostalima, i naš hit „Charlie Brown“”, priča Miro.

Mirovina ga ne koči u planovima, ima još snova koje želi ostvariti. Volio bi snimiti još jedan album s američkim standardima, glazbom koju je pjevao na početku karijere i to u jazz stilu. S jazz sastavom, na engleskom jeziku želi opet izvoditi pjesme iz velike američke pjesmarice. Rado se prisjeća odrastanja i smije se kad se sjeti da je propjevao uz kućnu pomoćnicu, Zagorku Tereziju.

“Naša Rezika je pjevušila je po doma, imao sam samo pet godina kad sam naučio neke pjesmice koje je pjevala. U terci smo skupa pjevali „Marice dušo, Marice srce…“, a stanari naše zgrade slušali su kako pjevamo kroz otvoreni kuhinjski prozor”, govori Ungar.

Miro Ungar

Glumac, pjevač, sportaš… sve je to bio Miro Ungar

Imao je sluha i kao dijete, no u glazbu je ušao na neobičan način. Sa sedam godina je, naime, pao na ledu na Šalati i jedan mu je klizač s klizaljkom prešao preko ruke, preko lijevog zgloba.

“Prerezao mi je sve žile i tetive, osim kucavice. Skoro sam iskrvario. Jedva smo to zakrpali. Jako je boljelo, bio sam operiran, sašili su mi sve, stavili ruku u gips. Kad su ga skinuli dva mjeseca kasnije, nisam mogao micati prstima. Doktor je roditeljima savjetovao da me upišu na klavir. Tako sam ušao u glazbu. Pokrenuo sam prste ali nikad nisu bili toliko gipki da mogu primjerice svirati gitaru”, prisjetio se.

Manje je poznato da je Ungar nesuđeni glumac. Imao je samo deset godina kad je ušao u dramsku grupu pionira na Radio Zagrebu. Bile su to male priče koje su se emitirale nedjeljom. Tu je upoznao prvog profesionalnog glumca, a dolazili su, priča, svi poznati glumci.

“Vlado Štefančić je tad imao 22 godine. Nisam ga zaboravio ni danas. Kasnije sam otišao u Pionirsko kazalište, ondašnji PIK, kod Zvjezdane Ladike, pa sam u ZKM-u,  igrao Romeovog slugu Baltazara u „Romeu i Juliji“”, govori.

Iznimno aktivan i kao dijete, u to se je vrijeme bavio i sportom bavio. Igrao je vaterpolo i s 12 godina dogurao je do Pionirskog prvenstva Jugoslavije u Dubrovniku. Ostao je u vaterpolu do 18 godine. Tad je već pjevao u kvartetu 4M i više nije stizao redovito trenirati. Pjevao je po zagrebačkim plesnjacima, skupljao tekstove popularnih šlagera tako da je slušao ploče i zapisivao. Sve njegove aktivnosti nisu utjecale na školu, već tada je bez problema ‘gura’ nekoliko stvari paralelno. I sve s velikih uspjehom. Tako je 1957. upisao Akademiju dramskih umjetnosti i pravo, a 1958. engleski na Filozofskom fakultetu.

“Moji su htjeli sigurnost. Velika želja bila mi je gluma, ali roditelji su mislili da to nije zanimanje od kojeg ću moći živjeti jednom i insistirali su na pravu. No kako sam 1957. već pjevao s 4M, istovremeno i redovno pohađao sva predavanja na Akademiji i pravu, sve mi je to bilo naporno. Jurio sam s jednog fakulteta na drugi, imao pjevačke probe i to je bilo nemoguće uskladiti. Nakon godinu dana morao sam odustati od Akademije. Profesori su saznali da pjevam u kvartetu zabavnu muziku i rock. Nisam se mogao baviti i glazbom, trebao sam ili napustiti pjevanje ili Akademiju”, prisjeća se.

Zbog glazbe je ostavio glumu i proslavio se u svijetu

Izabrao je kvartet, prvi Boy Bend ovih prostora, i pokazalo se da je donio pravu odluku. 4M je, naime, bio naš prvi bend koji se proslavio vani. Da mu je netko, samo godinu dana prije, govorio o svjetskom uspjehu koji slijedi, Ungar mu, kaže, ne bi vjerovao.

“Pomalo sam te 1956. pjevao po plesnjacima i prijavio sam se na natječaj za pjevače u Glazbenom zavodu gdje je svake nedjelje svirao orkestar. Jako šik je bilo ići na ples u Glazbeni zavod. Tamo nisu dolazili fakini s Trnja i Trešnjevke nego gradski momci. Prijavio sam se i pobijedio. Tu sam upoznao Ivicu Krajača koji se također natjecao. Bio je drugi. Sprijateljili smo se, pozvao sam ga k sebi doma. Slušali smo ploče koje sam dobivao od tete iz Njemačke, longplejke, po deset pjesama na svakoj. Pjevali su najpopularniji američki pjevači tog vremena. Frankie Laine bio mi je idol, jako mi se svidio njegov glas. S njegovom pjesmom „Jezebel“ sam nastupio na natjecanju u Glazbenom zavodu, a snimio sam je tek 1996. „60-e zauvijek“”, priča Ungar.

Miro Ungar

Foto: Privatna arhiva

Prije Sinatre je snimio „My Way“

Osim Lainea, volio je i Franka Sinatru, Tonyja Bennetta. Manje je poznato da je baš Ungar snimio „Comme d’habitude“, pjesmu koju je kao “ My way“ godinu i pol kasnije proslavio Frank Sinatra. Prvo Ungar, a onda Sinatra.

“Slučajno je ispalo tako. U to vrijeme napustio sam 4M i otišao živjeti u Francusku. Snimio sam i prvu ploču za ondašnji Jugoton s četiri pjesme. Imao sam ih tri, nedostajala je četvrta. Dan prije nego sam letio u Zagreb na snimanje, na Francuskoj televiziji je nastupio njihov jako popularan pjevač Claude François. Pjevao je „Comme d’habitude“ i pjesma me očarala na prvu. Na odlasku u zračnu luku i zamolio sam taksistu da stane pred trgovinom s pločama. Kupio sam je, donio u Zagreb i odmah se bacio na pisanje teksta na hrvatskom. Prepjevao sam je po originalu, sadržaj pjesme sam ostavio nepromijenjen. Snimio sam je pod nazivom „Kao svakog dana“”, kaže Ungar.

Sinatri je  za „My way“ tekst napisao Paul Anka. Napravili su svjetski hit, a Ungarova „Kao svakog dana“ nije se probila. Na njegovoj je ploči A1 pjesma bila „Ako izgubim glavu“ (La Tramontana), veliki talijanski hit sa Sanrema, s kojom su ciljali na publiku. Ona se vrtjela, a „Comme d’habitude“ je bila zapostavljena. Ungar kaže kako je Sinatrinom izvedbom pjesma dobila i drugi sadržaj.

“To je životna priča iskusnog muškarca, koji je na kraju putovanja pa priča svoju priču. Ja kao klinac s takvim sadržajem ne bih ni mogao proći”, rekao je pjevač.

Uspjeh je ostvario i u Francuskoj, zemlji u kojoj je s tadašnjom suprugom Terezom Kesovijom živio od 1965. do 1974. Tamo je nastupao pod pseudonimom Tim Twinkleberry i snimio šest ploča na francuskom. Ističe kako je to bilo posebno vrijeme njegove karijere. Istovremeno je nastupao na  niz međunarodnih festivala i redovito osvajao nagrade; Berlin, Čile, Bugarska, Intervizija u Bratislavi, Moskva, Tel Aviv…,

– Bilo je toga puno, a ne dam se ni danas – kaže.

Po pitanju glume na svoje je došao kad se pojavila prva hrvatska rock opera „Gubec beg“.

Rusi ga prepoznaju i danas

“Ivica Krajač, Karlo Metikoš i cijela ekipa, svi smo bili bliski prijatelji i bilo mi je drago s njima kad su me pozvali u operu. Ponudili su mi ulogu Đure Mogaića i bio mi je odlično opet stati na glumačku scenu”, prisjeća se Ungar.

Rock operu je morao napustiti jer je uslijedilo 19 dvomjesečnih turneja po Rusiji. Više od tri godine bio je na scenama najraskošnijih ruskih zdanja, dvorana, kazališta… pred prekrasnom publikom koja ga je voljela, pljeskala, vikala mu „Bravo“. Da ga Rusi doista dobro pamte, uvjerio se kad je prije nekoliko godina posjetio Moskvu. Šetao je gradom i otišao do Boljšoj teatra kako bi snimio koju fotografiju. Vidio jem da sj te večeri u Boljšoju proslava 80. godišnjice postojanja velikog baletno-folklornog ansambla Igor Moisejev.

“To je slavni ansambl, kao naš Lado. Karte su, dakako, bile rasprodane. Okrenuo sam se i htio otići, kad me pokraj već zatvorene blagajne zaustavila jedna gospođa. Pitala me odakle sam i zaključila da sam joj poznat. Objasnio sam da je to možda zato što sam pjevač i nastupao sam često kod njih. Na to je ona rekla: ‘Pa, stvarno! Jeste li vi Miro Ungar?’ Bio sam, naravno, počašćen što me prepoznala”, prisjetio se.

Kad je objasnio da je došao radi gostovanja u emisiji o Ljudmili Senchinoj, odmah mu je odlučila dati ulaznicu i tako je mogao pogledati nastup ansambla.

Legenda ondašnje glazbe pjeva i na engleskom, francuskom, talijanskom, njemačkom, ruskom jeziku. Sve te jezike, dakako, govori, kako se i pristoji otmjenom gospodinu koji je vidio svijeta.

“Ne pjevam na španjolskom iako sam u Čileu 1971. na jednom festivalu pjevao pjesmu „Svatko mora imati nekoga“, a zadnji refren sam pjevao na španjolskom „Todo el mundo quiere alguien“. Pobijedio sam”, kaže pjevač koji osim iznimnog profesionalnog života ima i buran privatni život. Ungar se ženio četiri puta, a četvrta supruga Sara od njega je mlađa 42 godine.

Miro Ungar

Više životnih priča poznatih umirovljenika: