Prije 28 godina, kad je otišla Đurđica Barlović, u domu Rajka Dujmića stali su svi satovi
Istinska diva preminula je na današnji dan, u 42. godini. Fosile i njihov ludi tempo napustila je jer je željela mužu i sinovima kuhati ručkove, s djecom pisati zadaće. S obitelji je te 1992. bila na Pagu. Infarkt je bio isuviše jak, pjevačica je preminula u zadarskoj bolnici.
Đurđica Barlović, prva pjevačica Novih Fosila, Foto: Promo
– Da kojim slučajem nije otišla prerano, mislim da bih danas s njom napravio verziju Novih fosila koja bi trajala tko zna do kada – rekao je prije koju godinu Rajko Dujmić.
Skladatelj do samog kraja nije prebolio odlazak prve pjevačice Novih Fosila. Bili su bliski prijatelji i suradnici. Kad je, te 1992. sklopila oči, u domu Rajka Dujmića stali su svi satovi. Tek kasnije je čuo vijest i protumačio to kao Božji znak. Prema njezinom izuzetnom rasponu glasa, Rajko je pisao pjesme.
Istinska diva preminula je u 42. godini. Danas, na 29. obljetnicu njezine prerane smrti, ostaju tek sjećanja na njezin glas, dobrotu, opus. Za sobom je ostavila oko 34 festivalska nastupa, ploče, turneje, nezaboravne koncerte. S Fosilima je snimila šest albuma. Bili su najpopularniji pop bend bivše zemlje. Godišnje su imali oko 300 koncerata, nerijetko i dva dnevno. Tempo ju je ubijao, iako bend zbog toga nikad nije ispaštao. Đurđica se nije žalila, ali je postajala sve nesretnija jer je zbog svirki ostavljala obitelj. Kad god je mogla, sinove je vodila sa sobom na nastupe, no udaljenija putovanja sve teže su joj padala. Zato je 1982. ostavila Nove fosile, a već 1984. snimila prvi samostalni album.
– Bili smo sedam godina zajedno. Pokazalo se da je ta godina bila kritična, kao u braku. U nekim se stvarima nismo mogli složiti pa smo odlučili da svatko krene na svoju stranu – rekla je Đurđica u jednom od intervjua.
Otišla je jer je željela srediti obiteljski život, svojim dečkima kuhati ručkove, s djecom pisati zadaće. Obitelj joj je bila važnija od Fosila, karijere, zarade. Dugo je pripremala pjesme za svoj prvi samostalni album jer je htjela kvalitetnu ploču. Mnogi su joj skladatelji nudili pjesme.
Da sam znala što me čeka u Zagrebu, ne bih otišla iz Splita
– Nisam birala imena skladatelja nego lijepe stihove, glazbu… pjesmu u cijelosti – objašnjavala je predugo nastajanje albuma.
Jedna od pjesama na njezinom samostalnom albumu prvijencu bila je i “Dalje moram sama”. Na upit novinara kako joj je samoj, rekla je “Odlično, sama raspoređujem svoje obveze i slobodno vrijeme”.
– Prije je bilo drugačije, Treba se prilagoditi, koordinirati suradnju s puno ljudi. Sad imam više slobodnog vremena i to mi je važno – govorila je.
Popularnost joj nije pala iako se pisalo kako bi publika ili Fosilima ili njoj mogla okrenuti leđa. Đurđici je bilo jasno da većina obožavatelja negoduje zbog raspada grupe, ali i dodala da se tu više ništa ne može napraviti. Naglasila je kako na estradi ima mjesta za sve. Marljivo je snimala, promovirala nove pjesme i nastupala kad joj je odgovaralo.
Spremila je te 1992. godine i peti samostalni album, pa otišla s djecom na ljetovanje na Pag. Tamo se dogodilo najgore. Infarkt je bio isuviše jak, pjevačica je preminula u zadarskoj bolnici. Iza nje su ostali sinovi. Hrvoje je tad imao 11, a Borna samo četiri godine. Nacija je bila zavijena u crno.
Novi Fosili s omiljenom pjevačicom, Foto: Promo
Da će biti velika zvijezda, bilo je jasno čim se 70-ih godina pojavila na sceni. Glazbu je obožavala odmalena, i kao djevojčica pjevušila je po cijele dane. Sa samo 13 godina je stala na veliku pozornicu u glazbenom natjecanju „Djeca pjevaju hitove“. Njezin prvi zabilježen nastup bio je 1974. u emisiji “Obraz uz obraz” Milene Dravić i Dragana Nikolića. Pjevala je “Kad bi bio samo moj”. Snimka i danas postoji na You Tubeu. U Zagreb se je Đurđica preselila kad je završila srednju građevinsku školu. Spremila je kofere i napustila Split. U jednom od kasnijih intervjua rekla je da je tada znala što će je dočekati u Zagrebu, nikada ne bi otišla iz Splita. Dočekala ju je masa obožavatelja, ljudi koji su je voljeli i nisu to skrivali, ogromna popularnost… Bilo je to nakon „Diridonde“, autora Zdenka Runjića, prvog singla koji je pjevala s Fosilima 1977. na Splitskom festivalu.
Kad su dečki igrali nogomet, Đurđica je stajala na golu
Dujmić je govorio da je Đurđica imala rijetku boju glasa, vezu između soprana i tenora. Blagosti i načinom na koji je govorila, olakšavala je život ljudima oko sebe, s lakoćom osvajala djecu. Bila je jako kreativna. Haljine za nastupe uglavnom je osmišljavala i šivala sama, služeći se krojevima iz tad popularne Burde. Puno ju je stvari zanimalo. Rekla je i da bi zasigurno gradila karijeru arhitektice, da se nije ostvarila u glazbi. Na albumu „Budi uvijek blizu“ bila je potpisana i kao – dirigent.
– Da, dirigent. To treba shvatiti doslovno. U svakoj pjesmi, u prvoj fazi ide samo bubanj, a mi smo radili bez “idiota” (elektronski bubnjar). Uvijek treba netko biti odmornog uha i davati nam tempo, baš dirigirati. E, u dvije pjesme sam to bila ja – pojasnila je Đurđica po izlasku albuma.
Nakon toga s Fosilima je snimila još album “Za djecu i odrasle” i otišla iz Novih fosila. Daljnju karijeru gradila je s grupom „Arbaleta“ a za studijski rad odabrala je Tončija Huljića, Zdenka Runjića i Zorana Jašeka. Kasnije je i Dujmić s njom radio, napravio joj pjesmu „Sestro, sestrice“.
Đurđica Barlović i Rajko Dujmić bili su suradnici i prijatelji, Foto: Screenshot
– Stil i sviranje će biti isti kao i dosad, samo će tekstovi biti za djecu. To će biti u proljeće, a sljedeću LP planiramo za početak 1983. – rekla je tad.
Njezini snovi o nečemu novome, drugačijem od svega što je radila s Fosilima, poput još dječjih LP-a, naprasno su prekinuti. Obitelj je bila slomljena, kolege šokirane. Svi su tad plakali za Đurđicom, a Dujmić je i godinama kasnije, kad su se spomenuli Fosili, najviše pričao o njoj.
– Nas dvoje bili smo par za nositi opremu, jer smo bili iste visine. I kad smo s Đorđem Balaševićem ili Sedmoricom mladih igrali nogomet, Đurđica je stajala na golu, pa se nitko nije usudio snažno puknuti, da je ne povrijedi – prisjetio se Rajko prije nekoliko godina.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
