Pričali smo s Hrvojem Klasićem u podcastu: Hrvatska je postala anti-antifašističko društvo

Nakon dugo vremena imali smo gosta u našem podcastu, povjesničara Hrvoja Klasića. Pričao je kako je izgledao njegov odlazak u Domovinski rat kada je imao 18 godina. Osvrnuo se na prijetnje koje prima zbog svojih stavova o dijelovima hrvatske povijesti. Govorio je i o Drugom svjetskom ratu pa je komentirao vojnu sposobnost i hrabrost ustaša, odnosno partizana i uloge žena u partizanskom pokretu. Komentirao je i Dan državnosti koji se slavi 30. svibnja i zašto možda ne bi trebao biti tog datuma.

Ugostili smo povjesničara Hrvoja Klasića u našem podcastu i pričali o nizu tema. Ispričao nam je kako je izgledalo kada je u ljeto nakon završene srednje škole 1991. otišao u rat. Zatim, kako mu stižu brojna prijeteća pisma, jer progovara o zločinima koje su Hrvati počinili u Domovinskom ratu, pa mu je jedan branitelj predložio da promjeni ime jer smatra da mu Hrvoje ne pristaje. Prošli smo i Drugi svjetski rat, od toga da se Pavelić dodvoravao Hitleru, do toga da Tito vjerojatno nikada nije posjetio Jasenovac. Klasić se, među ostalim, osvrnuo i na hrabrost i vojničku sposobnost ustaša i partizana. Cijeli razgovor možete poslušati i pogledati u podcastu.

O odlasku u rat

Klasić se prisjetio kako je 1991. nakon što je završio gimnaziju kao najbolji učenik generacije i upisao studij starogrčkog i povijesti na Filozofskom fakultetu, dobrovoljno otišao u rat. Priča kako nikad nije posebno volio petarde ili pištolje, a onda se odjednom našao okružen oružjem. Klasić smatra da u to vrijeme služenje nije bio oblik časti, nego se braniti Hrvatsku više doživljavalo kao dužnost. Kada bi netko danas napao državu, također bi ljudi obranu shvatili kao dužnost, tvrdi. Klasić je komentirao kako, zbog stavova koje iznosi, zbunjuje ljude time što se zove Hrvoje.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Svakakva imena mogu se davati, ali mislim da sigurno nitko neće dati ime Hrvoje, a da nije Hrvat. Ja sam iz stopostotno hrvatske obitelji, ali sam odrastao u obitelji koja je potpuno antinacionalistička, ne anacionalna, nego antinacionalistička. Kada ja danas izlazim u javnost i govorim o nekakvoj demitologizaciji hrvatske povijesti, kada rušim nekakve tabue ili kada govorim o zločinima koji su počinjeni i u Domovinskom ratu, pa i prije i poslije, ja to govorim, s jedne strane, kao netko tko je bio tada i kao netko tko je Hrvat. Nitko me ne može razuvjeriti jer sam vidio neke stvari na svoje oči, tvrdi Klasić i dodaje da se očekuje da netko iz Srbije kritizira hrvatske zločine u Domovinskom ratu, ali kada to radi on koji je u hrvatskoj uniformi bio u ratu, to onda, kaže, potrese mnoge narative.

Prijeteća pisma i prijedlog o promjeni imena

Klasić priča kako dobiva toliko prijetećih pisama da bi mogao napraviti izložbu. Pri tome ne misli na poruke putem e-maila, gdje ima hrpu blokirani adresa, već na tradicionalna pisma koja stižu poštom. Osvrnuo se na jednu prijetnju koja mu je stigla u pismu.

– Jedanput je jedan napisao ‘Mi ćemo sada ispraviti ono što četnici nisu 91.’ Drugim riječima – ubili me sada. Znači ti si na istoj strani s tim četnicima iz 91. godine, ako mene sada želiš likvidirati. Ja dobivam pisma na kojima piše Srboje, Spasoje…

Spomenuo je da se nedavno na jednoj tribini u Splitu jedan čovjek predstavio kao branitelj i počeo ga napadati zbog njegovih stavova i izjava. Klasić mu je rekao da ne zna kada je on išao u rat, ali je spomenuo da je on išao u ljeto 91., misleći da će moći razgovarati, iako se ne slažu, ali barem bez prijetnji.

– I ja sam mislio da se ga malo potaknuo. Međutim, završila je tribina, on mi je prišao, pogledao me u oči i rekao ‘vama nema pomoći, jedino što bi mogli napraviti, što bi morali napraviti, morate promijeniti ime’, to mi je rekao. Ja stvaram kod nekih ljudi dojam da sam nekakav izdajnik koji je izdao ideale ili što? Uopće mi je glupo govoriti o tome i patriotizmu, i domoljublju i svemu na ovaj način, kad se kod nas to gotovo pa prostituira, zaključuje Klasić.

Drugi svjetski rat utjecao na prava žena, pismenost…

Klasić kaže kako na ovim prostorima prava žena na obrazovanje, rad ili porodiljni do Drugog svjetskog rata praktički nisu postojala. Naprosto, o tome nitko nije ni razmišljao, tvrdi.

– Mi možemo i moramo kritizirati sve loše što se događalo u socijalističkoj Jugoslaviji, međutim neke stvari ipak moramo priznati. Evo primjer iz moje obitelji, bakina sestra, i ponavljam, ne zato što meni to u nacionalnom smislu nešto znači. Dakle, ona nije bila ugrožena. Ona je bila iz stopostotne hrvatske obitelji, ona ima 19 godina i tri puta je već u zatvoru kao komunist i ona i dalje želi drugačiji svijet. Svijet u kojem će ljudi biti ravnopravni, jednaki i tako dalje. I žene, partizanke, doista, u ratu dobivaju po prvi put status gotovo jednak muškarcima. To će se onda nadograđivati kasnije u socijalizmu, kaže Klasić i dodaje da je u to vrijeme krenulo i veće opismenjavanje ljudi i zaključuje da je taj pokret bio jako emancipatorski.

Klasić ističe kako je primjerice i zdravstvo tada stiglo u dijelove Bosne i Hercegovine kod ljudi koji prije nikada nisu vidjeli liječnika. Ispričao je kako su partizani dolazili s liječnicima i liječili ljude od teških zaraznih bolesti ili od običnih bolesti od kojih bi ranije umirali.

Zdravstvo, dakle, u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine i ljudi nikad nisu vidjeli liječnika, odjedanput sada dolaze. Liječnici s partizanima liječe te ljude, neke, dakle, od nekih teških zaraznih bolesti do nekih uobičajenih bolesti od kojih su oni možda ginuli ili umirali, a sad više nisu morali.

Partizani su bili puno veći fajteri nego ustaše

Ako se gleda vojnički, bez ikakve ideologije, Klasić tvrdi da su partizani bili bolji vojnici od ustaša.

– Meni nije jasno kako je netko uspio od ustaša napraviti hrabru i sposobnu vojsku. Ta vojska niti je bila hrabra niti je bila sposobna. Mi sada mislimo da je netko tko je nacionalist, da je on odmah neki fajter i da je frajer. Partizani su bili puno veći frajeri i puno veći fajteri, hrabriji. Oni goloruki idu protiv najjače vojne sile u Europi, a ustaše idu uz njih kao priljepak, kazao je Klasić.

Osvrnuo se na najpoznatije bitke u vrijeme Drugog svjetskog rata na području NDH – bitka na Neretvi, kod Sutjeske i kod Drvara. Kaže da su te bitke vodili Nijemci i Talijani, a ustaše i četnici su bili tek pomoćna vojska. Istaknuo je kako je teritorij do Karlovca do Neretve od 1942. bio slobodan i da je bilo teško tamo zateći ustaše zbog fanatičnih partizana koji bi goloruki tamo jurišali.

– Imate te djevojke, kao što sam maloprije rekao, koje uzimaju oružje u ruke, a imaju 18, 19 godina. Zamislite da odete sad u bilo koju gimnaziju ili u frizersku školu i pogledajte te cure. I zamislite ih sada da idu goloruke. Jurišati na NATO trupe da uđu u Hrvatsku ili bilo gdje drugdje. Je li to moguće? Njima je to bilo tada moguće i bilo im je normalno, govori Klasić.

Dan državnosti

Klasić je već ranije komentirao kako bi se Dan državnosti možda trebao slaviti nekog drugog datuma, a ne baš 30. svibnja. Na taj datum je konstituiran prvi, demokratski izabran višestranački Sabor nakon gotovo pola stoljeća komunističke vlasti u Hrvatskoj.

– 30.  svibnja 1990. godine Hrvatska ne postaje država. Hrvatska je bila po Ustavu država, ali nije bila neovisna. No, Hrvatska ni 30. svibnja 90. ne postaje neovisna – ona je još uvijek u sastavu SFRJ. Čak i božićni Ustav u 12. mjesecu 1990. godine, kojeg donosi taj Sabor iz 30.  svibnja u završnom članu tog Ustava, piše Hrvatska, ostaje u sastavu Socijalističke federativne Republike Jugoslavije. Do nekih drugih dogovora, priča Klasić i dodaje kako Jugoslavija postoji još i u ljeto 1991., a njen predsjednik je tada HDZ-ovac Stipe Mesić.

Klasić smatra da nije problem kojeg se datuma slavi, čak i ako se uzme bilo koji, samo je bitno da stvar dogovora. Međutim, komentira kako većina ni ne slavi Dan državnosti, već se češće gleda može li se taj blagdan spojiti s vikendom.

– Meni se čini da je ovo neki početak monopolizacije patriotizma, domoljublja od strane HDZ-a; ‘Hrvatska počinje od kada smo mi preuzeli vlast’. Umjesto da je tada, kada se Sabor sastao, da su pozvani predstavnici drugih stranaka i rekli ‘ajmo vidjeti hoće li to biti neki događaj iz povijesti, od Domagoja, Tomislava, do bana Jelačića, bilo što. Ne, oni su rekli ‘bit će Dan državnosti kad smo mi pobijedili na izborima’. I tu automatski kreću problemi. Kao prvo, ljudi ne znaju zašto je tog dana. Kao drugo, kako izgledaju dani državnosti. Osim što pogledate svake godine jel’ se crveni i jel’ se spaja, koliko ljudi osjećaju da je to nekakva državnost,? A to bi trebao biti najvažniji praznik, blagdan ili datum u nekoj državi. Mi smo, dakle, i formu doveli u pitanje, ali ono što je još bitnije, i sadržaj, zaključuje Klasić.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.